Angel Karalijčev: ZBOG ČEGA SE ŠTURČIĆ NIJE OŽENIO


resized_cvrcak_violina-530

Krenuo šturac, veseli violinista, s jednom malenom orahovom violinicom da po Božijem svijetu niže pjesme i da raduje duše crnim bubicama…

Devet godina hodao niz njive pentrajući se po kruškama, visoko, visoko, a kada zasvira, medni mu se zvuk iz struna rasipa širom polja!

Omamio sve što se bubom zove. Jedanput, dok je redao riječi iz pjesme i gudio gudalom, pao s grane, te mu se otkinulo dugmence sa crnog jelečića i ispalo mu u travu. Budući nije imao koga da mu ga prišije, rastuži se i napuniše mu se oči suzama.Tada je i odlučio da se ženi, da sebi nađe vrijednu nevjestu i da mu ona prišije dugme. Okačio je violinicu u vrhu kruške i otišao do kladenca da tamo čeka svoju buduću nevjestu!

Sjeo na jedan bijeli kamen. Kada su se kroz noć zvijezde prosule po vodi kladenca, nahrupiše razno-razne bubice dolaziti po vodu. Zagledao se u njih, zagledao i odabrao jednu najcrnju. Pogledao je u oči, pa ga i ona pogledala – osmjehnuo joj se, a i ona mu podarila blistavo- biserni osmijeh! Tada joj šturčić skide cvijetnu ogrlicu na čelu i dade joj majčin prsten. Dogovoriše se da se uzmu.

Nadigao se šturčić i krenuo da javi majci kako je sebi odabrao djevojku za nevjestu.

Idući putem ka svom selu, presrete ga vrana sa kao katran crnim krilima.

-Kuda to žuriš? – upita ga.

-Svadbu pravim.

-Ti li se ženiš?!

– Ja, nego ko!?

– A s kim se to ženiš?

-Sa onom bubom koja živi pod bijelim kamenom na kladencu.

-Aaaa! Jesi li se na nju namjerio? Ona ti je crna k’o kuga.. Hitno se vraćaj ili ću te kljucnuti!

Umoli joj se šturčić: – Nemoj, vrano, molim te! Kada s proljeća izlijegneš mladu pilad na gnijezdu, svirat ću im svaku noć dok ne zaspu.

Vrana pomisli kako ne bi bilo loše da joj se čavčići uspavljuju uz zvuke violine, i ne kljucnu ga.

Šturčić produži, a majku zateče pred vratima kuće. Poljubi je u ruku.

-Oči mi ispadoše, sine, čekajući te. Zbog čega ranije ne dođe? Ti ode drugima radost da daruješ, a na mene zaboravi…

-Oprosti, majčice – reče joj šturče, sjede i stade joj pričati o crnoj bubi.

-Kakvu ćeš mi to svadbu praviti? Zarem ne vidiš da u ambaru zrna žita nemamo! U njemu miševi kolo vode. Kako misliš svatove dočekivati? Za njih ti je potrebno devet pšeničnih hljebova, a odakle ti žita?…

Poskoči sinčić joj:

-Eh, laka rabota!

Krenu, nađe prijatelja i dade mu spisak sa imenima svih šturaca i svih buba s polja.

Šturčić upregnu bivole i pođe prema njivi. Bila je kasna jesen. Narod požnjeo svo žito i ovršio snopove.

Žutjela su se samo gola strništa. Lutao, lutao i jedva naišao na jedan žitni klas koji je pretekao ispod srpa.

Uspentra se u vrhu klasa i sa njega pokupi sva zrna. Napunio jedan koš, utovario ga u kola i krenuo …

Na putu ga dočeka ojađeni i ljutiti mrav – iskre mu frcaju iz očiju.

– A zbog čega tvom prijatelju ne reče da i mene stavi u spisak za svadbu, a? Ko će ti sada igrati sitno oro?…

Šturčić nije znao šta da mu odgovori.

Tada ljutiti mrav zaliježe upreko puta. Kada su mu točkovi kola bili na leđima, nadiže se i prevrnui kola. Prosu se žito. Naišla gladna ptičurija, te ga svega svega pokljucala.

Gorko je šturčić zaplakao. Nije se ni vraćao ostarjeloj majci, već je uzeo violinicu sa kruške i nastavio tužno svirati!!!

I do dana današnjeg neoženjen hoda po bijelom svijetu, bez dugmeta na jelečiću, i svira u violinu, ali mu svirka više nije nimalo vesela, nego tužna i žalosna.

Izadjite u neku ljetnu noć i poslušajte mu svirku!

(Prevod s bugarskog: Sande Dodevski)

 

 

 

Advertisements