Sande Dodevski: Na bijelom čardaku


                                 kaktus-ii

 

NA  BIJELOM ČARDAKU

 

Šta da uradim sa zaumljem,

I kako uz pomoć laži da dođem do istine?

Zastao  u ćorsokaku,

Izdužujem korake…

 

Izuzev  bulki,

I valova na vodi,

Tu – uz osjećajnost i razum-

Nastaje  čovjekovo bivstvo!

 

Među bukvama vjetri se mržnja;

Bol  u nutrini,

A sila se  gubi u kopnežu,

Ali vjetar  i nadalje tiho romori!

 

Recite mi, pređa što se tka,

Za pokrivku od platna lanenog

Na rijeci izbjeljivanog –

Na razboju li  muka sva naša ostade?

 

Ili, možda, u sjenci  na sokaku u podne?

A moguće  je i da ne postoji odgovor

Na pitanja mnoga – laka i teška,

Od  Iskona pa do Vječnosti…?!

 

Već, jednostavno, samo tako:

Noć se spušta,

Zvijezde gore na nebu,

Dane smijenjuju noći, a roditelji  nam putuju na daleke pute!

 

Kuda da se denem – i sve što hoću da zagrlim –

Opet ostajem sam,  dužan sebi i cijelom svijetu!

No, ne mogu se vratiti na početak,

A htio bih…

 

Da me čeka ista staza

Sa poput krvi crvenim bulkama,

I cilj mi je da nikada –

Ama baš nikada

Istina mi se  na putu ne ispriječi!!!

 

 

 

Bijel čardak ni na nebu ni na zemlji,

Nad sjenom sokaka

Što u podne liči na tamu

Kao da je noć naljegla…

 

Na Bijelom će čardaku  bol moja uminuti….

 

Đenovići, 2016.

 

 

 

Beliot  čardak

 

Što da napravam so zaumnosta,

I kako so laga da dopram do vistinata?

Zastanat  vo slepoto sokače,

Gi dolžam čekorite…

 

Osven bulkite,

I branovite na vodata,

Tuka , kaj osećajnosta i umot –

Nastapuva bitieto na Čovekot!

 

Među bukite se vetree omrazata;

Bolkata  e od vnatre!

Silinata vo kopnež  se gubi,

Ama,  veterot i ponatamu  tivko duva.

 

Kažete mi, predivoto što se  tkae,

Za pokrivka od leneno platno

Na rekata izbeleno –

Vo razbojot li zamina seta naša maka?

 

Ili vo senkite na sokačeto vo pladne,

A, možebi,  i ne postoi odgovor

Na mnogute prašanja

Od  Iskonot do Večnosta!?

 

Tuku samo taka:  noćta se  spušta,

Dzvezdite gorat vo visočina,

Denot  ja smenuva noćta i

Roditelite  si  zaminuvat  na dalečen pat!

 

Kade i da  se turnam, i se što će pregrnam,

Pak ostanuvam sam,  dolžen  na site stvari:

Na sebesi samiot i na celiot svet!

No ne možam da se vratam…

 

A bi sakal da me  čeka ista pateka,

So crvena boja na bulkite;

I celta mi e da da nikogaš  –

Ama baš nikogaš,  vistinata ne mi preči  na patot!

 

Beliot čardak  pomeđu neboto i zemjata,

Nad senkite od sokačeto

Što vo pladne se crneee so temnina

Kako  da  noćta  go zafanala!!!

 

Na  Beliot čardak – bolkata će mi pomine!

 

Đenovići, 2016.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s