MIRZANA PAŠIĆ KODRIĆ: Recenzija zbirke pjesama “Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu”


mirzana

Intimistički diskurs i oživljavanje autorskog subjekta u knjizi poezije
“Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu” Zdravka Odorčića

Peta po redu knjiga poezije Zdravka Odorčića “Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu” već svojim naslovom jasno ukazuje na lajtmotiv ove knjige – ljubav, zasigurno vječnu inspiraciju pisaca i umjetnika od postanka svih slova i svih ljudskih potreba da u umjetnosti uvijek nanovo prozbore ono o čemu i u postmoderni umjetnost još uvijek rado govori, nikada u potpunosti ne izcrpivši sve njene mogućnosti. Upravo iz tog razloga čini se da, dok je svijeta i vijeka, umjetnost će govoriti i o ljubavi. Nažalost, iako će se poetike mijenjati, lajtmotiv ljubavi u književnosti, općenito, zadržat će i onu odveć svima poznatu vezu ljubavi i bola, bola iz kojeg se i rađa kreativnost, ali i sve predrasude i/ili istine da upravo ljubav često podrazumijeva i bol te da se dobra književnost mora rađati upravo iz njega.
U tom smislu, “Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu” vjerno nastavlja upravo tu nit istina i/ili predrasuda da bol u dobroj poeziji mora da grli ljubav te da se upravo iz tog zagrljaja i rađa pjesničko nadahnuće, a iz njega uspješna ljubavna poezija sa iscjeljujućim karakterom. I zbog svega ovog, ovo je knjiga poezije koja počiva na stapanju autorova „ja“ i lirskog subjekta, uz obnovu intimističkog pjevanja u vidu poezije lirskog utemeljenja koja nanovo i u vremenu postmoderne postavlja pitanje govorećeg subjekta u poeziji, kao i niz drugih, danas pomalo neočekivanih pitanja, poput „smrti autora“, uloge pjesnika općenito u društvu i umjetnosti, tragedije genija i sl.
Tako “Poema o ljubavi” najprije predstavlja tipičan zaokret ka klasičnoj evropskoj romantičarskoj poetici:

“Na toj čudnoj livadi šestoga kata
Živjele su ptice i njezina mala krava
Bijela k'o snijeg zamišljena sova
I naša ljubav tisućama leptira.”

No, kasnije poema će se sve više razvijati u domenima neoromantizma upravo zbog spomenutog, danas vrlo neobičnog i neočekivanog oživljavanja autorskog subjekta u poeziji, ali i u domenima nove osjećajnosti te općenito postmodernom diskursu.
Naime, ova knjiga, na primjeru vlastitog autorovog subjekta tek pregovora o mogućem postojanju smisla vječne ljubavi više na način njenog realnog poimanja nego pukog romantičarskog sanjarenja, gdje ljubav, ako i postoji, nikada nije vječna, već je uvijek i nanovo podložna grubim promjenama.

“Vrijeme je stalo, želim da u meni umre
Tako se valjda pokapaju nesretne ljubavi
Ili je to vremenska rupa druge dimenzije života
U kojem je ostavljam da bih nastavio živjeti dalje.”

A kao takva, ljubav uvijek za sobom ostavlja duboke praznine i ožiljke iz kojih se, ujevićevski rečeno, ipak i danas rađaju odorčićevske kolajne.

“Ma život je pjesma i smrt je za nas ova pjesma.”

Iznenađujuće kreativno, nižu se vrlo uspješne pjesme kao ipak iscjeljujeća i oslobađajuća aktivnost, ali i poetski realni svjedoci svih emotivnih bura, tuga i praznina autorskog subjekta i osjećaja njegove nekadašnje nedorečenosti koja se jedino pjesmom, ipak iscjeljujuće i oslobađajuće, barem donekle mogla zaokružiti i, u stilu pjesnika, naprosto i morala.

“A kako bi drugačije pjesnik mogao
Nego pjesmom se oprostiti
Od tebe, moja izgubljena ljubavi!”

Tako je “Poema o ljubavi”, kao dnevnik jedne nekada uistinu stvarne, velike i istinske, no tragične ljubavi, prava mala poetska priča s gotovo dramskim zapletima općenito bliskim Odorčićevoj poetici, tragičnim završetkom, ali i katarzama. Priča koja, na kraju vrlo upečatljivo, nimalo romantičarski kao na početku poeme, postavlja pitanje šta je to ljubav uopće.

“Neki su o njoj pričali da je promišljena i klasična sponzoruša.
Istinu samo ona zna.
Ljubav ponekad može biti i velika laž.”

Druge pjesme o ljubavi i bolu u knjizi prate istu (neo)romantičarsku tematiku nesretnih ljubavi uz nešto malo drugačije poetske karakteristike, koje se prije svega ogledaju u kratkoći, a vrlo složenoj strukturi klasične lirske pjesme. One problematiziraju pjesnički primamljive i uvijek zanimljive motive ljubavnih rastanaka, čežnji, daljina, (be)smisla čekanja, dolazaka i odlazaka, (ne)mogućeg zaborava i sl.

“Miris poljske pokošene trave napuni joj krvave nosnice.
Snagom volje podiže se, tjeskobom vuče ozlijeđeno tijelo.
Slaba i bolna ponovo se skuplja u zgužvanu prtljagu.
Zamiriši lavanda i ružmarin, pauk joj se ugleda za sreću.”

No, i njih, također, kao i Poemu o ljubavi, opet karakterizira izrazito jak i jedinstven pečat autorskog subjekta i vrlo intimistički diskurs u ljubavnoj poeziji.

“Jak u svojoj prpošnoj pijanosti rušio sam nebo
Mjesecu što obasjavao je ljubavnike, stavljao soli na rep
Zvijezde otpuhivao ledenim dahom u daleki svemir
Amorovu strijelu sam sebi zabio u krvavo srce”

I ovom zbirkom poezije Zdravko Odorčić još jednom je potvrdio da svojim osebujnim stvaralaštvom pomjera i miri poetike starog i novog u pjesništvu, uvijek i nanovo iznenađujući svojim poetskim stilom i pjesničkim svijetom.

Mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić

14344769_10154561487176834_503049426766724960_n

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s