Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

Fadila Nura Haver: Čestitka bez Djeda Mraza

Komentariši


starac

Po čađavom skorenom snijegu padala je ledena kiša. Prljavi curci slijevali su se na popločanu stazu od kapije do kućnog praga. Između dva prozorska okna, još od jučer, zvrndala je dremljiva muha zunzara. Umirovljeni profesor Hrga nije dvojio da joj nema spasa. Na koju god stranu da je pusti, dokrajčit će je leden ili topao zrak. Ovako, možda još živa uđe u novu godinu.

Poštar nije zvonio triput. Zastao je pod prozorom, podigao kišobran i mahnuo velikom bijelom kovertom. Izvio je riđe obrve i razvukao usne u klovnovsku grimasu kao kad donese penziju. Za administrativne plave koverte imao je drugo lice. U tim prilikama profesor Hrga opetovano bi govorio: „Šta je, Mikac? Ti opet sastavio njuhalo i puhalo“.

„Evo je profa, novogodišnja čestitka iz daleka!“, zacerekao se Mikac, ne uočivši muhu koja je kroz otvoren prozor suknula u svoj posljednji mrzli dan. „Već nam je počelo slavlje u Pošti. Nisam danas raznosio čestitke, samo hitna i službena pisma, ali tebi moram. Reko’, možda ti uljepša novogodišnju noć“.

Pogled na porodični čajnik

Profesor nehajno spusti kovertu na televizor. Bilo je vrijeme da doda dvije cjepanice u peć i napuni šolju jutrošnjim čajem od smreke. Visoki starinski čajnik, plavi s bijelim tufnama, odavno je našao pravo mjestu na peći, gdje po cijeli dan uspijeva održati ugodnu temperaturu čaja. I sam profesor više ne zna šta ga zapravo grije u njegovim samotnim zimama: topli čaj ili sam pogled na porodični čajnik koji pamti davna jutra, s više šoljica na kuhinjskom stolu.

Potom se ponovo uglavi u fotelju pored prozora i pogledom još jednom preletje Krležine dnevničke bilješke od 25. listopada 1924. godine, otisnute u knjizi „Deset krvavih godina“. Prisjetio se čudne rečenice o kojoj je razmišljao prije nego što mu je pažnju privukla ošamućena zunzara. Ili su se te dvije stvari znakovito sastavile u istu? Možda su ipak sve strahote koje trpimo dio višeg božjeg plana? Samo je pitanje ko je bog koji u svojoj ruci drži konce tih strahota.

„Pop Korošec veoma se energično ogradio od Radićeva govora, koji je u svakome pogledu otežao situaciju (…) Ljuba Mrav ostao je s Kraljem u razgovoru u četiri oka, do sedam sati. Na izlasku iz kapidžika, novinarima: „Nema ništa, sve je po starom, ali to ne znači da Vlada ostaje ista! Kriza se normalno razvija. Naši izgledi nisu više minimalni, ali nisu ni pozitivni. Nemamo izgleda za sastav Vlade, i ja prosto ne znam kako će se sve to rešiti?“.

Koji je smisao izjave – Kriza se normalno razvija – ponovo se pitao profesor Hrga. Da li to znači isto što i današnje ‘upravljanje krizom’? Da li je oduvijek i svaka politička kriza samo dobro osmišljena igra s blesavim narodima?

Hrga se ponovo diže iz fotelje. O nekim se pitanjima ne da razmišljati sjedeći. S rukama na leđima, ujednačenim koracima, kružio je kuhinjom i dnevnom sobom. Onda mu je iznenada pogled pao na bijelu kovertu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se razbudi iz hipnotičke vanvremene omaglice prije nego što je njeno prisustvo uspio smjestiti u vlastitu svijest.

Zastao je pored kuhinjskog stola i zagledao se u vlastito ime i adresu ispisane štampanim slovima na licu koverte. Potom je njegovu punu pažnju privukla poštanska marka s likom brkatog tuljana. Kovertu je na vrhu prosjekao kuhinjskim nožem i izvukao čestitku. Već na prvi pogled uočio je odsustvo nečega ili nekoga ko ovakve slike čini dovršenim u uobičajenoj percepciji novogodišnje čestitke.

Idilični predjeli i staze pod snijegom, irvasi s upregnutim saonicama nakrcanim šarenim paketima, u pozadini lane ispod raskošnog bora, kameni mostići i ptičice na grmlju pored zaleđenog potoka, na dalekom brežuljku živopisno seoce s neizostavnim dimnjacima iz kojih kuljaju znaci života. Sve je tu, i vesele pahulje još sipe. Samo na saonicama nema Djeda Mraza. Ko upravlja ovom snježnom lađom? Ko odlučuje kuda ide? Najzad, ko dijeli darove i kome? – rojila su se pitanja.

Profesor sjede za stol i raskrili prvu novogodišnju čestitku koja je na njegovu adresu stigla nakon pauze znatno duže od desetljeća. Život je odavno porazio desetke posljednjih čestitki s njegovim imenom na koverti. Onih na kojim su mu prijatelji, rođaci i bivši gimnazijski učenici zaželjeli sretnu 1992. godinu.

Uramljene fotografije

Pročitao je jednom. Još jednom. Još nekoliko puta. Pa ponovo. Mrak se već uvukao u sobu. Upalio je svjetlo. Sva svjetla u cijeloj kući. Obukao je bijelu košulju i svoje svečano crno odijelo. Čiste čarape i cipele. Stavio kravatu. Raširio bijeli stolnjak preko stola. Otvorio bocu vina, napunio kristalnu čašu. Pustio muziku, klasičnu. Svečanu. Upalio dvije ukrasne svijeće na svijećnjaku i pažljivo ga stavio na suprotni kraj stola. Oko njega je polukružno postavio uramljene fotografije svoje porodice. Grupne i pojedinačne. Podigao je čašu i nazdravio im.

Potom je sjeo za stol i raskrilio čestitku s pijetetom s kojim pobožni ljudi otvaraju svetu knjigu. Doček sretne Nove godine mogao je početi. Radosniji nego što je ikad pomislio da može biti. Čitao je naglas, polako, riječ po riječ.

„Uvaženi profesore Hrga, ovo nije novogodišnja čestitka, nego ljudski dug Vašeg bivšeg učenika, u duhu možda najvažnije lekcije koju sam od Vas naučio. Istina, nikad nisam bio među boljim đacima, jer mi povijest nije naročito išla. No, od Vas sam naučio da kao pojedinci nismo odgovorni za povijest, već za svoj odnos prema drugim ljudima.

Poštovani profesore, posljednjeg dana godine 1993. bio sam slučajni očevidac stradanja Vašeg sina. Brzo nakon toga, gonjen strahom da će zločinci otkriti da sam svjedok, s obitelji sam pobjegao što sam mogao dalje.

Vi znate imena policajaca koji su uhapsili i pritvorili Vašeg sina. Znate i u kojem gradu je bio zatvoren. Isti ti su ga odatle i odveli i ubili kod južnog ulaza u tunel. Vaš sin je na sebi imao crvenu trenerku, patike, crni prsluk i vunenu kapu. Zakopan je iznad tunela, s iste strane, pored betonskog vijenca nad ulazom.

Ako možete, molim Vas da mi oprostite dugogodišnju šutnju i kukavičluk. S trajnim poštovanjem“.

Izvor: Al Jazeera     http://balkans.aljazeera.net/blog/cestitka-bez-djeda-mraza 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s