Atif Kujundžić o romanu “Očev testament” Ramiza Salihovića


14804822_10211392860122915_1576265112_n

 

/ DIJELOVI IZ RECENZIJE/

 

Svoju romanesknu priču Očev testament Ramiz Salihović /Radići, Goražde, 1945., Modriča, Tuzla/ počinje prepoznatljivim elementima i likovima svojih ranije objavljenih priča. Salihović nije književno ime od jučer koje se probilo svim i svačim u vremenu opće zabune i poremećenih vrijednosti. Riječ je o čovjeku koji osim stvarnog dara – ima neporeciv dignitet pisca u vremenima kada su arbitriraliknjiževni časopisi Lica, Odjek, Život i dr., te ljudi kakvi su bili Alija Isaković, Čedo Kisić, Muhsin Rizvić ar, etc. U vremenima kada je dobio brojne i značajne nagrade za priču i poeziju.

Salihović od početka spisateljskog rada njeguje i razvija iz ostvarenja u ostvarenje postmodernistički diskurs uporednim promišljanjem smisla i vrijednosti književnog teksta i njegovim stvaranjem. Nebrojeno put ponavljajući činjenicu da je izbjegao iz Bosne ne ponijevši gotov rukopis – knjigu priča Čekajući Borhesa, nedvosmisleno se predstavlja i uistinu narcisoidnim autorom, što je već postmodernistička strategija metaproze.

Osim toga, Salihović djelotvorno iskazuje samosvijest o artificijelnom i retoričkom statusu svoga pripovjedanja, što biva očitim na kraju skoro svake cjeline/poglavlja/priče – kada intimno promišljajući ispisani tekst, ustvari dovodi u pitanje i sumnju do poništenja prethodno rečenog kao moguće vrijednosti osobnog iskaza.

Riječ je o izbjegličkom životu na brodu Titanic. U koritu rijeke Elba, koji nadomak hamburške luke, zajedno sa njegovom ukletom posadom – ratom prognanim i izbjeglim Bosancima i Hercegovcima – i de facto proždire hrđa beznađa i narušenog, u pitanje dovedenog osobnog identiteta. Salihović se ne libi da bude i svjedokom tog života, osobnim primjerom i primjerima drugih što naglašava i potcrtava na razne načine o neobičavanjem i tako – od svih drugih – drugačijim životima. Tako i definitivno zaobilazi konvencije čisto realističnog pripovijedanja.

****

Ramiz Salihović je poetički, stilski i poetski zreo pisac. Misli koje se roje pretvara u odmjerene rečenice i često u blistave pjesničke slike. Salihović vješto koristi svoja znanja o književnosti i jeziku, rafinirano barata mogućnostima jezika i definitivno ga doživljavajući kao hajdegerovski kazano kuću svoga bitka, u kojoj umjetnički oblikuje svoje viđenje svijeta. Oduvijek naklonjen pisanju, tu mogućnost sve dublje doživljava kao jedinu opciju da ostane/opstane svoj i kad je dijelom drugih.

***

Psihološki pronicljivo, iskustveno spoznajno nedvosmisleno, spisateljski verzirano i vješto, Salihović donosi bezbroj najintimnijih pojedinosti iz prognaničkih biografija i života naših ljudi u inozemstvu, posebno u izbjegličkim kampovima i smještaju na brodu Titanic. Salihovićev odnos spram ljudi i njihovih života, minuciozno je odgovoran i precizan. Jednako u iskazu i donošenju njihovih likova i iznošenju njihovih tegoba. Ta okolnost čini Salihovićevu knjigu Očev testament – važnom knjigom u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Blog na WordPress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: