“Hasanaginica” u Zadru


mama

 

 

 

U susret kazališnoj sezoni, u HNK Zadar je u četvrtak, 6. listopada, u 20 sati na programu bila predstava „Hasanaginica“, prema istoimenom djelu Milana Ogrizovića.

Predstava je nastala u produkciji Otvorena Scena Obala iz Sarajeva, režirao ju je Admir Glamočak, a u njoj glume studenti Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo:Nadine Mičić, Martina Mandek, Deni Mešić, Nedim Džinović, Zoran Dragićević, Fatima Kazazić, Tea Šimić i Maja Mirela Jurić. 

Hasanaginica bosanska je i bošnjačka pa jednim svojim neupitnim doticajnim dijelom i hrvatska usmena balada koja je nastala negdje između 1646. i 1649., u okrilju ugledne begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, tada dio Bosanskog pašaluka, i prepričavala se, prepričavanjem prenosila s koljena na koljeno od uha do uha uz ognjišta po Imotskom i okolini dok je od zaborava ne otrgnuitalijanskiputopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je “morlačkom baladom” (morlačka = ilirska).

Objavljena je prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji 1774. Od tad, od tog  trenutka počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena nisu ostali ravnodušni prema njoj: Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott(1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz(1841)… tek su neki velikani svjetske književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala, ako ne i najljepša.

Hasanaginicaje poslužila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je potpisao Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona Sarajevske opere Amila Bakšić. 1967. Godine snimljen je i igrani film Hasanaginica.

 

 

Pozadina i stvarni likovi

Pouzdano se smatra tragom povijesni izvora kako je ova balada nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi bajkovite planine Biokovo(1762 m). Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović (Arapović često hrvatsko prezime ne samo u BiH) imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.

Povrede, ljute bojne rane, koje se spominju u baladi, Hasan-aga je zadobio u borbi s „kršćanskimodmetnicima“ (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović, Pintoroviće u jednom svom znanstvenome radu dr. sc. Rajko Glibo, spominje kao neupitne Hrvate) nije ga nijednom posjetila, “od stida”, kako navodi pjesma. Vrijeme je to patrijarhalnog vremena kad se isključivo smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Tri kantuna kuće i četvrti kantun pride. Brižno građeni i strogo održavani svjetonazori.

Naljutio se silno silnik Hasan-aga nadajući se kako se ona neće držati tog kodeksa kao pijan plota,već nošena sevdahom pohitati muu zagrljaj i vidati mu rane. Posla ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, razumjeti njen položaj, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se najvjerovatnije događa između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom, jednim od bogatijih Imoćana, te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka, okoristiti se njime. Unovčiti suze i bol majke.

Hasanaginica, tada već psihički slomljena žena pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Neupitnom pokaza se Hasan-agina surovost kad doziva djecu, “sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda”.

Njeno srce ne izdrža te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila, od žalosti gledajuć sirote!

Teško je sa sigurnošću znati što se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ali neupitno dogodilo se. Zna se kako su sljedeće osobe stvarno postojale:

Hasan Arapović– Hasan-aga,graničar tadašnje bosanske države. Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena, Beg Pintorović,bratFatime Arapović.

Postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković iznio je zanimljivu konstataciju, napola u šali, napola u zbilji, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti. Odbaciti ni u kom slučaju.

Hasanaginicina hamartija – krivica

Ova pjesma nad pjesmama ovih prostora i ne samo njih predstavlja cjelovitu duševnu dramu i tragični udes junakinje koja sene može oduprijeti običajnim normama patrijarhata.

Hasanaginica Otvorene Scene Obale iz Sarajeva,studenata Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva, u režiji Admira Glamočakačini iskorak redateljskom invencijom i novim čitanjem Hasanagice, zanimljivih kazališnih rješenja.

Iz naše književne baštine i našeg književnog nasljeđa, epsko-lirska balada Hasanaginica i temom i umjetničkom formom inspirativna je i za današnjeg čitaoca.Nastala sredinom XVII stoljeća u Imotskoj krajini, Hasanaginica ne prestaje buditi pozornost i interesovanje.Ali, budi i otvoreno pitanje za razumijevanje patrijarhalne dominacije u burdijeovskom smislu.Simbolično nasilje proizilazi iz tradicije balkanskih naroda, njihovih običaja u kojim ženi pripada točno određena društvena uloga i prostor i izvan tih zadatosti ne može niti smije.Nije samo strah opreka.Njenu posvećenost porodici i pasivnu ulogu određuje prvo njen rod i  porijeklo, a zatim novostečeni dom u kome neupitno dominira muškarac, iako ona sve drži na sebi i za sve odgovara.U svemu i sva okrenuta svom muškarcu, svome gospodaru, udovolji njega, njemu, njegovoj milosti i nemilosti svejedno.Takav naslijeđeni oblik ponašanja, mentalni obrazac, sklop, karakterističan za većinu zajednica Balkana. Predstavlja kulturološki obrazac koji čak i po nalazima suvremenih kulturnih antropologa jeste forma dugog trajanja utemeljena u običajnoj svijesti i praksi naroda i ne mijenja se istovremeno sa promjenom društvenih odnosa ili državnih oblika. Teško se poništava i briše, dijelovi nje pa i ona sama neuništivi su i u ovome dan-današnjeme vremenu.

Čitava unutrašnja dinamika balade, krivica– bez krivice, glavne junakinje Hasanaginice.Izuzetno donesena atmosfera, donesena do suza potresene publike izuzetno posjećene predstave, znalačkom izvedbom kao da pred sobom imamo doajene glumišta, posebito u liku majke, pa Hasanagince, Hasanage, Imotskoga kadije, briljantno odglumljenoga, bolje reči življenoga na sceni lika Hasanage, one posebitosti i uvjerljivosti, unošenja sebe u lik Imotskog kadije, nadogradnje lika. Kolike sam uvjeravao u godine Nadine, što je kompliment sam za sebe, zrela i uspljela izvedba na zadovoljstvo ne samo meni, koji sam o njenome neupitnome talentu već pisao. Predstava sama po sebe spada u sami gornji vrh, uz male scenske korekcije do najveće moguče uzvrh ocjene.

Hasanaginicina hamartija (krivica) koja nosi predstavui nije skroz na skroz strana ustima i perima,u grčkoj tragediji donekle slična je Ifigeniji koju žrtvuje otac Agamemnom ili Antigoni koja se suprotstavlja prolaznim društvenim zakonima. Tragično nastaje onda kada junak iz nekog razloga koji nadilazi njegove moći, učini tragični prijestup. To znamo još od Aristotelove Poetike. Najfiniji dramski naboj Hasanaginice je u pozadini.Tišina govori, največa čarovitost ove predstave.Govore tijela glumaca.Vladanje prostorom. Možda je još falilo, vjerujem kako jeste, posebni efekata neba, zvijezda na sceni, huk planine… glazbena podloga pogođena i neupitna.

U svakoj gesti, tiku…na sceni, na daskama koje život znače, HNK Zadar, mi osjećamo dramu glavne junakinje, ali i Hasan-age. Ona, koja nema ime, osobnost, osim žena Hasan-age, sestra bega Pintorovića, majka Hasan-agine djece… proživljava dostojanstveno svoju patnju bilo da podnosi simboličko ili stvarno nasilje. Emocionalnost drame intenzivna za sve aktere i njihovu duševnu (ne)ravnotežu. Ne prerasta u patetiku, već se daje kroz to neko begovsko gospodstvo, dotjereno i dostojanstveno.

Čovjek je biće za patnju, na realističan način kazuje nam kazališteOtvorena Scena Obala iz Sarajeva,studenti Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo: Nadine Mičić, Martina Mandek, Deni Mešić, Nedim Džinović, Zoran Dragićević, Fatima Kazazić, Tea Šimić i Maja Mirela Jurić.

Prihvatiti ili ne tu situaciju, suočavamo se neposredno i najintimnije dok gledamo izvedbu dramskog djela Hasanaginca na kazališnoj sceni HNK Zadar. Dramska izvedba skladno korespondrira sa tekstom, muzikom, glumom, pokretom, žanrovski je vjerojatno najubjedljiviji umjetnički izraz. Hasanaginica, ta naša pjesma nad pjesmama, sažeta u kratkoj formi lirske balade, predstavlja cjelovitu duševnu dramu i tragični udes junakinje koja se (ne)odupre običajnim normama patrijarhata. Gubi tog vremena. Smrt logično slijedi i izlaz je iz zamršenog labirinta života, u trenutka kad se pomisli kako će sve završiti hepi.

Ljubav i bol – sevdah

Režiser kazališne predstave Hasanaginca Admir Glamočak izoštrio je nekoliko elemenata u dramskoj radnji Hasanaginice. U prvom planu melanholičnu patnju Hasanaginice za tek rođenim i ostavljenim sinom, zatim neuzvraćenu ljubav junakinje, njen prigušeni ljubavni bol, eros, sevdah.Povrijeđeni muški ponos Hasan-agin, prezir njegovoj muškosti, prekaljenog ratnika i osvajača. Ni sa jednom drugom ženom, robinjama u svom šatoru što se bijeli u gori zelenoj, Hasan-aga ne može zadovoljiti žudnju svoje puti. Sputan hladnoćom, ljubavlju i mržnjom prema nedostižnom idealu sevdaha.

Glavni junaci u svojim osobnim iskušenjima dijalogom razmjenjuju svoje stavove.Sam Hasan-aga postupa protivno svojim najdubljim osjećanjima.On koji bezumno voli, prikriva svoju ljubav.Slijedi zahtjeve okoline.Izuzetno glumačko ostvarenje.Individualni psihološki portreti, ne manje važan širi društveni kontekst u kome se sukobljavaju politički interesi. Staro begovsko plemstvo koga prezentiraju Pintorovići, starogospoda, uglađeni građani, begovi, dekadentni i već na zalasku i zet im “skorojević” nižeg agovskog plemstva. Hasan-aga, koji osim osobnih zasluga, nema plemenitu aristokratsku lozu iza sebe. To dodatno podstiče njegov unutrašnji bijes, kompleks, osjećanje niže vrijednosti spram  supruzi viskog roda. Admir Glamočakposebno naglašava  posljednji plan, metafizički, u kome se raspravlja o smislu života i čovjeka, o suštini vladanja, vlasti, bojevanju, sevdahu… Kad sve maske padnu, likovina sceni suočavaju se u mraku sa svojim strahovima i nesigurnostima: sami sa sobom. Okrenuti sebi.Mrak donosi vrijeme, njihove unutrašnje svjetove mraka.

 

 

 

Izlaz u smrti

Dramatizacija i obrada teksta, rezultirala je tako stvaranjem osobenog osobnoga scenskog svijeta. Kazališna umjetnost, spoj dvaju svijetova,  realnog i imaginarnog, vibrira jezikom predstave. Redateljskim čitanjem teksta, redatelj razotkriva unutrašnja značenja i transponira ih u scenske simbole.Tijelo predstave.  U njegovoj kreativnoj mašti, osim ljubavnog zapleta u fokusu same radnje, metaforično je data filozofija vremena.Moderno osadašnjena.Bez mnogo scenografskog ekperimentiranja, sugerira apsurdnost ljudskog života. Pošlo mu je za rukom,Admiru Glamočaku, usuglasiti različite na prvi pogled nesastavljive dijelovemozaika predstave prema jedinstvenom idejnom stavu. Glumačka kreacija kolektivna i spontana zajednička je ekspresija glumaca, njihovih izraziti individualnih ostvarenja.Od početka do kraja predstava djeluje kao jedinstvena cijelina, ne gubi se nit vodilja, sa ujednačenim glumačkim rolama, kretanjima na sceni i deklamacijama, falilo je tako malo za vrh-vrhunsku predstavu, da bi se ostvario besprijekorni cjeloviti učinak, a tako je bilo blizu toga. Katarza nastaje kroz uspostavljanje emocionalnog odnosa između publike i predstave što je za reditelja bio poseban izazov i uspio je u tome.Svjedočanstvo tomu su potekle suze u publici.Muk.Pozornost. Aplauz na kraju predstave koji je trajao i trajao… a glumci se vračali ponovno pokloniti oduševljenoj publici.

Pozadina predstave jeste čovjek shvaćen kao tragično biće. Biće u prisustvu dva nadmoćnija neprijatelja, imenom: Vrijeme i Smrt. A između njih sevdah. Kako kazuje narodna pjesma:

Od sevdaha goreg jada nema…

I sevdah – drama

Sinergija publike i događanjana sceni leži u dramatičnom odnosu Hasan-age i njegove žene. On kulminira u trenutku njegovog tvrdoglavo-nepopustljivog stava za njen prekršaj prema kriterijumima tradicionalnih normi.I sevdah – drama.Narodni pjevač to opisuje riječima:

Kad Kaduna r'ječi razumjela/tu pobježe Hasanaginica/da vrat lomi kuli niz pendžere.

U dramskom tekstu kaduna pokorno bez riječi opravdanja izvršava naredbu Hasan-aginu. U dubljem smislu njihovi odnosi opterećeni su orijentalno-balkanskim nasljeđem i duhovnim mentalitetom. Sa pravom možemo reći da je riječ  o drami komunikacije.Drami nesporazuma.I sevdah – drami. Hasanaginica i njen muž ni u jednom trenutku novonastale situacije, koja se na kraju krajeva u krajnjem najviše tiče njih samih, razgovaraju direktno. Otklon od orginalnoga teksta drame Milana Ogrizovića.

Pomjeranjem težišta Hasan-aginog bijesa na nivo dubljeg osjećanja “nevoljenog” muža i zavist prema njemu stranom begovskom gospodstvu, u psihološkom smislu drame je veoma uvjerljivo. Glumački besprijekorno dato.Od jedan do deset, čista desetka. Kako se Hasanaginica pod pritiskom bratovljevih vlastoljubivih ambicija i spletkarskih kombinacija (u potpunosti pun pogodak odabir glumca za tu ulogu) odlučuje na udaju, tako dramski tok dobija novu točku zapleta:

Dobru kadu i od dobra roda/dobru kadu prose sa svih strana/a najviše imotski kadija.

U orginalnome tumačenju drame imotski kadija zapravo je utvara, sjenka koja prati Hasanaginicu i njenu mladalačku zanesenost; romantična predstava o ljubavi.Napravljen je pomak, moderniziranje same Ogrizovićeve drame, i mi imamo uspjelu scenu s Imotskim kadijom i Hasanagincom.Poslednja kadenca jeste susret sa sinom. U narodnoj pjesmi,  pjevač kaže:

A to gleda junak Hasanaga/te dozivlje do dva sina svoja/Hod’ te amo sirotice moje/kad se neće smilovati na vas, majka vaša roda kamenoga/Kad to čula Hasanaginica/ bijelim licem u zemlju udrila/usput se je s’ dušom rastavila.

Taj neizdrživi susret i optužba da je “srca kamenoga” i u dramskoj izvedbi je presudan. Praćen ritmom dobro odabrane orijentalne glazbe, predstavlja u psihološkom smislu, najsnažniji udar za glavnu junakinju pred kojim pada kao pokošena. Ona koja je samo instrument, marioneta u rukama matične porodice, ugovorenih brakova, spletki i spletkarenja igračka za sticanje političkih veza i proširivanje porodičnog klana, ovim činom nadvisuje sve aktere.Prevazilazeći ih svojom ljudskom emocijom i snagom žene – majke.Nemoćna kao kćerka, sestra, supruga, moćna i nepobjediva kao majka.

Moguće je govoriti o snažnijoj izvedbi Hasanaginice, Hasanage, njegove majke… nema slaboga mjesta u izvedbi predstave u kojoj je sve posloženo skoro pa do perfekcionizma. Drugim i drugačijim čitanjima sa raznovrsnijim modernijim umjetničkim konotacijama, riječ je o upečatljivoj dramskoj izvedbi i kazališnom djelu koje sadrži razvijenu dramsku strukturu, ali i filozofsku mudrost o tajnama života. Usudu i kobu.Gotovo u postmodernom maniru reditelj je istakao apsurd u korijenu svih ljudskih odnosa, što njegov scenski jezik čini prijemčivijim i suvremenijim za auditorijum.Dakle, za modernokazalište i njegove zahtjeve.

 

Nikola Šimić Tonin

 

 

Advertisements