Dnevne arhive: 20. Oktobra 2016.

IN MEMORIAM: MAJA KNEŽEVIĆ (1960. – 18.10.2016.)

***

 

Ta se pjesma ovdje više ne pjeva

Ni ista stara

molitva se ne moli

Ulici su ime izbrisali

Pjevaču su grlo rasporili

Pjesnik je sam

odavno odavde otišao

Prašinu nebesku ovdje

nema više ko pitati

Kakav  to vjetar dolazi

Kada će prestati

I šta će  poslije svega ostati

Suviše se ovdje

naopake

mrtve muke u živima

i života u mrtvima nakotilo

O šta je kosa

preko mutnog neba polegla

A kosac nebeski

Sjaj mjesecu umorio

Zvijezde pogasio

i oblake prevrnuo

Pa ipak nije nebo

na pola presjeći mogao

 

1994.

Advertisements

Iz recenzije romana “Rafaelo” Ante Marinčića

rafaelo

“Novi roman Ante Marinčića Rafaelo na osebujan način literarno obrađuje tematiku i problematiku statusa i usuda intelektualca iz bosanske provincije u nesretnom i tragičnom vremenu tranzicije. Za razliku od dosad objavljenih njegovih proznih uradaka, Marinčić u svom najnovijem djelu ne forsira toliko angažirani kritičko-realistički pristup povijesno-socijalnoj stvarnosti – zapravo ne inzistira na autorskoj kritičko-ironijskoj distanci spram kulturno-civilizacijskih i mentalitetskih nedostataka i ograničenja ljudi ovoga podneblja, zbog kojih je ponajprije naša zajednica u širem smislu u posljednja dva-tri desetljeća doživjela takav i toliki pomak unatrag, do samog dna europskih i svjetskih ljestvica po svim bitnim pokazateljima organiziranosti i kvaliteta društvenog, ekonomskog i kulturnog života. Kroz sudbinu dva glavna lika ovog romana, Rafaela i Marka, autor se koncentrira na jedan uži tematsko-problematski krug – na tragični usud duhovnosti uopće, a posebno na deprimiranost, marginaliziranost i nemoć obrazovanih, umnih i sposobnih ljudi, koji u svakoj normalnoj zajednici imaju status predvodnika i aureolu najznačajnijih, najzaslužnijih i najpoštovanijih sudionika društvenog života. Riječ je zapravo o sustavu vrijednosti koji je posve poremećen ili čak urušen – o tome da se nekritički preuzimaju gotovi modeli ponašanja, djelovanja i morala, u kojima su jedino najniži nagoni izvorni i s kojima nisu i ne mogu biti kompatibilni bilo kakvo unapređenje, reorganiziranje niti uzdizanje općeg interesa i društvenog života spram sebične i ksenofobične samodovoljnosti pojedinca. Dobro, Lijepo i Uzvišeno kao takvi, kao kategorije, kao ideali i uzori apriori su kompromitirani i odbačeni, naprosto zato što se ne uklapaju u osnovni model ponašanja: A gdje sam tu ja? – model surovog otimačkog, sebičnog interesnog partikularizma, u kom je jedina mjera Nek’ ja imam sve, a drugi ništa…..

…..Razlikovni princip od kojeg autor polazi u gradnji ovih likova kao posebnih i drukčijih u odnosu na veliku većinu pripadnika njihove zajednice jest zapravo empatija – još uvijek zadržana sposobnost ove dvojice da razumiju drugog čovjeka, da suosjećaju s njim i, uopće, da se daju ili žrtvuju za drugog. Ta inicijalna empatijska otvorenost realizira se prije svega u dubokoj prijateljskoj vezi ove dvojice: oni su posvećeni jedan drugom, brižni i aktivni u međusobnoj ljudskoj potpori – toliko da njihove sudbine ostaju čvrsto isprepletene čak i nakon iznenadne Markove smrti. Upravo s tim u vezi Marinčić u ovom romanu uspijeva u kompozicijskom i u stilističkom smislu napraviti jedan interesantan otklon, koji značajno doprinosi pojačanoj čitateljskoj pozornosti i višem stupnju estetske izgrađenosti i ostvarenosti ove proze: on, naime, konstruira drugi dio romana kao svojevrsno fantastičko multipliciranje, “ponavljanje” Markovog lika u posve novom i drukčijem kontekstu – prateći zanimljivu i uzbudljivu sudbinu jedne tamnopute Amerikanke, koja je igrom slučaja, na nekom seminaru o mrežnom marketingu u Austriji, upoznala Marka, s njim spavala samo jednom i tad ostala trudna…..

……Ovaj uzbudljivi melodramatski okvir dan je u besprijekorno ispoštivanom obrascu najtiražnijih popularnih romana – ali je naglasak ipak stavljen na začuđujuće fantastičko razrješenje u formalnom smislu nedovršene i u suštinskom smislu nedorečene Rafaelove i Markove priče…..

……Marinčić je iznova uspio napraviti intrigantno i zanimljivo djelo, koje predstavlja i lucidnu kritiku povijesno-socijalne stvarnosti i maštovito literarno rješenje nerješivog problema “luđačke košulje” (odnosno, daytonskog ras-trojstva države Bosne i Hercegovine).”

Željko Grahovac, prof.

(Preuzeto s bloga  http://antomarincic.com/kritike_rafaelo.html )