ŠAHDO BOŠNJAK: SAZNANJE


thinkstockphotos-468269711

 

– Haj’mo da gledamo mejita! – pozva me uzbuđenim glasom moj vršnjak, komšija Zijo. – Eno, sad će da gasule Nasera, postavili su čaršafe iza njegove sobice za sušenje voća!

Ne časeći ni časa, navlačim na bose noge iz gomile obuće nečije velike pocijepane opanke i, onako samo u dugačkoj parhetnoj košuljici, trčim za svojim drugarom uskim, tek zatravljenim, sokačetom, tamo, prema kući našeg rođaka Nasera.

Iza ćošeta Naserove štale, zajedno s drugom dječurlijom, piljio sam u veliku Naserovu bašču, svu utonulu, kao da je čarobnom rukom iskićena, u prelive boja nježnobijelog i krvavocrvenog behara jabuka, krušaka i drugog voća. U sredini bašče nalazi se sobica za sušenje voća, suhih sireva i ovčije ili goveđe pastrme za zimu. Jedna njena strana poslužila je kao zaklon, s ostale tri bili su pobodeni koci i između njih razapeti bijeli čaršafi.

Gasulhana!

Oko nje se užurbali stariji ljudi. Među njima se ističe bijela hodžina ahmedija te nekoliko crvenih fesova i veći broj “francuskih kapa”. Jedni nose veliki kazan tople vode, drugi bijelo mrtvačko rublje – ćefine, čiste peškire, sapune…

Prikivajući  pogled za gasulhanu, gotovo susprežući dah, sjetim se razgovora koji se desio prije, otprilike, dva i po mjeseca.

Sjedio sam u maloj ugodno zagrijanoj sobi, što nam je služila zimi kao dnevni boravak, i kroz jedan od džamova posmatrao kako se rojevi bijelih mehkih pahulja samoubilački ustremljuju na crvene trouglaste krovove kuća, na mrke grane voćaka u bašči i na ogoljelu, blatnjavu zemljinu površinu.

– Pada, kao iz rukava – kratko a suho prokomentarisa moj otac, sa šilteta kraj usijane peći “fijakera”.

No, kako bi munjevito gruhnuo, nošen talasima obijesnog razigranog vjetra, snijeg “hljopo” nenadano bi i prestao, obznanjujući da je vrijeme babinih huka i da je sasvim izvjesno kako su staroj i ljutoj gospođi zimi odbrojani dani.

Takvog jednog popodneva u naš, štokad, nezdravo pregrijan sobičak tiho uđe, upravo umilje, naš rođak Naser.

– Merhaba! – pozdravi kratko, tradicionalnim bošnjačkim pozdravom, bez rukovanja, napravi tri koraka pa sjede na malu sećiju, tik do

mene. Ovlaš me pomilova po glavi, a u ruke mi tutnu fišečić, pun raznobojnih kugličastih bombona.

– Kako, rođo, tvoje zdravlje?…  Jesi li ozdravio? – pita otac, prekidajući kratkotrajnu šutnju.

– Eh, kako mi je, rođak, bolje ne pitaj… Loše… Loše, da gore ne može… et’! – odgovori Naser, pošto se prethodno upita za zdravlje s mojom majkom, koja u međuvremenu odnekud bahnu u sobu.

– Pa šta je, prehlada, šta li?

– Da je, bogdom, to, moj Huso… Već jok! Evo tri dana što hodam oko doktora. Sve neke, kako oni kažu, opširne pretrage. Helem, dođem ti ja s tim nalazima ljekaru opće prakse. Ovaj pogleda u nalaze pa u mene, u nalaze pa jope’ u mene. Ko da  sam, ne daj Bože, rogat, jal’ ko da   sam, što se kaže, s Marsa pao. Najposlije rekne: “Nije dobro, Nasere!” “A šta nije dobro?!” Vidim, on obara glavu, krije pogled, šuti, pa poče naokolo: “Eto… kako da kažem… po ovim nalazima ti si obolio od opake bolesti, ama… možda to i nije tako strašno, znaš, možda i nalazi varaju… kako da ti kažem…”  “Ma, reci, doktore… pa ako je smrt… neka je, od Boga je!” “Slušaj, dragi Nasere, moja teška i neprijatna dužnost je da ti saopćim ovu gorku istinu, ama, ne znam kako ćeš prihvatiti saznanje… saznanje…” Tu doktor ponovo zape. Mene izdade strpljenje, zgrabim ga za ramena, dobro prodrmam i kriknem: “Reci ti meni, doktore, sve, a za me ne brini, samo me ne ostavljaj u neizvjesnosti, molim te!” On konačno diže glavu, tužno me pogleda, pa poče tiho, ko osuđeniku smrtnu presudu: “Znaš, Nasere, moraš biti hrabar i suočiti se sa strašnom istinom. Naime… ti boluješ od neizlječive bolesti: od raka grla!…” U hipu mi se smrači pred očima, ordinacija i doktor s njom zaigraše pa bi reko zemljotres, a ja poskočih ko strujom ošinut. Bio sam u šoku. Oko mene se sjatilo medicinsko osoblje, položili me na krevet, umivaju, daju injekciju… Pošto se malo priberem, doktor će blagim glasom: ”Jesi li pušač, Nasere?”  “Jah… jašta…”  “Koliko pušiš u prosjeku?”  “Dvije kutije dnevno.” “Eh, ovo sada shvati vrlo ozbiljno: ubuduće cigarete ne bi smio ni da primirišeš a kamoli… Evo ti nalazi pa se s njima javi svom ljekaru u Zagrebu. Tamo će pokušati zračenjem ili nekim drugim metodama da te liječe i, nadam se, izliječe…” I dok sam se nesigurnim pokretima nasađivao na klimave noge, doktor me potapša po ramenu, pruži ruku pa skrušeno reče: ”Hajd’, nek ti je sa srećom. Pa vidjet ćemo mi se još, moj Nasere!…”

Gledam u oca, a on zinuo, zbog nečega. Čim Naser ušuti, on bubnu:

– Ma šta reče, rak, je li?! Uh, brate dragi!…

Sobu ispuni neprijatna, mučna tišina. I Naser i otac izgledali su mi zbog nečega zabrinuti, tužni, potišteni. Ja se čuđah u sebi: kako jedna tako mala životinja može ovoliko da zabrine odrasle. Gledao sam je u obližnjem potoku. Jest da ima nožice kao kliješta, i ide natraške, pa smo je se mi, djeca, plašili. Ali, zbog čega je se boje i odrasli?! Eto, ovaj naš rođak, najvjerovatnije, ima negdje tu čudnu životinjicu – i zato je veoma tužan i zabrinut.

– Bogati, rođak, nemoj šta zahatariti… Ama, je li teško živjeti s takvim saznanjem, s takvim bremenom? – ponovo se javi moj otac, narušavajući nelagodnu tišinu.

– Eh, to ti je, otprilike, ko kad skočiš u hladnu rijeku. Hladan tuš, i kvit! Naprosto nisam mogo vjerovati da ću se tako brzo pomiriti s tim

saznanjem. Vraćajući se kući od ljekara, već sam počeo svoditi račune, u sebi, sam sa sobom. Pa računam: sin i kćerka su mi iškolovani, uposleni, zbrinuti. Ženi ostavljam kuću, zemlju, penziju… A ja?!… Ja sam se nagledo dunjaluka i, da tako kažem, naživio. Umiru i mlađi, maksumi… pa ako je Božija volja da je došo i moj red – ja-Rabbi! Da je Allah htio, mogo me pozvati i ranije. ‘Vako, ja sam mu i na ovome beskrajno zafalan, i što mogu mirno podvući crtu ispod svog života.

Naš rođak načas ušutje da bi srknuo gutljaj mirisnog lipovog čaja, kojim nas je poslužila moja majka. Zatim nastavi da priča s takvom mirnoćom koja je zadivljujuća – kao da govori o svome preduzeću, ili kako mu je u Krčelini ove godine ponijela pšenica.

– Znaš, Huso, kad čovjek malo bolje razmisli, ta nismo li mi svi osuđeni? – samo što se izvršenje presude događa po nekom nama

nepoznatom redu. Taj red poznat je samo Bogu, a ljudi ga nazivaju sudbinom. Moj rahmetli babo često je opominjo: “Smrt je insanu bliža od jake za vratom!”  Kad bolje razmisliš, zar nije tako, hajd’, eto, reci?!

– Tako je, bogme, tako, moj dragi Nasere. Svi smo mi mrtvi, samo se redom kopamo. Ko insan kleti, šta ćeš de?…

– Jah! – uzdahnu ponovo naš gost, srknu gutljaj čaja pa nastavi: – Eto, čuo sam jednom od svog upravnika gradilišta, pokojnog Joze: “Svakom čovjeku je suđeno da nosi svoj križ u životu!” Upitah ga šta to znači, a on veli: “E, moj Bosanac… Pa da, ti si musliman te, vjerovatno, ne znaš da je Isus Krist nosio križ na kome je naposljetku i razapet. Otada se ova izreka koristi kao metafora, a znači da je svakom čovjeku dosuđena neka nesreća u životu od koje, u krajnjem slučaju, i strada. Zar ima, moj Bosanac, apsolutno sretnih ljudi na ovom svijetu – i zar na kraju svi ljudi ne stradaju?!” Bio je neobično pametan, vrijedan i savjestan čovjek, ali, čini se, zbog nečega i duboko nesretan. Ko da je jadnik slutio skori nesretan kraj. Samo par dana  poslije ubi ga ljubavnik njegove žene. A ja tada nisam razumio poruku što mi ju je pokojni Jozo želio prenijeti. Nisam mogo, nisam želio ili nisam imo potrebu da razumijem. A ipak mi se rastebirila sama od sebe, i to onog dana kad sam se vraćo od ljekara sa bolnim saznanjem o vlastitoj nesreći. Sjetih se Jozinih riječi i odmah mi bi jasno: moja bolest – moja je nesreća, moja nesreća – moj krst, a moj krst – moja sudbina, i da tu nesreću, taj krst, moram da nosim skrušeno i dostojanstveno do zadnjeg časa svog života. Otad duboko vjerujem da su sabur i dostojanstvo ono što jedino priliči čovjeku u svakoj nesreći – jer je svaka nesreća od Boga.

Tim riječima naš rođak završi svoju besjedu, malo pošutje, pomilova me po kosi i pođe, ne ispivši svoj čaj do kraja.

Ne sjećam se tačno koliko dugo je Naser ostao na liječenju, možda tri ili četiri hefte. Iz  bolnice je otpušten kao beznadežan slučaj. U početku, dok se još mogao kretati, obilazio je komšije i rođake. Katkada bi navratio i do nas. Po običaju bi mi donio kakav poklon, pomilovao me, popričao kratko s mojim roditeljima i tiho odlazio. Tačnije – vukao se kao sjena. Ni traga od onog Nasera, onog ljudeskare. Topio se poput voska. Sama kost i koža. Kosa mu gotovo sva opala, pa i ten kože mu postao nekako tamnožut i proziran.

– Ko da mu se kosti tope i smanjuju – govorili seljani.

– Živ mrtvac; mrtvac koji hoda! – dodavali bi drugi.

Uskoro je Naser postao “živi mrtvac” – koji ne hoda. U početku bi satima znao sjediti kraj prozora, zagledan u spoljni svijet, u jednu, samo njemu znanu, tačku, slijep i gluh za sve ostalo. Samo poluglasan šehadet i pokoji uzdah upozoravali su prisutne da je to još uvijek živ čovjek, a ne zaboravljeni voštani kip. O čemu je tada razmišljao, šta osjećao, s čime se sve opraštao –  ostat će tajna koju će ponijeti sa sobom u kabur.

Pa ipak, najviše vremena bi provodio u dugim skrušenim molitvama. Glasom, koji se neumitno i neumoljivo oduzimao, šaptao bi mnoge ajete iz Kur’ana, moleći se za sebe, za svoje bližnje, za znane i neznane, za čitav svijet.

A kad je proces jednom otpočeo, ćelije raka su se umnožavale velikom brzinom, nalik amebama, napadnuto tkivo je nezaustavljivo truhnulo i propadalo, prouzročeći nesnosne bolove i povremeno, ali sve učestalije, ukradanje pameti. Doista je bilo tužno posmatrati ovog pobožnog čovjeka u trenucima najteže krize. Molio bi se i psovao – naizmjenično.

– Uh, ali boli! La ilaheee… uh, boliii… smrt, draga smrt, ah, izem ti smrt!… Aj, boooliii!…

Za sve to vrijeme bi se bacakao kao preklana kokoš, zalijetao glavom u zid, a ako bi mu se našao pri ruci kakav tvrd predmet, udarao bi njime po glavi sve dok se ne bi ubehutio. Za njim bi, sva u očaju, pristajala sitna žena, hanuma mu Hanka, kršeći ruke i čupajući s glave već prosijede vlasi.

Čim bi kriza uminula, Naser bi pitao, jedva čujnim glasom:

– Ženo, jesam li šta griješio? Da nisam šta lajao, ja nesretnik?… Ah, ja-Rabbi, tobe ja-Rabbi!

– Pomažući majci, uz Nasera su naizmjenično bdjeli sin i kćerka. U trenucima krize davali su mu preporučenu dozu lijekova za

umirenje, čineći sve što je u njihovoj moći kako bi mu ublažili patnju.

Gledajući bolesnikove muke, Naserov amidža Hašim, sa suzama u očima, tiho prozbori:

– Kad bi se mogla kupiti – smrt nekada ne bi bila skupa nipošto.

– Jaaah, moj dragi, smrt je ponekad drag, radostan vjesnik – solidarno se složi s njim starina Hamid, premda se po izrazu njegovog lica ne bi dalo zaključiti da tako zaista i misli.

Bolest uznapredova i bolesnik pade u komu. Glas mu se posve oduzeo te bi se s vremena na vrijeme čuli otegnuti prigušeni jauci, koji bi na kraju prelazili u krkljanje. Desi se da od bolova trzne glavom i na momente progleda, ali ne pokazujući ničim da je pri svijesti.

Bilo je iza ponoći, vrijeme prvih horozova. Kroz grane je svirao snažan južnjak, mamipup, kad se naš rođak Naser po drugi put rodio – umro! Da, svi su baš tako govorili: “Nije umro – već se rodio!” Svi su odahnuli i svima im je laknulo na duši – kao da je u kući kakvo veselje, ženidba momka, ili prošnja djevojke, a ne smrt kućedomaćinova.

Iz sjećanja me prenu, gotovo prepade, Zijin glas:

– Eto, gotovo je s gasulenjem. Hodža izlazi, sad će mu klanjati dženazu.

Okrenem se prema kući i vidim: okupilo se mnogo ljudi.

Dženazu mu klanjali ispred kuće, na velikoj zelenoj meraji, što je neodoljivo podsjećala na novi zeleni ćilim. Iznijeli Naserovo tijelo na tabutu i postavili pred skup. I svi su s nevjericom gledali u to malo, nepomično tijelo, koje je djelovalo nesrazmjerno u poređenju s onakvom ljudeskarom kakav je bio Naser. Dok su mu učili Fatihu, i ja podignem ruke k nebu; djeca me pogledaše začuđeno, neka se i nasmijaše, na šta se odrasli stadoše okretati i glasno negodovati. Nakon dženaze tabut krenu, od ruke do ruke, kroz Naserovu uzmiruhalu bašču ka obližnjem seoskom mezarju. Sjetim se da stariji kažu: “Sevap je nositi mejita”, te se stanem s njima gurati kako bi im pomogao. I taman da se prihvatim tabuta, kadli neki dugonja, brkova nakostriješenih poput četke za glancanje obuće, podviknu:

– Hajde, mali, bjež’ mi ispod nogu, mogo sam te zgazit’ ko mrava… Bjež’!

Osjetim se duboko povrijeđenim. Šta, zar Naser nije moj barem koliko i njihov?! Koga je milovao, kome donosio poklone, kome?… Zna se, meni, a ne njima. Cmizdreći napustim povorku i s gorčinom i bolom potrčim kući.

Iz ladice kuhinjskog stola izvadim fišečić. Bio je to fišečić s bombonama, sa sitno isječenim šarenim šećerlemama – što mi ih pokloni rođak Naser, kad nas je zadnji put posjetio. Raspem ih po stolu i dugo, dugo milujem pogledom. A onda se zavjetujem: nikada ih neću pojesti. Nikada! Bit će mi uspomena na dragog čovjeka!

Poslije dženaze neki ljudi su kazivali kako je mejit bio lahak, lahak kao perce. Kao da nisu nosili mrtvaca – već vreću napunjenu slamom.

 

U Kaloševiću 12. 10. 1988.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s