Jagoda Kljaić: GROMADE EMOCIJA KOJE NIJE MOGUĆE USITNITI (RECENZIJA rukopisa)


 

 jagoda-k-615x300

 

         Kako nam Jasmina Hanjalić otvara prozore svoje duš u zbirci Otpusti noja i druge ptice

Najprije pitanja što se nametnuše razmišljanjem o zbirci pjesama Otpusti noja i druge ptice, a nakon nekoliko iščitavanja: Da li je veći izazov pisati o pjesmama autora koga bar donekle, djelomično – kako je jedino i moguće kad o pjesnicima je riječ – poznajete, ili o pjesmama onoga o kome skoro pa da ništa ne znate, osim dva-tri štura podatka; i drugo pitanje: Čitaju li se pjesme drugačije, tj. na jedan način kad se samo čitaju, a drugačije, tj. na drugi način kad želite o njima nešto i napisati, a to nešto može biti samo vaš doživljaj pjesama. Odgovori koji mi se nameću: za prvo pitanje – izazov je jednak; za drugo pitanje – ne, il’ čitam il’ ne čitam. Razlika je samo u tome što u „težoj varijanti“, onoj s očekivanom ponekom rečenicom o pjesmama, njih treba čitati više puta te pokušati pronaći poveznicu koju pjesnik ne otkriva direktno, ali nam je potajno podastire, kao da nas testira, da procijeni hoćemo li s dovoljno pažnje pristupiti njegovoj misli.

 

Za pjesnikinju Jasminu Hanjalić svaki drugačiji pristup od onoga što ga neupitno trebamo nazvati „izuzetno pažljivo“ bio bi uvreda, ali pjesnikinja to, naravno, nikad ne bi tako shvatila i doživjela. To može reći samo netko sa strane, nepristran, kome je njena poezija manje-više nepoznata (kao što je autorici ovih redaka). I onda se onaj koji ulazi u stanište „noja i drugih ptica“ odjednom susretne s gromadama emocija, u svakoj od 60 pjesama eto po jedne gromade otkinute iz životne svakodnevice, njih 60 otkotrljano prema onima koji će ih poželjeti prisvojiti kao da su vlastite. Takav oblik „prisvajanja“ najveća je nagrada koju pjesnik može dobiti jer nju tkaju čitaoci, dodajući tkanju ponekad najkrupnije bodove odmah, a katkad češće i više puta po sitnije. I takvu nagradu ispovjedno-misaono pronicljiva poezija Jasmine Hanjalić zaslužuje.

 

Događaji, doživljaji, situacije, susreti, koji su trajno ostavili u duši pjesnikinje ne samo trag, nego više – ožiljak, brazdu, oni su nikad umireni talas, nikad izgubljeni podsjetnik na viđeno i doživljeno – nisu u ovim pjesmama opisani kao samo takvi – dogodilo se, idemo dalje … onda ona koja ih nosi u sebi ne bi bila pjesnikinja, već su prerasli u emocije nabijene i zabijene u svaku od gromada. Da u njima zauvijek ostanu, tako neotopive i bez ikakve mogućnosti usitnjavanja, a kamoli nestajanja.

 

Ni od jedne emocije Jasmina Hanjalić ne bježi. Sve priznaje! Najprije sebi. Ponekad se učini da je one najjače i najdublje čuvala sakrivene baš za ovu zbirku pjesama jer ih svih, eto, odjednom u njoj:

Vječna metafizička zapitanost: Dedo moj, čovjek od vjere / govorio je da se grijeha čuvam / jer grijeh uporan je … I čije, dedo, neokajane grijehe vraćam ja? (Čiji li sam grijeh).

Uspomene na djetinjstvo u kojima pjesnikinja (p)ostaje djevojčica:Jutros je otac posjekao dunju / posađenu s mojim polaskom u školu … (Dunja);Dobro pamtim predjele djetinjstva / imam … mladu lipu koja cvate / al’ drugačije miriše. (Dvije lipe).

Sudaranja s neizbrisivim slikama rata: … U prigradskom parku pored ljuljaške / čuči žena i puši / danas, juče, godinama … (Orahova ljuljaška); … Među isklesanim bijelim nišanima / pronaći ćeš početak i kraj svega! (Putničko groblje Alifakovac).

Bitka života za oporavak nakon ličnog stradavanja: … Ne, ne odustajem od  dara / od života kojeg porodih / radi sebe i radi vas, mili moji … (Ne odustajem).

Nemoć pred neumitnom istinom – smrti brata: … moj brat se konačno vratio / da nikad više od nas ne ode. (Beli se konačno vratio).

Angažirano nemirenje sa raznim oblicima nepravde: Ovo društvo nijemih kreštalica / ubrzano slijeće na predzadnju stranu dnevnih novina. (Ovo društvo); … Ja nisam gospodin / čistim ulice … (Čistač ulica).

 

Sve te emocije, ovdje samo nekako skrajnuto spomenute, drugačije nije moguće jer je njihova punoća u samim pjesmama, kao da su na jednoj strani pjesnikinjinog života, okupirale su djevojčicu, studenticu, prijateljicu, majku, prolaznicu, promatračicu. A na drugoj strani, nježno i ponosno, iskreno i odlučno, mirno i ustreptalo, poletno i ukopano stoji pjesnikinja – žena koja daje i očekuje – ljubav. Što je sve dobila, dala, izgubila, pronašla, slučajno otkrila, da li je prestala pomno gledati oko sebe, prepoznaje li poglede, razumije li nasumična pitanja, prikrivene znakove, čita li i dalje tuđe ljubavne pjesme i čeka li vozove koji kasne … i opet pjesnikinja sve priznaje: ljubav nije u onom što se želi; zato nemoj više k meni dolaziti, nemoj zločiniti; da postoji neko ko te voli / bio bi kraj tebe kad se rano probudiš / i dugo stajao za dvije karte više.

 

U zbirci Otpusti noja i druge ptice čitalac ne može znati što ga čeka na sljedećoj stranici. Pjesme nisu složene u tematske cikluse i to je prednost ove zbirke. S ulice se doskače do obale rijeke, odatle na pijačnu tezgu pa na željezničku stanicu, pas lutalica pojavljuje se uz kornjaču na ledu, nevjesta je odjednom na uličnom raskršću … čitaoca sa svih strana obuhvaćaju događaji u kakvim sličnima je i sâm sudjelovao, ali možda nije imao vremena o njima razmišljati, njegov životni tok povukao ga je drugim pravcem. Zato je umjesto njega promatrala i bilježila pjesnikinja, pa će mu se doista učiniti da je on sâm bio na svim tim mjestima u isto to vrijeme. I da je proživio isti ili sličan koloplet emocija o kojima možda ne bi imao hrabrosti govoriti. Kao da je ostavio prostor melanholične ispovjedne iskrenosti pjesnikinji, a kojem će se on pridružiti tek čitanjem pjesama. Ali, ni tada ga ne čeka mir već kovitlac strahova, odlazaka, oproštaja, gubitaka, tuga, smrti, nesreća, siromaštava, skupljen u nekoliko pitanja: zašto, može li se, je li baš tako moralo biti … Odgovor koji pjesnikinja daje glasi: … nisu stigli dani bola / radost ih  je ostavila. (Tmina ne postoji). I to uistinu jest poruka pjesnikinje a koja natkriljuje pjesme: sve se to dogodilo, sve sam to vidjela, oćutjela i radost i tugu, svoju i tuđu, ali ne propitujem jer odgovora nema, samo otvaram prozore svoje duše …

 

A prozori duše pjesnikinje Jasmine Hanjalić usjajeni su do savršene čistoće netom prije svake od šezdeset pjesama. Prema čitaocu se otvaraju, jedan po jedan, besprijekorno čisti, bez najmanje mrlje na staklu, sa jasnim vidokrugom sve dokle čitaočev vid može doprijeti.

 

         Post scriptum: Čitajući ovu zbirku otkrila sam pjesničko prijateljstvo Jasmine Hanjalić i Admirala Mahića. Nebitno je kad je Jasmina pisala pjesmu, u Admiralovo vrijeme živo ili neživo, ali je u toj samo jednoj pjesmi uspjela dočarati suštinu prepoznavanja istinskih pjesnika, a o ljubavi prema poeziji dovoljno je reći: … Idemo, drugarice, poezija to sam ja … (Dok Admiral mašta).

 

 

U Glini,

  1. januara 2017. godine Jagoda  Kljaić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s