Nikola Šimić Tonin: KRIŽ MEĐU NIŠANIMA


 

wp_20161001_11_08_18_pro

Put za Srebrenicu

 

Stiže sms od Džeme:

 Autobus za Tuzlu – Srebrenicu kreće u petak u 11. 00 sa perona 34 Autobusni kolodvor Zadar.

  1. P.

Džemo.

Prva prozivka prije ulaska u autobus. Put Srebrenice, u sklopu  programa X., konvoja mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja Da se nikad ne zaboravi, Srebrenica 30. rujna 2016., i predstavljanja moje, ujedno prve poeme o Srebrenici, Srebrenički kodirani kadrovi smrti izdavač Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zadarske županije, za izdavača Džemail Spahić, urednica Žaklina Glibo, recezenti Žaklina Glibo i Jasmina Hanjalić, lektor Sonja Perić, naslovnica i zanaslovnica Mersad Berber, grafička obrada i priprema za tisak Senad Tokić. Baš na dan polaska dobih od ministrice prof. dr. Elvire Dilberović, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke potvrdu o zaprimljenom prijedlogu uvrštenja moje poeme u lektiru za srednjoškolce. Došlo prije, podigoh u polasku taj dan. Mala mjesta srca moga i njihov poštanski sustav, Drage, ako nisi toga dana koji je odredio poštar za nositi poštu, valja po nju ići: prvi dan u Biograd, sve druge dane dok se pismo ne vrati u Pakoštane. Sistematizacija radnih mijesta i ušteda, koga i čega, kome i zašto, ne pitam se samo ja, a ni poštar nije kriv?

U ustima  Dodikov referendum. U Srebrenici smo skoro pa uoči samih lokalnih izbora u BiH. Strah da se izbornim inžinjeringom ne izgubi Srebrenica. Potpisujemo se na listu vozaču Bošku. Kreću upoznavanja, kreću možda nova prijateljstava… Ništa kao ova i ovakva putovanja ne zbližuje ljude ( život me naučio). S nekima sam se već od prije znao, s mojim Busovljakom Mehom, a s njegovom Preškom tek upoznavao prepoznavajući širinu tople duše. Pitam ga za neke Busovljake: Šuku, njegovu suprugu Mrisu koja me je mlijekom majčinskim dojila, mlijekom majke Sandžaklijke koju sam uvijek doživljavao dijelom obitelji nerazdvojivim dijelom moga života, mog rođaka Ivicu, Mijata, kumu Jurku, automehaničara Šanu ženu mu Džemilu, kinooperatera Josipa Kusturicu…

Mehmed je bio prije neki dan u Busovači…

Uzimamo se u razgovoru janjetine kod Ivčana, hurmašice kod Huke, nogometa na stadinu Jedinstva… dječačkih uspomena, čaršije… mahale, blagdana sv. Ante, crkve sv. Ante sagrađene  na darovanoj zemlji uglednog hadžije… (tek toliko da se zna: to je Bosna…) čestitanja bajrama Bajram Šerif Mubarak Olsun… skupljanja novaca za kino… vašara, stare školepo narodnom herojuTihomiru Joviću.(Srbin koji je od partizanskoga strjeljanja spasio obitelj moga oca.) A naša učitejica Neda. Jedne nas je godine dolazeći s Rijeke kod Viteza učila mati Željka Bebeka… a tek kako zaobići u sjećanju teferiče na Kaoniku… Da je živ moj prijatelj Valter… Valter Šarović… bilo bi: je li na Kaoniku ili u Kaoniku!?

Krenusmo. Krenu s nama Zadar, Benkovac, krajevi i krajolici, more, brda, kamen, suhozidi, maslinici, polja… okne se prozorskim oknom i kao da se utrkuju s autobusom nevoljko ostaju za nama.

Netko ne izdrža na atmosveru u autobusu:

‘Ajde cure jeste ponjele malo sevdaha!?

Pjesma ne započe. S mislima na Srebrenicu, pobijene, nestale, zločin, genocid, minarete, nišane, Majke Srebrenice… nikome ne proizvede ton.

Misli na sevdah, sevdisanje, svakog u autobusu, na tom dugom putuDa se nikad ne zaboravi, Srebrenica 30. rujna 2016., vraćala sjećanjima…

Prvi odmori – prve kave. Bacimo koju o Zadru i od kuda se znamo ja i vozač Boško. On ne odustaje od toga da se ipak odnekud znamo nikako da dokuči od kud, ali složišmo se u tome da se od nekud znamo.

Na jednom od odmorišta razmotasmo po bosanski zamotuljke s ponesenim za fruštuk, s onim neizostavnim:

  • Ajte ima bujruma!

Primiče se granica. Skupljamo osobne. Vozač odnosi spisak. Ulazi carinik. Gleda osobne. Gleda nas. Zadržava se na zadnjem sjedištu kod dvoje mladih i sam više nego mlad, mladac, biti će tek ispod čekića škole, privučen glazbom koju slušaju i koju su za izvesti šalu puštali uz negodovanje stariji:

– Taj neki Biber, ili papar što bi rekli komšije Hrvati! A jest im pjevač Biber. Mi smo njihovih godina slušali Safeta Isovića, Zehru Devović, Zaima Imamovića, Nedžada Salkovića, Himzu Polovinu, Bijelo dugme, Indekse, Bajagu, Usniju i Esmu Redžepovu, Silvanu Aremenulić, Azru, Mišu Kovača, Dalibora Bruna, Olivera Dragojevića, Kiću Slabinca…

– Ma moš si mislit… Biber.

Krenusmo Bosnom i Hercegovinom kroz gradove. BiH se radi. BiH se gradi. Po pašnjacima golemim i dalekim kao oblaci bijele se na ispaši jaganjci. Gdjekoja krava svrati. Čobani mašu nama u autobusu. Jesen se okrenula bosanskim šumama uzela kist u ruke i po listovima šara. Umorne i teške, probijajući se kroz bosanske vrleti, vuku se rijeke. Nasmijavaju nas usputne reklame:

– Stop! Burek na putu.

Grafiti:

Bravar je bio bolji! Svi ćemo u novu budućnost u ležećem stavu! Samo se u ratu isplati biti promašeni slučaj! Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala! Kad budem veliki prodavat ću đempere na pazaru. Meni je mene nekad žao.

Eto mene mome kraju. Lašvanska dolina. Usukala se rijeka Lašva, upličala. Sumorna i tužna. Blatnjava i mutna. Ni s glave ribara za vidjeti. Gdje nestadoše ona vremena kad se na ranoranka pohitilo za ugrabit mjesto uz onaj čuveni ribički pozdrav:

– Bistro!

Autobus se probija kroz gusto naseljena mjesta, skoro pa ulazi u dvorišta kuća. Kolone auta zaustavljaju promet. Krećemo se ko u mimohodu. Stalno pred nama ogromni kamion s oznakom tvornice namještaja. Koliko je sustavno pred nama da imamo projektor mogli bi na toj njegovoj zadnjoj strani gledati film.

Nova Bila. Tu mi se u Ratnoj bolnici za rata rodila kći Blanka. Ulazimo u Vitez. Gledam FIS. Trgovači kompleks. Legli trgovački centri jedan na drugog. Odguruju se olucima. Ko da je netko komad Austrije prenio u ove krajeve. Netko iz autobusa viče:

– To je sve Pera na harmonici steko!

Drugi doda:

– Nemoj me tako ti milog Boga vuć za jezik. Da ne kažem na čemu…

Prijatelj Meho me podbada:

– Da svratimo do Busovače?

– Je, mogli bi poć vidit je li Busovača gdje je nekad bila!? Zaželio sam se sjesti u Bombaj i gledati Busovaču pred sobom i pitati se:je ono onaj, od onog, on? … Što se zgurio, pola ga nema…

Odabro Meho da ručamo na Kaoniku. Tu se uvijek stajalo. Zbog parkinga. Položaja restorana nad samom rijekom Lašvom kojom smo se ko djeca spuštli na traktorskim dušicama do ušća u rijeku Bosnu, zbog lijepog pogleda u bosanska brda, stogova sijena, pobjeglih potoka koji, kao gonjeni od nekoga, bježe preko kamenja i stijenja, masne zemlje ilovače, stećaka i nadasve na glasu kuhinje za kojom ni u čemu nije zaostajala posluga. Pazilo se i dan danas pazi na svaki detalj. Unutrašnjost objekta sva u drvetu. S koliko mašte i ljubavi uređen objekat. Hrana domača. Uzeh Begovu čorbu… ne samo zbog bamije. Štoš u Bosni ako nečeš probat bosanski čevap. Natopljena lepinja, ćevap samo takis drvenoga ugljena miriši i bolesna bi ga usta jela.

– S lukom? –  pita me konobar.

Sjetih se izjave jednoga svog rođaka:

– Čevap bez luka je ko selo bez crkve. Dakako i ajvara ako može.

Senad sve to gleda kroz oko fotografskoga aparata:

– Milenijska fotografija, smješak molim!

Jedva se nakanismo poći dalje. Iz dobra se neda. Od naših viceva i šala, crtica, anegdota i Lašva se izbistri. Dođe sebi.

Krenusmo. Ćuti se Zenica. Smog i magla:

– A i neobolili od ovolikoga smrada. – čuje se Senad.

Željezara dimi. Otvoren plamen u pogonu treće peći. Jedna od djevojaka iznenađena plamenom upita:

– Požar?

– Ma je (tko će već Senad) – to ti je olimpijska baklja!

Osedlana industrijskim zonama teške industrije, ne one Vajtine (Teška industrija, glazbeni sastav Seida Memića Vajte, Travničanina) rijeka Bosna olovna i teška vuće se ko šugava kuja jajara, il’ ko bolesnik pred smrt, niz dolove duboko zašla u maglu Maglaju.

Ako je ono u Zenici smrad, zbog tvornice celuloze kako nazvati ovo što nagoni suze na oči u kralju magle Maglaju. Malo je reći: Smrad! Okolna mjesta ulaze u mrak a da sunca ni okusila nisu pokrivena nestvarnogustim pokrivačima magle. Industrijskoga smoga.

Gledamo zaobići Doboj, Republiku Srpsku, zbog izbora, referenduma, Dodikovog posla… Dodikovaca… ne parati vraga, pa biramo lošiji a sigurniji put.Okolo naokolo. Prijekom preče – naokolo bliže.

Tuzla u tuzi, dani obilježavanja Srebreničke boli. Dolazimo pred medresu(vjersku školu). Behram  – begovu medresu. Na jednu stranu muškarci na drugu žene. Već nam je određen konak. Odlazim na mušku stranu. Moje ime je već na vratima određene mi sobe s imenima drugih. Višekrevetne sobe. Na svakom prozoru Kurhan.

Sa Džemom sam, Senadom, dolazi k nama tražit konak vozač Boško, onaj mladi ljubitelj Bibera. Mjesta ima. Sve je uredno. Čisto. Organizacija bezprijekorna. Moj urednik – životni urednik Žaklina iz ženskog odvojenog dijela po jednome od organizatora šalje mi prijeko potrebne potrepštine, od rublja, ručnika, sredstava  za osobnu higijenu. Odijelo za sutra da se neuplisnavim u istom.

Izlazimo u noćni život Tuzle. 23 su sata a nigdje niti jedan kafić ne radi, tek jedan kojeg su zadržali i produžili mu radno vrijeme pridošli iz Zagreba gosti. Konobar poodmakle dobi požuruje nas da naručimo, prije nagovara što da uzmemo već što čeka da kažemo što bismo. Na obližnjem zidu grafit:

Dobro došli dragi gosti čuvajte si kosti.

Ja i vozač zašli u razgovor. Džemo otišao posjetiti prijatelja u Tuzli. Ona dva, Biberovac i Senad u noćnoj skitnji po tuzlanskim klubovima. Mladost.

Nekako prevali noć. Ne znam jesam li i koliko spavao, znam da sam nešto teško i čemerno sanjao. Mirno i čisto unatoč mnoštvu. Umih se i obrija. Sanitarni čvor,  umivaonici podsjetili me: k'o u bivšoj armiji kad nas je pedesetak odjednom koristilo higijenski prostor. Tuzla se sporo budi. Magli se ne diže. Studen ulazi u nas. Negdje zamirisa svježe pržena kava kao poziv svima nama da se zaputimo tamo. Teško žabi u vodu… Tamo nađosmo i druge naše. Zaživjelo prijateljstvo među nama. Kreću pošalice. Upadice. Podbadanja. Već se zovemo imenima i slobodniji smo jedni prema drugima. Zovu nas da uzmemo stvari iz soba, da se formira konvoj autobusa, valja nama preko Podrinja Srebrenici u pohode. Velik je grad Tuzla. Tuz – turski sol. Sol. Otkriva se u svoj svojoj veličini otimajući se omčama magle.Onečišćenju.

Magla, magla, svda oko nas, kao u pjesmi Josipe Lisac.

Puževim korakom… autobusom, probijamo se kroz Tuzlu. Polja. Rijetko naseljena mjesta. Kanjoni. Planine… a ne odlaze magle.

Olovna,olovne i teške snove snivaju,  teška magla. Sumorna. Siva. Teška Drina teško teče.  Iz magle. Tegobom svojom tegobi i nas. Vozimo se u studen smrzle duše. Kriva Drina krivuda, kao da se iskrada samo da proteče, prođe, kao da neku krivicuna sebi nosi. Očito joj ni do čega nije. Uz nju su prolazile noge pobijenih. Djece, žena… nemoćnih… starica /staraca… trudnica… Ona je kupila u sebe sve te suze. Plač djece. Jauke i krike. Prebol. Rafale… Psovke… smijeh krvnika.

Odužio se put. Rasputio. Čemerne snove sniva Drina. Sva bi se zamotala u maglu, u bolu bez snage da se ispriča, stane, pred žrtvama Srebrenice. Nečiste savjesti kao i sama da nešto krije. Sama sa sobom načisto nije. Zavađena u obalama, u stranama, u istinama, u ranama.Drinjača, tiha tihi, jača, vuče se široka, golema, morna voda, razvoda, vodi Drini. Utoka.

Raspuklinom kanjona štićena kolona ko u mimohodu vuče se: Paljevići, Raševo, Hrnići, Burnice, Kaići, Bratunac… Stopama pobijenih sumorno i teško u maglu.

Nezainteresirane ovce vuku po ledini napasle drobove dok tabore. Stidljivo malo sunca. Zadužnica krajputašica česma minu. Čiji su žuljevi očinskih ruku za opće dobro podizale ovu česmu. Od neke sjete zalupa mi srce.

Zrak je težak. Preko načetoga asvaltnoga puta živom vodom žive teku vode odmetnutih potoka.Uza strane s jedne i druge strane puta malinici, pašnjaci, šume… uz rubove šuma onkraj proplnaka i pašnjaka košnice pčele, medonosna područja netaknute prirode, odavno već nestade onog industrijskog smrada. Šume glavu okrenule jeseni. Lagano se već jesene.

Sa oglasnih ploča, stubova, bandera, kamenih i betonskih ploča, pročelja kuća, gdje kojeg uređenog oglasnika, cere se političke face potipsani sve i jedan ofucanom frazom, izlizanom štracom: ZA BOLJE SUTRA! – Čije?

Magla, magla, svuda magla, do u bezvid magli, prst pred okom magli. Ledina. Voćnjak. Šuma. Stado ovaca… uokviruju se u autobusni prozor dok stojimo.

Prvo stratište. Na goloj ledini mezarje. Putovima pobijeni krajputaška mezarja. Vlada RS poriče i prijeti. I uglavnom šuti. O svemu vlada zakon šutnje. Po okolnim stupovima plakati ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

8000 povratnika, radi njih tek 6. Danonoćna borba za život, suživot, istinu. Sustiže nas konvoj iz Zagreba. U jednom autobusu konvoja i učenici Pravoslavne gimnazije. Human, ljudski i hrabar potez. S njima njihovi profesori. Poklanjam primjerke svoje poeme: Srebrenički kodirani kadrovi smrti, Majkama Podrinja. Držim kratki govor i ističem da bez istine nema istinske pomirbe, suživota i da nema zločinačkih naroda, zločinac ima ime i imenom mu se ima suditi.

Razgledamo memorijalni centar Bratunac. Žene stavljaju marame na glave. U utrobi majke masakrirano dijete. U školu Vuk Karadžić u koju su svi išli, silovane djevojke i žene. Teret boli visio na konopima. 11 djevojčica i 16 dječaka mučki pobijenih. Tragovi iživljavanja nad mrtvim tjelima. Još uvijek se traži 8 djevojčica. Tko je kriv? Komšije? Ostale iza krvnika da raznose Bratunac. Po lokalnim Srbima nema krivih, po njima sve je to izmišljeno. Propaganda. Propagandna namještaljka. 24 godine borbe za istinu.

Selo Veljaci. U blizini samoga mezarja plakati Dodika.

Negdje iz daljine pjesma Mitra Mirića koju i Dodik rado pjeva:

Ne može nam niko ništa / jači smo od sudbine/ mogu samo da nas mrze/ oni što nas ne vole…

Jedan je učitelj pucao u svoje učenike. Kažu pojeo ga karcinom. Sutra su izbori. Prije dolaska konvoja: Da se ne zaboravi, Bratuncu isključena struja kako bi se spriječio razglas.

– Da je barem prije da ne uprlja ime i spasi koji život. – uzdahnu jedna od majki.

U dolini nišana, majka sa dvije djevojčice… djeca koja još nisu ni prohodala. Starci. Golobradi mladiči. Žene. Mahom nejač. Tuga i bol Bratunca.

wp_20161001_12_16_37_pro

Šuhra Sinanović govori o borbi za istinu, za istinu o 3156 – nestalih i pobijenih u Bratuncu. Živima uskraćeni životi dostojni čovjeka. Strogo kontrolirani suodnosi. U gradu su Srbi. U školama se uči srpski. Svu nastavu drže Srbi. Nastavni program dolazi iz Srbije. Nema razgovora. Razgovora argumentima. Ne priznaju se izvješća stranih delegacija i radnih skupina. O svemu šutnja…

– Mi majke Podrinja ipak smo pobijedile, mezarje je u centru Bratunca tu gdje nas nema kao nekad gdje smo živjele.

Šutnja. Bratunac – Grad Šutnje.

Iza Bratunca sunce. Pred nama Srebrenica. Dočekuju nas Majke Srebrenice. Poklanjam primjerke Poeme. Govorimo o poemi. Jedna od majki kaže:

– Najveća nepravda je čekati pravdu!

Što se sve činilo protiv Memorijalnog centra Potočari, Srebrenica. Pa i referendum. 83 % dalo je svoj glas da mezarje bude u Potočarima. 216 njih glasovalo je protiv mezarja. Za devet dana u dolini boli pobijeno je 8371. Na ovom mjestu pobijeni su svi koji nisu bili Srbi: Bošnjaci, Hrvati i Romi. Gledam križ među nišanima. O njemu imam i pjesmu objavljenu na više jezika: Križ među nišanima.

U 11. jula sve više se mješa politika. Srbi su u blizini podigli pravoslavnu Inat crkvu.

Srbija niječe bilo kakvu odgovornost.

Majke Srebrenice u glas viču:

Čiji su bili rezervisti, tenkovi, topovi, avijoni… ? – svi smo mi za tu armiju odvajali od usta… Ne borimo se za osvetu već za pravdu! Srpski mediji manipuliraju nama. Govore da donosimo kosti s nekih drugih strana. Ima Boga. Bog je sviju nas. Božija će pobijediti… svetili su se kažu turskim dahijama… Pobijeni tada nisu bili ni na zemlji ni u zemlji. Mali smo ljudi u igri velikih sila. Naša se djeca ne mogu platiti. U djeci koja dolaze gledamo svoju djecu. Ne pitamo ih kako se zovu. Srbi trebaju pogledati istini u oči. Kad tad će. Ovo je više od genocida. Mora se znati istina. Ovaj strah koji živimo 20 godina mora stati. Povjerenje se teško gradi. Oni i dalje žive nacionalnu mržnju. Žive od krvi naših najmiliji. Borimo se da zavlada ljubav. Bez pravde i pravde i pravednost, istine, nije i neće. U posjeti nam je Pravoslavna škola iz Zagreba što nam daje nadu i ispunja srca… Zadnji put smo bile tako radosne kad nas je posjetila Naša presjednica – Majka Kolinda Grabar Kitarević. Svijet ima kraljica. Predsjednica je Naša Kraljica! – Majke Srebrenice.

Niti jedna riječ mržnje nije izašla iz usta govornica – Majki. Čovjek koji gleda sve te nišane, sluša riječi majke koja kaže da je pokopala od svoga djeteta svega nekoliko kostiju, očekujući riječ koja poziva na osvetu, ostadoh zadivljen riječima koje pozivaju na zajedništvo. Preduvjet tomu su priznanje, isprika i podtci koji će potvrditi istinu. Katarza jednoga naroda – preduvjet suživota.

Znatiželjan upitah mladića iz Srebrenice, Bošnjaka:

– Rekli ste da se sada družite, i izlazite zajedno. Postavljate li pitanja?

– Da, oni kažu to se nije dodgodilo, i tu prestaje razgovor. Nama se dogodilo, ono što se za njih još nije dogodilo.

Tu mladost čeka suočenje s postavljenim pitanjima. Čekaju ih odgovri –

Škabrnja. Vukovar. Srebrenica.

???

Vukovar i Srebrenica povezani maratoncima koji trče od Vukovara do Srebrenice. Prenosioci mira. Bol je ista.

Presudom Haškoga suda Srebrenica je jedini grad u Europi nad kojim je počinjen genocid.

Strah se i dalje širi. Strah od incidenta. Strah od konflikta. Najuplašeniji je organizator koji je s Majkama Srebrenice preuzeo ulogu domaćina:

– Činili su primarne masovne grobnice. Prekopavali bagerima stratišta. Drobili. Prenosili tjelesa. Krili leševe. Uništavali dokaze… Ove godine ukopano je 110 novih otkrivenih žrtava… Ovoj „vojnoj“ akciji Srbi su dali kodno ime „ Krivaja 95.“. Baza Holandskog bataljona koja ih je trebala zaštiti i to joj je i bila misija zvala se „Bravo“… General Mladić naumio je nestanak jednoga naroda:

– Mogu opstati ili nestati!

Autobusima Tehnotransa su deportirani. Pokolji u smjenama na okolnim farmama. Izvođeni. Ubijani: Trudnice. Starci. Djeca… Na brani Petkovici pobijeno preko tisuću ljudi. 500 ljudi odvedeno u školu Ročević. Niti jedan nije preživio.

Izjava jednoga zločinca:

– Iskreno rečeno, ne bih volio da znam koliko sam ljudi pobio.

Na pitanje krvnika:

– Ima li ko kakvu želju? – jedan uznik je ustao i rekao:

– Imam ja. Aj me ubij.

Broj pobijenih nije konačan.

Tražim riječ za te ljude, koji se ljudima teško mogu nazvati. Bolest. Bolest koja se ne liječi probudit će se ludilom. Mit Kosova. Ljudi nisu. Bolest je riječ kojom se može obuhvatiti sve što su počinili. Bolesnima ih je učinila politika… Hoće li ih politika i izliječiti? Hoće li novo vrijeme i mladi ljudi donijeti spoznaje. Tražim riječ, a riječ zori… Misao mi bistri i kao sunca zraka razbija tminu nad Srebrenicom, tminu zločina, spoznaja:

Srebrenicu su posjetili i poklonili se pobijenima položivši cvijeće na mezare – grobove učenici i studenti, mladi iz cijele RH od Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke i Zagreba…

Ljepota Bosne doziva… liječi ranjene duše!

 

Nikola Šimić Tonin

wp_20161001_11_56_22_pro

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s