Mjesečne arhive: Novembar 2016.

HUAN RAMON HIMENES

                                        

 juan-ramon-jimenez

 

Od svih pisaca i pjesnika koje sam do sada pročitao, najsnažniji utisak  na mene je ostavio  španski pjesnik Huan Ramon Himenes (Juan Ramon Jimenez), 1881 – 1958.

Rođen u  Mogeru; sin  imućnih roditelja, u početku studira  slikarstvo i pravo, ali,  zavoljevši liriku, ostaje  pjesnikom do kraja života!

„Poezijo naga, strasti

Mog života, vječno moja!“

 

Himenes  tka  sjetno-ljubavnu liriku i pjesnik je  rodnih polja Andaluzije sa prelivima  radosti života u prirodi – raskošno prelivnoj ili raskošno jednobojnoj, osjećajno  posmatrajući tragedije drugih i sopstvene nemire.

Iz Madrida bježi od  Frankovog građanskog rata u daleki Portoriko, odakle se vraća pred kraj života da bi  na samo dvije godine  pred smrt dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Osim za poeziju, nagradu će dobiti i za veličanstvenu prozu u poeziji pod nazivom „Sivac i ja“ . Poema  je to o dječaku i magarcu Sivcu s kojim je Huan Ramon Himenes  provodio svoje najranije djetinjstvo u Mogeru, na obali Atlantika i u blizini luke Kadiz!

Poezija  je, međutim,  ono što ga je cijelog života  održavalo  i nadahnjivalo  ljepotom, pa je , tako, ispjevao i jednu od  najljepših  pjesama  u antologiji svjetskog pjesništva, kao što je  pjesma  „Bulka“.

Bulka

O, zemljina krvi, bulko,

Rano sunca blistavog,

Usta sunca plavog pramaljeća,

    Bulko srca mog!

 

Al’ se smješiš vinogradom,

Klasjem i srijed žbuna tog,

Poljem  sa potokom zlatnim,

    Bulko  srca mog!

 

Vjerenice rujne usne,

Leptiru karmina  cvjetnog,

Bulko, ukrasu života,

    Bulko srca mog!

 

Snažniji dojam, međutim,   od ove pjesme  na mene je ostavila  Himenesova  poezija u prozi  u  prije spomenutoj   knjizi  o magarcu Sivcu, svejedno što je  nemoguće  bilo šta izdvojiti iz autorovog opusa kao nešto što bi bilo  najreprezentativnije, te stoga evo  još samo jedne pjesme u kojoj su ispjevani stihovi o  jednoj nesretnoj djevojčici:

 

 

 

SPRŽENA  MALA  UGLJARKA

 

U julskoj počivci, žestokoj i slijepoj,

Djevojčici plamen haljinu dohvati.

Grozničavo  vreo pijesak bješe; popci

Plačni; nebo – srebro sagorjelo.

 

… prije mraka, vraćaše se majka:

                      Điha ždrijepče!

Borik  se smijaše. Ko glijeđ ljubičasta

Nebo bješe. Vjetar obnavljaše život…

 

Ružičasta sva i crna, djevojčica

U ranama živim umiraše. Sve je

Zlijedilo nju, dodir poljubaca,

Dodir trepavica, lahor lijep i čio:

„Majko, pijeskom opekline posuh,

I zvah te i zvah te, s puta. Nikad tako

Ja ne bijah sama. Plamen proguta me,

Majko,  zvah te, a ti nikada da dođeš!“

 

Putem – dugim!  – na riđem konjiću

Umrije  djevojčica. Preplašene oči

Bjehu joj ko suhi korijenovi zvijezda.

Vjetrić se igraše, prohladan i  taman.

Proticaše  voda pored puta tiho.

Njihaše se trava. Kaskahu magarci,

Čujući već viku djece iz zaselaka.

 

Gospod  se kupaše u plavetnilu zvijezda.

                                

  .        .       .

 

… I, eto,  stižemo i  do Himenesove  prozne poeme o magarcu Sivcu  pod originalnim nazivom: „Platero y yo“…

Knjiga je lirski monolog, kao niz ispovijesti koje pjesnik povjerava svom  voljenom magarcu, Sivcu! Knjiga je objavljena 1914.godine i odmah je postala klasično djelo  španske književnosti.

 

SIVCU,  NA NEBESIMA IZNAD  MOGERA

 

Sivi, nježno kasalo, magarence moje, toliko si puta pronio moju dušu – jedino nju, dušu moju! – ovim zabitim stazama obraslim  u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču; predajem ti ovu knjigu koja o tebi  govori, sada, kada je možeš razumijeti.

Ona se upravlja ka tvojoj duši, koja već pase u Raju; isplovljava kroz dušu mogerskih predjela – i ona se, bez sumnje,  skupa s tvojom na nebesima podiže; a na svom papirnatom hrbatu ova knjiga nosi moju dušu: uznoseći  se kroz  procvale kupinjake, ona se svakim danom oplemijenjuje, uspokojava i prečišćava…

Jeste. I kad, s večeri, između vugi zlatki i narandži u cvijetu, sporohod, zamišljen, prošavši kroz vrt, dospijem do bora koji te u smrti uljuljkuje, znam da me, presrećan, na livadi vječnog cvijetanja, gledaš; posmatraš me, Sivi, kako zastajem kod žutih ljiljana koji su pronikli iz  tvog u prah rasutog srca.

….Želio bih, Sivi, da provedem  jedan časak s tvojom smrću. Nisam živio. Ništa se nije dogodilo. Živ si i ti, živ sam i ja. Dolazim ti sam. Moji dječaci i djevojčice već su postali muškarci i žene. Uništenje je nad nama troma, obavilo svoje – to i sam znaš – i sad stojimo nasrijed pustinje, kao gospodari najvećega blaga; onog, što se u srcu čuva……

U prošlosti si, Sivi, samo ti. Ali, šta tebi prošlost može još značiti, tebi koji živiš u vječnom i, kao i ja ovdje, svake zore rukom  pridržavaš sunce, crveno kao srce Boga vječitoga?

 Moger, 1916.

                                                                                                                                          Sande Dodevski

 

Advertisements

Dodijeljene nagrade “Goran Bujić”i “Donat”

img_20161128_181605

U Gradskoj knjižnici Zadar  28.11. 2016. održana je svečanost na kojoj je Hrvatsko književno društvo – ogranak Zadar,  dodijelilo više književnnih nagrada, a prije svega nagradu „Goran Bujić“ po uglednom, 2011. godine preminulom zadarskom književniku i novinaru.

U krcatoj multimedijalnoj dvorani skup je vodio njen predsjednik Nikola Šimić Tonin uz bogat kulturno-umjetnički program.

Nagradu „Goran Bulić“ za područje Hrvatske dodijeljena je Miljenku Milku Dujela,  reditelju, novinaru, putopiscu. U kategoriji mladih pobjedu je odnijela Valentina Mlađen, a među književnicima novinarima izvan Hrvatske  Dr. med. Jasmina Hanjalić  iz Sarajeva.

img_20161128_183638

Nagrada “Donat” za životno djelo pripala je pjesniku Anti Sikiriću, a nagrade za književni doprinos  Žarku Mileniću, Anti Zirdumu i Zoranu Iliću.

Uz dodjelu nagrada, predstavila se i knjiga izabranih novinskih kolumni Gorana Bujića „Bez naslova“ , objavljenih u Zadarskom listu, koju je priredio Nikola Šimić Tonin, predsjednik Hrvatskog književnog društva, ogranak Zadar, koji broji čak 74 članova. Knjigu je predstavio Boris Žura, dok su pjesme čitali Ante Gregov Jurin, Tomislav Meštrić i Marin Fuzul.

Muzičku podršku skupu dali su izvrsni Tomislav Bralić i Davor Petrović, umjetnički voditelj klape Intrade,  te zadarski kantautori Renato Perović i Donato Predovan.

15292905_10211780204686287_110869729_o

Asja Salim

 

januar na moru.jpg

 

 

ISTINA

 

Onom ko istinu zbori

oružje potrebno nije

istina tako britka je

od svakog mača oštrija je.

 

Istina tako snažna je

da je nijedna laž pobediti ne može

istina tako svetla je

da je nijedna tama prekriti ne može.

 

Istina tako moćna je

da je ni hiljadu laži nemože uzdrmati

istina zadovoljstvo donosi

da je nijedna laž nelagodnom ne može učiniti.

 

Istina tako savršen oblik ima

da je nijedna laž ne može izobličiti

kao što prašina zlatu naškoditine može

tako i istina čista ostaje.

 

 

ZVEZDE

 

Noću, nebo se zvezdama ukrasi

možeš ih svuda videti

neke su u paru, neke su same

neke od njih su jasne i sjajne.

 

Poput dijamanata, na nebu mračnom svetlucaju

a kad se sunce sa sjajem svojim pojavi, one se sakriju

nekad o njima prijatelji razgovaraju

ako se neko usamljeno oseti, one mu prijatelji postanu,

neke su u paru, neke su same

neke od njih su jasne i sjajne.

 

One su poslate da naše noći lepim učine

kad se noć kraju približi, pažljivo ih osmotri

pa se nikad nećeš usamljeno niti potonuloosećati

osetićeš privrženost svojoj zvezdi,

neke su u paru, neke su same

neke od njih su jasne i sjajne.

 

Neke su zagasite, neke su jake

koliko god dugo hodao, one te prate

iako su tako malene

kad padneš, snage imaju da ohrabrete

neke su u paru, neke su same

neke od njih su jasne i sjajne.

 

Prevod sa engleskog: Ana Stjelja

 

Iz zbirke „Sweet memories with sour facts”, 2013.

 

Asja Salim (1972, Hajderabad) je indijska pesnikinja. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i član je Međunarodnog društva pisaca. Živi u gradu Džeda, u Saudijskoj Arabiji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IZ RUKOPISA LJUBICE OSTOJIĆ

image-1

 

 

HERMES

 

Mladac taj besmrtni,

U krilatoj obući,

Prohujao krajolikom,

Tek glednuo s prezirom

I ponešto sućuti,

Na ovo naše vrijeme

Posve mu ravnodušno;

 

Mladac koji zna sve,

A ništa ga se ne tiče,

Blistav ljepotom svom

Antičkom, posve izvan

Vremena, a prostor

Ispuni,  ili zaobiđe,

Kako ga kad volja;

 

Krajolik kratkovječnih

Bespomoćan, očaran

Njegovim prolaskom.

 

 

SIRINGA, PANOVA FRULA

 

Gdje ti je lice divno?

I kog si tad ljubila

Lijepa nimfo Najado,

Kad se Panu vrelom

Opiruć´, nisi dala?

U rijeku lednu skočila,

U trsku međ´ trskama

Pretvorila se, bježeć´;

 

Kog si tad ljubila?

Kad te vjetar povinuo,

Čuo se uzdah tužni…

 

Ludi Pan, sjetan,

Od trske te siringom,

Glazbalom, načinio,

Da se svirat može

Glazba svoje žudi

K nemogućoj ljubavi.

 

 

DAMA U BIJELOM

 

Cvatu krizanteme,

Bujaju u raskoši,

Pogodne za brojne

Jesenje krajolike

I haiku pjesme;

 

Cvatu krizanteme

Sjetna jesenjeg mirisa,

Davnih uspomena,

I novih snova i sanja;

 

Cvatu krizanteme

U krajolicima lica:

Prostori za slike

I za oblike nove

Smješaka i suza,

Posebice za doba

Nadolazeće jeseni.

 

 

SJEN GLUMCA

 

U fundusu dekora,

Međ´ predstavama

Skinutim sa scene, šturak

Zaneseno se glasa…

U drvetu ispod kojeg

Godota se iščekivalo

I ne dočekalo, tri sezone;

 

Krajolik u kojem

Sunčev zrak nešto

Traži, i biva u hipu

Uznemirenom prahu

Rasvjeta za ples;

 

Šturak izlazi sviklo

Iz otješnjala svlaka,

Nestaje iz krajolika,

Prah ponovno

U miru počiva.

 

 

LIK IZ USPOMENA

 

Mraz oslikava

Prstima lednim:

Pradrevne šume,

Nasade paprati,

Nemoguće slike,

Oštre i blistave;

 

Mraz oslikava

U tmičan cik zore,

Rubom sna trošna

I dolazeće zbilje,

Zgušnjavaju se hridi,

Propinju vrleti slike;

 

Mraz oslikava

Ono nemoguće,

Od daha topivo,

Što vratiti se znade

Iz škrapa zaborava.

 

(Iz novog rukopisa: Krajolici ljudskih lica)

 

 

 

 

DŽEMILA HANUMICA ZEKIĆ (1917 – 2004)

 

dzemila-moja-slika

 

SMRT BIJEDNOG RADNIKA

 

Gospoda se u jelu, piću, svirci slade.

U velikoj i krasnoj zgradi

Dok napolju uz plač i jauk bolan

Radnik jadan mre od zime i gladi.

 

Vjetar nosi pahuljice bijele,

A radnik zgrčenih ruku

Potiče vatru koja se gasi

I trpi bol i muku.

 

Siromah ima petoro djece,

Ženu, družicu vjernu,

Koja ga tješi kad je u tuzi

I posprema kolibicu smjernu.

 

Ponoć je. Mir vlada svud,

A radnik smznutog tijela

U smrtnom hropcu se trza…

Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.

 

Vatra se ugasila, a starac jedan

Hladan, ukočen, sklopljenih očiju

Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi

Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju…

 

Osvanulo je jutro tmurno, sumorno,

Stazama sniježnim prolaze ljudi.

Zastade jedan spazivši mrtvaca.

I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!“

 

Reče čovjek taj je svu noć pio, pjev'o, i svir'o,

Dok  je čedni radnik bez obuće, ruha,

Umro od zime, bola i gladi

Boreći se za komad kruha.

 

( NARODNA UZDANICA, Kalendar za prestupnu 1936. god)

 

 

BRIGA MAJČINA

 

Što si kćeri tako tužna,

Šta je tebi, slatka hrano,

Šta je tebi, dušo moja,

Lijepo lice uplakano?

 

Ne pitaj me, slatka majko,

Ne vr'jeđaj mi srca rane,

Sinoć su me pogledale

Jedne lijepe oči vrane.

 

Moram plakat, tužit, mamo,

Jer mi srce tište rane

Od pogleda jednog samo

Što zadaše oči vrane.

 

(NOVI BEHAR BR. 17-18 OD 15. MARTA 1935. GOD)

 

 

PJEVAČICA

 

Lijepa je, bujna, k'o majska ruža,

U haljini od bijelog muslina,

Glas joj zvuči k’ u sirene,

Ah, gledat ju je milina.

 

I gle  muškarce kako je samo

Ko žedni tigri glede,

Kako im oči gore od strasti,

Gle, kako blijede, blijede…

 

A ona pjeva , glas joj se ori,

Tijelo se zanosno giba,

K'o pod blagim poljupcem vjetra

Vitka, mliječna šiba.

 

Kad pjesmu svrši, smiješi se milo

Svu aplauzi zvone…

Uzvija tijelo, u sreći plovi

I u blaženstvu tone

 

A da li sluti da će

Domoć’ se prosjačke torbe,

Kad iznemogne, svi će je prezret

U tami životne borbe.

 

( Novi Behar br. 9-13 OD 1. JANUAR 1936.)

 

 

 

 

Vanda Babić: NE PIŠEM VIŠE

15182424_10211701814926592_521214247_o

 

NE PIŠEM VIŠE

Ne pišem više, zgužvala sam riječi

I progutala sva slova

I grbava i ona naša, sljubljena

razbila sam na milijun komadića

Slova, riječi, pjesme…

Sve nestalo je u jednoj večeri

Između Vivaldijevih godišnjih doba,

Sjećam se točno gutljaja u kojem

progutala sam baš sva i od tada

Ne pišem više…

                        

SAT

One listopadske večeri u kutu kavane

Koju smo zvali svojom

Trebao si mi darovati

Sat.

Bez riječi znala bih da je došlo vrijeme

I sa stola pokupila

Komadiće razbijenih nada,

Čežnju bih ispratila suzom

I ljubav bi se slila

U kazaljke.

One listopadske večeri

U kutu kavane koju smo zvali…

Trebao si mi ruku obgrliti satom.

I znala bih… bez riječi…

LAŽNI PROFIL ZA STVARNU LJUBAV

 

wip-facebook-results-oct-29-results

 

 

Neki dan, baš dok sam pisao rođaku da mi skenira i pošalje neke dokumente, začuh pukot balončića u donjem uglu mog facebook profila. Iskoči prozorčić i na njemu  dvoje ljudi – prepoznadoh FB prijatelje. Sa njima sam bio umrežen a da nisam tačno znao ni ko su ni odakle su, jesu li  pravi ili lažni profili? Jednom sam ih htio obrisati, ali nešto me omelo, kasnije sam zaboravio.

Naizmjenično su padale poruke, a moja slika se nađe pored njihove. Zaključih da me neko od njih dvoje greškom uključio u čat. No,  ljubopitljivost me spriječi da se isključim, baš kao kad začujemo iznenadne zvuke u susjednoj sobi i utišamo se da oslušnemo.

Slika jednog od ova dva profila je cvijeće, ime može biti i muško i žensko (i djeca znaju da se radi o lažnom profilu), a drugi je žensko ime i slika neke poznate glumice, ne mogu se sjetiti koje, ali vrlo lijepe.

Počeh čitati tuđu prepisku (nije mi ugodno ovo priznati)…“Tad se crnac vratio a ja sam otišao u kupatilo, ti si ostala iscrpljena  ali veoma zadovoljena, kad sam se vratio on je odmarao na jednom kraju kreveta a ti na drugom, nešto kratko si mu rekla na engleskom… pitaj boga što,  legao sam  pored  vas…“

Na riječ crnac zaboravih na sve obzire!!!

  • kad napravim ručak moram u kupatilo, dete je ovde

■e shvatam,  moji svi izašli

  • ovaj san je jako uzbudljiv i dosta realan, sve sam mogla zamisliti, ma znaš, crnac je nama nebitan

U tom trenutku pade mi na pamet da pratim i kopiram prepisku. Brzo otvorih čist list word-a i čim oni nešto kažu a ja copy-paste. Ovo gore sam zapisao po sjećanju,  a ovo dalje je autentično.

■ima nešto zanimljivo, nisi ga ljubila ni ti ni ja..

  • to puno govori, on je apsolutno nevažan, ne zna naš jezik, samo nas osvežava, mi se predobro znamo u svakom trenutku se osećam oslobođeno

■e oslobođeno… a i što smo mu mogli reći…odnosno što bi mu ti rekla….

  • šta bi mu rekla osim neke kurtoazne zahvale..zato i ne znaš šta pričamo jer je nevažno

■nisam osjećao nikakav kompleks, a tko ga ne bi osjećao pored takvog potencijala

  • jer svaki muškarac se najviše “plaši” konkurencije crnca… znam

■i to mi je nekako znakovito…

  • meni se čini da si oslobođen, nešto slično sam osetila ono veče kad sam bila lađa, i sad se osećam predivno

■to je baš estetska erotika

  • ti si kroz san shvatio da te nijedan muškarac ne može uplašiti, nemaš konkurencije

■ha ha – znaš ući u problem

  • a ne, dobro sam proučila Marijana Košičeka

■znam tko je, naš seksolog

  • on je napisao niz knjiga o seksualnosti … pored Frojda

■ aaaa, nisam baš sklon vjerovati Frojdu… mislim da je on tu negdje mašio, zapravo govori o oralnim, analnim i genitalnim tipovima seksualnosti, slušajući neka seksološka predavanja, osporio sam tu tezu, odnosno tome dodao nešto što mi se čini normalnijim a to je miješani tip

  • s tobom mogu sve…

■mala, izgleda smo prešli na višu razinu

  • čini se, samo još da joj damo ime

■hajd nastavi ručak… eto malo smo se čatomazili

Tad, kopirajući poruke, nešto kliknuh, prozor se zatvori, čatanje postade nemoguće. Ili je neko od njih primijetio da nisu sami?

Nisam voajer, mrzim te mrcine iz dna duše. Pisac sam koji je tu vidio materijal za priču, i to kakav!!! Život stvara  najbolja djela, pisci samo iz nekoliko detalja sklope mozaik i maštom popune praznine.

No,  prvo treba sakupiti poznate elemente.

Iz analize profila (oba su lažna) zaključio sam da se radi o muškoj i ženskoj osobi koji žive na različitim i udaljenim mjestima, vjerovatno i državama, jer on govori hrvatski a ona srpski. Godine rođenja nema ni na jednom profilu, ali imaju datumi, jedno je škorpija a drugo bik. Iz toga nisam ništa zaključio, jer se slabo razumijem u horoskope, a moguće da ni datumi nisu pravi. Žena ima dijete, vjerovatno udata. I on ima porodicu, mada je sam dok čataju. U prepisci se bave odgonetanjem njegova sna. Ona je čitala stručne knjige, čak navodi i autora, govori engleski, a on zna o kome se radi, tumači Frojda, znači, oboje su intelektualci.

Ovo je priča o strahu, o ljubavi i vjernosti dvoje oslobođenih ljudi. Nemaju tajni, o svemu pričaju otvoreno. Bojazan od gubitka voljene osobe uništava ljubav, a njih dvoje podnose čak i treću osobu, sigurni u svoje zajedništvo. Sretni su, uživaju  bez posjedovanja i traženja garancija. Za takvo oslobođenje zaslužna je stvarna ljubav na najvišoj razini, međusobna predanost i darivanje. Inteligencija i obrazovanje, na čijim krilima sigurno lete, samo im olakšava spoznaje.

Taman kad sam sve ovo raščlanio, logički poredao, kao što obično činim, vratih se na početak: Čemu lažni profil za stvarnu ljubav?

 

Jasmina Hanjalić   (Iz zbirke “Priče u bijelom”)

Sem Istvud (Sam Eastwood)

sam-eastwood

Ja sam…

Ja sam vetar u kosi tvojoj

ja sam sunce što greje telo tvoje.

Ja sam kiša što pleše na licu tvom

ja sam pahulje snega koje vetar nanosi.

Ja sam cveće što u vazduh šalje miris svoj

ja sam vazduh.

Ja sam početak svake misli tvoje

ja sam svršetak svakog kraja tvog.

Ja sam zamisao najsjajnije iskre tvoje

ja sam slava ispunjenja

ja sam osećanje za kojim čezneš.

(Učini to u sećanje na mene)

Svest

Postići spajanje

razumeti slobodu

deliti univerzalnu mudrost.

Biti nadahnut

voljen, zahvalan

osetiti pripadnost.

Prihvatiti savet

uz oprez

uz povezanost.

Živeti u sadašnjosti

usvakom udahu

u svakom sadašnjem trenutku

biti živ.

Dar da ponovo budemo ispunjeni

da jedni druge obogatimo.

u saznanju.

Nastavlja se…

Puno sam dao a malo dobio

osećaj da sam pronašao nešto

u snu sam izgubio.

Danas, potraga moja nastavlja se

novi početak

osvetljenost duše

vreme koje imam

da potražim te.

                                       prevod sa engleskog jezika: Ana Stjelja

Iz zbirke poezije Sharing love: A selection of Samʼs poems, (New Zealand, 2016)

Sem Istvud je novozelandski pesnik i grafički umetnik. Pesme su mu objavljene u časopisima u Australiji i Velikoj Britaniji, kao i u jednoj antologiji poezije u Americi . Piše poeziju na temu ljubavi i duhovnosti.

NAJAVA KONFERENCIJE – JEZICI I NACIONALIZMI

sarajevo-plakat

 

P.E. N. I N T E R N A T I O N A L

A World Association of Writers

_______________________________________

Center in Bosnia-Herzegovina – Sarajevo

Vrazova 1, 71000 Sarajevo, Bosnia-Herzegovina

phone/fax + 387 33 200 155,  + 387 33 217 854

email: pencentar@bih.net.ba

Web site: http://www.penbih.ba

 

 

„Jezici i nacionalizmi“

Sarajevska konferencija

  1. i 24.11.2016. od 18 sati

Fakultet političkih nauka, Skenderija 72

Ulaz slobodan

 

Nakon zanimljivih i veoma posjećenih konferencija u Podgorici, Splitu i Beogradu, sarajevska konferencija regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ bit će održana 23. i 24. novembra od 18h na Fakultetu političkih nauka (Skenderija 72).

Na sarajevskoj konferenciji uzet će učešće ugledni gosti, kako iz Bosne i Hercegovine, tako i iz regiona: prof.dr. Danijela Majstorović, dr.sc. Snježana Kordić, Nataša Jovović, Nenad Veličković, Teofil Pančić, te članica radne grupe projekta „Jezici i nacionalizmi“ dr.sc. Hanka Vajzović.

Razgovore će moderirati Božena Jelušić.

U srijedu, 23. novembra, od 18h, očekuju nas dvije jednoipočasovne debatne seanse o temi „Političke manipulacije temom jezika.“ Ova tema uvodi nas u priču o tome koliko je pitanje jezika danas ispolitizirano, te s kakvim to ciljevima vladajuće politike manipuliraju jezičkim pitanjima. Zbog čega se insistira na razlikama, kad su minorne u odnosu na sličnosti, i zašto se u regionu govori o četiri različita jezika, kada je međusobno sporazumijevanje neupitno?

U četvrtak, 24. novembra, od 18h, očekuju nas dvije jednoipočasovne debatne seanse naslova: „Lektori kao utjerivači nacionalnosti,“ gdje će biti govora o tome jesu li nacije u regionu napravile odmak od devetnaestovjekovnog koncepta jezik=nacija. Problematizirat će se pitanje jezičke čistoće, iza koje se često kriju ideološki nastrojeni i kroz školovanje indoktrinirani pojedinci, koji favoriziraju upotrebu određenih jezičkih oblika, na štetu drugih, u praksi, često, šire rasprostranjenih. Tematizirat će se uzroci i posljedice ovakvih praksi, kao i povezanost nacionalizama i navodne jezičke čistoće.

 

*

Osnovna namjera projekta „Jezici i nacionalizmi“ jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizira pitanje postojanja četiri „politička“ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom.

Tako je i danas, uprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji, te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezičke strasti nisu se smirile, a perspektivizam, zanesenost jezičkim imperijalizmom, teze o „pedesetogodišnjem jezičkom ropstvu“ i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju. Sve su to razlozi zbog kojih su četiri partnerske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije u saradnji s radnom grupom projekta, koju čine najutjecajniji eksperti na ovom polju: prof.dr. Snježana Kordić, prof.dr. Hanka Vajzović, prof.dr. Ranko Bugarski i Božena Jelušić, pokrenule projekat „Jezici i nacionalizmi.“ Nakon Podgorice, Splita i Beograda, završna konferencija održava se u Sarajevu.

Projekat su podržali Allianz Kulturstiftung  i Forum ZFD.

 

ŽIVODRAG ŽIVKOVIĆ (1937-2002)

zz

 

 

IZGUBLJENA  SVETLOST

 

Mesto vazduha smrt svoju udišem

Vodu koju ne mogoh nikad da prebolim

Moj jauk od belog zla kome se molim

I koga ne umem više da zapišem

 

To je glas onih što dolaze. S nadom

Da će im uspeti da koriguju koju pamet

Reči kasno shvaćene, u zlu opčinjen svet

Koga ne mogu da odobrovoljim svojim padom

 

To je ono što nedostaje tamnim prizorima

Ono pred čim nestvarne obale stoje u dilemi

Ono zbog čega za celu večnost ostanemo nemi

To je ono u šta smo umešani kad nas više ne ima

 

Pao sam gde počinju svetleći glasovi

U zeleno cveće muzike i najviših tonova

Vaše vreme je moja duša što gori iznova

A zvezde su samo moji izmišljeni parkovi

 

O, mesto vazduha smrt svoju udišem

Vodu koju ne mogoh nikad da prebolim

Moj jauk od belog zla kome se molim

I koga ne umem više da zapišem.

 

(Iz zbirke pjesama “Mit o vodi” 1966.)

 

Živodrag  Živković  rođen je 1937. u selu Ramaći kod Kragujevca. Diplomirao je Književnost na Višoj pedagoškoj školi. Umro je 2002.

Dobar dio svog radnog vijeka proveo u Zenici kao prosvjetni radnik u OŠ “1 Maj” .

Bibliografija:
”Mit o vodi” 1966, “Milosti i izgnanstva” 1970, “Beše li vreme” 1971, “Onirička pevanja” 1978, “Ramaćski visovi” 1980, “Božanske zatočenice” 1980, “Buntovnik iz Ramaćske crkve” 1982, “Reza i jek” 1990, “Meduzina kosa” 1997, “Sutonski soneti” 1998 i “Izabrane i nove pesme” 2001. “Boja okrutnosti” 2002, “Laboratorija/ Skaredni vrt” 2003.

 

 

BELI SE KONAČNO VRATIO (15.11.2011. – 15.11.2016.)

317624_2730267941597_1404182340_33030239_2135103599_n.jpg

 

BELI  SE  KONAČNO  VRATIO 

(Bratu Belom, 1968.-2011.)

 

Moj brat je doputovao

posebnim prevozom iz daleka,

obučen u bijelo,

okupan od života –

te neuzvraćene iskonske ljubavi,

nepredvidive igre,

i sigurnog poraza,

 

moj brat je želio

uvijek ostaviti utisak,

osvojiti neosvojeno,

dosegnuti nedosegnuto,

upiti ljubav svih oko sebe,

i kad nije bio spreman za nju,

i više no što sljeduje čovjeka,

 

sad je doputovao prvi put

bez ushićenja susretom,

i posljednji put nespreman

za ledeni dom u vlažnoj ilovači,

(brinem hladno mu je noćas

pod ovom sipljivom maglom

i novembarskim injem,

plašim se uprljaće mu zemlja

plavu kosu, a on to ne voli)

 

tu kraj našeg školskog igrališta

i ceste kojom je dolazio,

moj brat se konačno vratio

da nikad više od nas ne ode.

 

Jasmina  Hanjalić

 

Mio fratello è finalmente tornato

Mio fratello è arrivato da lontano
con un mezzo di trasporto speciale,
vestito di bianco,
lavato dalla vita-
da un amore non corrisposto,
di un gioco imprevedibile,
e la sconfitta certa.

Ha voluto sempre lasciare un impressione,
mio fratello,
conquistare inconquistabile,
raggiungere l’irraggiungibile
assorbire l’amore di tutti coloro
che lo circondavano,
anche quando non era pronto
a ricevere
più della razione che di solito
spetta ad un uomo.

Adesso è arrivato per la prima volta
privo di gioia dell’incontro,
e l’ultima, non preparato
per la gelida dimora d’argilla umida,
(sono preoccupata, gli farà freddo stanotte
con questa nebbia fitta e la brina di novembre,
ho paura che la terra sporcherà i suoi capelli biondi,
e a lui non piace)
qui, accanto al cortile della nostra scuola
e la strada che di solito percorreva
quando veniva,
mio fratello è finalmente tornato,
tornato per non lasciarci
mai più.

Jasmina  Hanjalić

( U prevodu Venese Božić)

 

 

MY  BROTHER  HAS  FINALLY  RETURNED

 

My brother was shipped from far away

in special cargo, dressed in white,

bathed and cleaned and separated from life –

the unanswered love,

unpredictable game and certain defeat.

 

My brother always wanted to impress,

to seize the unseized and to grasp the ungrasped,

to thirstily drink love from those around him,

even though he wasn’t ready for it

for he yearned for love more than a man should.

 

My brother has just arrived,

for the first time unexcited to meet us,

and this last time unprepared for his icy dwelling.

(I am so worried that he’s cold tonight,

under this misty fog and November’s frost.

And I’m afraid that the damp soil will smear his blond hair,

and he dasn’t like it.)

 

In the end, my brother has returned

to settle just there near the our old school ground,

across the road that he had travelled many times before.

From far, far away my brother has arrived

to stay with us

forever.

Jasmina Hanjalic

(U prevodu  Jasna Furtinger)

 

 

БРАТ МИ КОНЕЧНО СЕ ВРАТИ

 
Брат ми пристигна
Оддалеку со посебен превоз
облечен во бело,
измиен од животот-
таа невозвратена вечна љубов
неусетна игра
и сигурен пораз,

 
брат ми секогаш сакаше
да остави впечаток,
да го освои неосвоеното,
да го допре недопреното,
да ја впие љубовта на сите околу себе
и кога не беше спремен за нејзе
и повеќе отколку што му припаѓа на човека,

 
сега првпат дојде
без восхит од средбата
и за последен пат неподготвен
за студениот дом во влажната земја
(се секирам дека му студи ноќеска
во оваа густа магла
и ноемвриски сињак
се плашам дека земјата
ќе му ја извалка русата коса
а тој не го сака тоа)

 
тука покрај нашето училишно игралиште
и улицата по која доаѓаше
брат ми конечно се врати
за да никогаш повеќе
не се раздели од нас.

Jasmina Hanjalić

(Prevod Cane Nikoloski)

61 godina od smrti TINA UJEVIĆA

 300px-tin_zagreb

 

Cjeloviti cjelov i ti

 

U maštama ću tebe loviti
trače sunca s ružičastom niti.
U etere će srce ploviti,
otvorene čaške nebo piti,
jer bez tebe biti
znači mene prepoloviti.
Moju nagu dušu neću kriti,
da bi javan bio žmarak skroviti.
Ja ću tebe blagosloviti
i molitvenom riječju osloviti.
Ja ću tebe suzom liti
i sebe smiješkom obnoviti.
Vidjeti ćeš krvav grč strahoviti.
Tvojom rosom ti ćeš mene miti.

Moje srce tvojoj biti
hiti,
ni do groba nismo siti.

Svojim dahom ti si svijet jezgroviti
kamo će se sloge boja sliti.
Ja ću tebi vijence viti,
draganjima oviti,
i tada će opet biti
u potpunoj kiti
cjeloviti
– Cjelov i Ti.