KADA SE PJESNIK U PJESMU SVOJU SKLANJA


slika

Mujo Musagić: „Na kraju umornog vijeka“, Planjax, 2016.

Ovih je dana, u izdavačkoj kuću „Planjax“, iz štampe izišla nova, dvanaesta po redu, knjiga savremenog bosanskohercegovačkog pjesnika Muje Musagića, pod naslovom „Na kraju umornog vijeka“.  I ovoga puta riječ je o knjizi poezije za odrasle, nagrađenoj, u rukopisu, od strane Fondacije za izdavaštvo Ministarstva za kulturu i sport Federacije Bosne i Hercegovine, za 2016. godinu

S obzirom na to da na Konkursu za nove knjige domaćih autora stigni desetine novih rukopisa, a da je Musagić, već treću godinu zaredom, dobitnik ove nagrade, pretpostaviti je da se radi o knjizi koja zaslužuje pažnju i čitalaca i književne kritike. Musagić se, i u ovoj knjizi, nastoji dubinski primaći samoj srži ljudske egzistencije, propitujući, pri tom, i one, na prvi pogled, sporedne ali svakodnevne „male ljudske brige“ i njihove primarne manifestacije, dajući im konotacije sveopće planetarne sudbine, u kojoj se, svjesno ili nesvjesno, potire elementarna priroda ljudskog bića.  U tom pravcu, u širokom tematskom dijapazonu, stilski ujednačinim pjesničkim govorom, Musagić pokušava doći do pravih odgovora na neka bitna pitanja savremenog svijeta, a kada ih ne uspijeva naći sam, on, diskretno, u pomoć priziva i neka planetarno poznata imena, kao što su: Sveti Augustin, Lorka, Pol Selan, Česlav Miloš, Ginter Grass, Vislava Šimborska, od kojih, naravno, ne očekuje direktne odgovore, ali mu se život, vidjevši i njihovu zbunjenost, čini prihvatljivijim i lakšim, naročito onda kada, i u toj upitanosti, prepozna i njihova jednostavna objašnjenja kompliciranih životnih puteva.

 

Pitanja su ljudska u svim vremenima gotovo ista, kao da nam Musagić sugerira ovom knjigom, samo su odgovori različiti, ako ih, uopće, neko nudi, ili ako, uopće, i postoje.

 

 ***

 

 

SAMO DA ME SEBI PRIME

TE DOBRE ŽENE

 („ …Poljem idu žene sa suncobranima…“

Česlav Miloš: Pjesma o kraju svijeta)

 

Gradu i svijetu priznajem evo javno: dugo već nisam

napisao pjesmu o ženi, ni riječ, ni stih makar slabašni,

stroficu kratku, tanku, eklektičnu rimu maznu, punu

promahe blijede. A sve je to, nadam se, samo zbog kiša

ovih bolnih, koje uporno, i noću i danju, koljena moja u

kušnju dovode silnu, pa ne znam na koju stranu korak

napraviti treba, pa ne znam kako ću, nespretan tako,

u pjesmama svojim žene pominjati.

 

Kada bi barem priznanje ovo iskreno moje vrijedilo

kakve nove bajke, rekao bih rado tad svima, ratarima

ranim i trgovcima kasnim: evo vidite – priznanja iskrena

još uvijek nešto vrijede; crveni me mjesec na nebu spasio

još jednom, prijeteći ratom dugim svakom onom ko me

pogledom ružnim dirne. On mi je lično šapnuo jedne

noći: ti samo priznaj grijehe svoje, i vidjet ćeš – lakše

će tada suza svaka rođeno oko svoje naći.

 

A mene strah veliki i dalje prati, u šiblju se gustom svako

jutro skrivam, u glagolima novim, tek rođenim, tražim

malo čistog zraka, u valu morskom biram bliska zrnca soli,

u gradove opsjednute šaljem izvidnice vjerne, da mi jave

rogom glasnim kada žene sa suncobranima izađu u šetnju,

kako bi im, s radošću velikom, večernju ispjevao pjesmu.

 

Jer, danima već, iza mojih leđa guske plaćeničke protiv

mene optužbe teške grakću: nikakvim se pjesnikom ti ne

možeš zvati kada o ženama pjesmu već dugo napisao nisi,

a vijek se umorni, ovaj, kraju svom svečanom sprema.

 

Pa šta onda da radim, kako prepoznati onaj sretni čas kada

će mi žene sa suncobranima u zagrljaj pjesnički stići? One

će mene, znam ja to dobro, pod suncobrane svoje skriti, a

ja ću onda, nevidljiv i tih, mirisati njihove kože bijele i

ljubiti im mjesta tajna koja nijedna kišna kap dirnula nije.

 

A one neka me pravedno među sobom dijele, u njedrima

njihovim svilenim spokojno ću čekati da sve bune prođu,

da sve stvari, u svijetu našem, na prava mjesta dođu, da

lađe probuđene zaplove kopnu svom željenom. Ditiramb

veseli zapjevat će tad anakreontske ptičice poljske, od

suncobrana svojh šarenih žene će sebi gnijezda ljubavna

napraviti. I sve će se opet dobrim zvati, i kraja svijeta, ni

na vidiku, biti neće.

 

Samo da me sebi prime te daleke drage žene, što poljem

širokim, noseći iznad glava suncobrane vesele, cijeli ovaj

umorni vijek, izgubljenu ljubav traže.

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: