ALIJA ISAKOVIĆ(1932-1997): TAJ ČOVJEK – 20 GODINA OD SMRTI


alija-isakovic-custom

 

TAJ   ČOVJEK

 

Išao je tom ulicom. Vidim to odlaženje. Vidim ulicu oblačnog popodneva i olinjalih sjenki. Vidim, ozgo, njegov odmjeren korak. Zdrav dodir  tla osluškujem uhom prislonjenim. Vidim iskusan sjaj cipela. Iskosa, sasvim iskosa, taj odmjeren korak, u profilu smirenog popodneva. Slutim gipkost njegove ravnoteže u skladu njegovih ruku, u nadarenoj amplitudi koraka, u retrospektivi. On.

Sklad pritajenih krajnosti tog popodneva i sjaj oka. I nehajno saosjećanje. Lijep je. To njegovo odlaženje ulicom i približavanje. Čas je stariji, čas mlađi. Zreo je i lijep. Pun. Ni jedne suvišne kretnje. Ni jednog otklona u bistrom oku. Jedno oko mi je bliže. U zlatnim vjeđama podno blage antiklinale čeonih bora. Njegovo veselo djetinjstvo u okrajcima prorijeđenih vlasi. On.

Pored tog prodrtog suknenog lakta – kolači u izlogu poslastičarnice i osušene muhe i dvoje djece na vratima i zvonak muk popodneva.

Čovjek naruši vlastiti koordinatni sistem, učini nagao otklon, zastade šutke. Pogleda vagu. Zakorači. Pažljivo. Dade široku novčanicu, ne pogleda vagu, ne pogleda ispružen kusur, ne pogleda starca, zašilji misao u oku krmeljivog poslastičara iza stakla, očuva umišljeno dostojanstveno i produži bez riječi, podupirući antiklinalu čeonih bora već uvelim saosjećanjem i razuđenom dosadom.

Taj starčić s vagom! Kad mu je prvi put dao sitan novčić od đačkog džeparca i kad mu je danas dao šarenu novčanicu! Sitan vez godina. Laž godina. Lavež.Taj starčić s vagom. Zašto? Trebalo ga je vidjeti na uskom pločniku.Trebalo ga je gledati dvadesetak godina kao biljku iznesenu u posudi, beznadežnu i razboritu.

U prazne popodneve kao ovo, u dane topljenja poledice i u dane kiše i praznovanja, parada i povodnja. Starčić oduzet, razliven, prisutan. Tik uz desno koljeno oniska  izanđana vaga, kao pogažen opanak. Trebalo starjeti tih godina i prolaziti ovuda, približavati se i udaljavati, ne ostavljajući trag. Ne ostavljajući trag, ne bacajući pogled. Trebalo je izdržati. On.

Sav taj šaroliki svijet koji korača, sva ta stopala, pregibi koljena,taj eho svih prolaženja, svih nezaustavljanja. Ta obijesna tjelesnost, prašnjave sandale, oglodane pete, dječija stopala kao bubamare, ljudi iz rata s metalnom vertikalom, zapetljani parovi, umorni ljudi sa ciglarskom glinom na tihoj gumenoj obući, slijepi ljudi iz rata koji se spotaknu o istureno koljeno, žene u crnini, blijedozeleni samaritanski pogledi na mojim obrazima, obrušavanje aviona, tkivo razdrtih stabala, plač i crvenilo, ti koji vuku nogu kao predmet, ti odsječenih stopala, ti mladi, užurbani, ti što zastanu i okrenu se za lijepim nogama, ti kojene čuješ dok ne budu tik uz koljeno, tik uz vagu.

I prođu.

Ti dječiji pogledi u visini mog oka, to grubo potezanje roditeljske ruke, ozdo nagore, ti izduženi dječiji pogledi na poslasticama pored mog razdrtog lakta, te suhe iskošene štake i tupo klatno trupla, te vene u domaćica kao krtičnjaci na livadama, taj pregib cipela, taj teror nožnog zgloba, ta izjedenaobućna koža, taj profil ptice grabljivice u slici visokih potpetica, ti promašeni ukrasi u nivou mog dneva, sav taj teret obuvne tekuće trake, to neumjerno krakanje, te glupave, bezočne pete, to silno, silno drljanje, to habanje materije , taj suvišak prašine organskih tvari, taj vonj ljudske periferije, te patke mjesto cipela i opanaka, ti buldozi, ti paleolitni drveni čamci na nogama, te posude, te piramide, ta apatija hodnog zijeva, taj hiljat, to klimanje i protrčavanje, ta moja prazna vag, prazna zgrčena šaka, glad, te nevesele boje u mimikriji pločnika, ti izduženi ispljuvci i zgaženi opušci, ti tromi besciljni bračnici, ti rasponi, taj nemiran usamljen korak, ta meljava kukova, ti opanci koji se lako zaborave i ta mukla ljudska kopita što zauzmu veliki prostor, učine grozotan pritisak – mimo vage; taj znoj što probija pore, ti dugovrati palčevi kao glave kornjače u augustu, na jednim taj otužan i osramoćen palac s kožnim ogrljkom,te krute cokule, to žensko rahitično nabadanje tla, ta dustabanska tupoglavost, ta emulzija znojnih taloga, ta obespravljena šuma noga, to hramanje, ta ulica, te kružnice, ti prečnici dječijih kolica, ti zbrčkani koraci koji neće dugo, neće dugo, ta divna stopala, što su navikla na bosotinju što razbijaju obuvnu materiju energijom pukotinske kristalizacije, ti izduženi nožni listovi, te toplokrvne tetive, te silne ženske tašne kao viseće porodične grobnice, taj košmar nošenih stvari, te zgužvane novčanice i slinave maramice i prljavičasti češljevi, te pijačne torbe, taj haotični guzati mimohod u mome vidokrugu, ta stegna, taj starmali kepec krupnih očiju čiju glavu poželjeh pomilovati, ta pobjeda dolaženja i porazna odlaženja, mimo, ti grafikoni napretka, taj povodanj apsorbovane bjelančevine, te mlohave zgužvane nogavice, taj silan beznačajan svijet od koga ne zavisi ni jedna sudbina. Osim moje. Sve te utamničene noge, ti naboji, te kurje oči, bolno urasli nokti, opterećeno meso, trpnja. Te noge koje misle, koje su razumne, noge koje neće da me vide, neće da zastanu pored mene, neće da budu moj sagovornik. Ja sam beznog.

Išao je tom ulicom, strpljiv prema sebi.

Kiša. Lišće kao poklana perad, trulež okrajaka, triangulacija i logaritmi, zelena salata i ocat, jedna tetka u augustu, riječ: konzekvenca, nečiji smijeh, zreo, krupan zalazak sunca i hlad riječnog meandra, jedan požar  u snu, nagla očeva smrt, brojni obrasci kojima se pravda život, slojevita šutnja i vježbe iz grammetrije, ahatsko klatno instrumenta u mozgu, taj klempavi šef ekipe i otkaz u zelenoj koverti; mnogo praznih godina, opet kiša i tuđi glasovi i drugi tuđi glasovi i jedna sasvim debela gazdarica u tijesnoj ulici pored sinagoge, ta svakodnevna i svakonoćna nastojanja da se velik dio vlastitosti omalovaži, da se zaokruži naviše ili naniže, da se korača aproksimativno, to tiho rezimiranje, neizbježni trougao greške i oštar trigonometar ranjene duše, debele izohipse i sapi zelenog brijega, gazdaričin jorgan zapaljen dogorjelom cigaretom, opet tuđi glasovi i nove ulice i parole, nečiji manikirani nokti i modra porebrica i monoki i neukusni vitamini i zmija trouglastog života , bistrih očiju, zmija zapeta kao luk, i novi glasovi, zubne plombe, i ova ulica, ovaj grad, ovaj obris neba, ovo prazno popdne i odmjeren korak i svijet u čaroliji oka.

Jedno oko mi je bliže. Proviri sunce i karikira njegov korak na tom pločniku. Ruka u lijevom džepu i nagovještaj oznojenih plećki i sako od tvida i strog trougao kravate , ti manikirani nokti jedne poštarice u provinciji, prikrivena nesanica, ruka u džepu, ista ruka iz džepa, i nanovo, i kažiprst na palcu ispisuje slovo, i nanovo, i strahotno, samo to slovo (još od djetinjstva), i šestar  u pirueti besmisla, geometrija ulice, sivilo oljuštenih gluhonijemih fasada i starčić s vagom, razliven , oduzet. Smrknut. On.

Išao je tom ulicom, strpljiv prema životu. Čas je stariji, čas mlađi. Njegov istup vagi. Nagao, pravouglast, kao da snagom otključava zamišljena vrata mog uličnog hrama. Tako. Te godine. To prolaženje. To darivanje kao kriptolik usidjelički vez. On. Možda je nešto znao o meni i bilo mu dovoljno dok istrajavam. O meni nije imalo štošta da se zna. Nije imalo ništa znatno. Čemu? Nivo koračnog zijeva. Pregib koljena. Tuđe prašnjave nogavice. Moja kolica s namotajima izlizanih kolotečina. Atrofija dana. Sukneni lakat, osušene muhe, tuđinski pogledi, moje duranje. Tako. Te godine. Te ofanzive. Ta mrazišta. To prolaženje. Ja.

Njegova nehajna mjerenja. Njegova dugogodišnja težinska postojanost. Pun. Kazaljka bi zastala tamo gdje je zastajala godinama, i više od toga – stajala bi kao da se nije micala. Ni jedne suvišne kretnje. Te plućne maramice, monokli,vitamini, jedna tetka u augustu i sjenovit osmijeh. Njegove učtive novčanice koje zadrže miris njegovog bića, boju njegovog oka, sjaj njegovih cipela, gipkost njegovog hoda. On.

Jedno oko mi je bliže. Stakleno oko.

Nije ga bilo koji dan. Nije mi više bilo do njegovih širokih novčanica koliko da dođe, da otključa moj život, prignječi vagu punu drhtavog iščekivanja, punu dnevne vapnje, da nam podari miris koji se , potom, druži s nama, dugo i prisno. (Jedne godine, bolešljiv, nisam izdržao, zatvorio sam oči uzbuđen naglim dolaženjem, nešto je vraški bubnjalo u meni, bubnjalo, nadimalo, njegov miris je čilio južnom stranom pločnika, durao sam nadugo i naglo otvorio oči a jato ptica prhnu iz mog srca i ja ostadoh gdje sam. A zadihan. Mlađahan! A on ne reče ništa.S tim okom. Uspravan. Volio sam tog čovjeka.

Taj starčić s vagom! Gledao je kako kopni, kao da se kolica šire a starački patrljci sahnu i lebde. A sada je poslastičarnica bila zastrta, a starčić suzav, krmeljiv, sluzokožan, lišajast. Jajoglav. Atrofičan. Tih. Tih. A vaga uzkut kao gluhonijemo čedo, kao usud prošnje. A sve sitniji novčići. A sve oštriji lavež ulice. Te sirene odjenute kišnim popodnevom. A sve te naftenske mrlje i paničan bljesak izlomljenih neonskih slova. Krmelji. Tuđe kolotečine. Udaljavanja.Tuđi glasovi. Šum oluka. Vrijeme. Vremena. Prazne ruke nad praznim nogavicama. Ja.

Nije ga bilo koji dan. Više dana. Kad je iskoračio na vagu, pogleda otklon kazaljke, pogleda, razabra nagao pad vlastitosti i obrisa čelo bijelim rupčićem a blagom kretnjom. Zadrhta nad ružnim zijevom umorne vage. Zadrhta nakratko. Jedno oko mi je bliže. Besuzno. Plati učtivo kao uvijek. Nikad više ne dođe.

Ne dođe više nikada.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s