LJUBICA OSTOJIĆ: SJEĆANJA DRVETA


2017-02-05 13.39.25
Umjetničko djelo, kao bit stabla iz kog je izvučeno, postaje tako dionikom životne snage jednog duha, besmrtnog pretka, roda stvorenja i stvari.
U Africi se neke maske i kipovi moraju modelirati iz posve određenog drveta, te to modeliranje zapravo potječe iz kulta drveta. A Sonja Radan, vrsna slikarica, ne modelira komade drveta, dapače. Prati oblik komada drveta, nepoznatog joj porijekla i roda. Minimalno intervenira, jer su joj i struktura i tekstura inspirativni, čvorovi, izbočine, ekseri, šarafi, deformiteti svake vrste i oblika, pukotine, sve.
Svoj materijal, drvo, ne nalazi u šumi. Već u hangarima Londona, gdje se odlaže građa, poslije masovnog adaptiranja viktorijanskih i edvardijanskih zdanja, njihova redizajna pri kojima se fragmenti prvobitne strukture reorganiziraju uglavnom u unutarnjim prostorima dovodeći što više svjetlosti u enterjer.
Materijal koji posjeduje, uz povjesne, brojne privatne biografije kroz razna doba i razdoblja. Nešto poput palimpsesta. Materijal, koji u prisnom doticaju s ljudima i ljudskim životima, konstruktivnim i destruktivnim interveniranjima ljudske ruke i alata, poprima nove značenjske segmente. Fizičke i metafizičke godove u svojim nutrinama.Ožiljke i dotrajavanja. Crvotočce vremena.
Sonja Radan donosi komade drveta u svoj atelier, što veća oštećenja i ožiljci,to veća i snažnija priča, jača i izravnija inspiracija. Veće komade katkad siječe u željene formate, neke klasično preparira prije oslikavanja, neke ne. Lijepi kao podlogu svilu, koristi i medicinski gips u rolama. Slika uglavnom akrilikom, često alla prima. Čistom i intenzivnom bojom. Izrazitim motivom. Ponešto lakira, a radi i kolažne kompozicije. U njima, među materijalima često susrećemo čipku, cvjetne dezene Prepoznajemo i neke viktorijanske stilske značajke, zar ne?
Osluškuje i bilježi ta sjećanja koja izvlače iz dubina drveta i vremena: likove, obrise, zbivanja, noćne more, ali je najviše zanimaju ljudska lica kojih se drvo sjeća. Lica koja dolaze iz zaborava pomoću prepoznavanja i interpretiranja Slikarice, a iz sjećanja komada drveta koje je doskoro bilo dio kuće.
Prema G. Bachelardu kuća je unutarnje biće. Katovi, podrum i tavan simboliziraju različita stanja duše. Vanjski dio, fasada, je maska, čovjekov privid; krov je glava i duh, kontrola svjesnog; niži katovi označavaju razinu nesvjesnog i nagone;kuhinja simbolizira alkemijsko djejstvo ili psihičke metamorfoze tj. unutarni razvoj. Kretanja u kući mogu izražavati neku nepromjenjivu ili stagnirajuću fazu psihičkog razvića ili evolutivnu fazu, progresivnu ili regresivnu, koja oduhovljuje ili materijalizira.
Kuća, dakle biva duboko i kompleksno povezana sa svojim žiteljima, njihova se bića prožimaju. Zbivanja i metamorfoze čovjekove kontinuirane su. A drvo, jedan od čestih materijala gradnje kuće, pamti. Jer i drvo je također biće, živuće i potrošivo u vremenu, a o njemu ne znamo gotovo ništa bitnoga. Ipak je daleko trajnije od nas, kratkovječnih. DNK drveta tačno mjeri njegovu starost, dakako ljudskim mjerilima vremena. I dade se konstatirati da može stoljećima, pa i tisućljećima živjeti. A šta misli, osjeća, pamti, može se tek naslućivati. Često je moguće osjetiti njegovu toplu i pozitivnu energiju u kontaktu s čovjekom. S umjetnikom, posebice.
Stablo je istovremeno i kontinuirano i diskontinuirano. Veliki kontinuitet njegove cjeline obuhvaća središnje jedinstvo njegova debla i periferni diskontinuitet njegove razgranatosti. Tako istodobno zamišljamo ogranak kao izdvojenu jedinicu i sastavni dio cjeline s kojom je trajno povezan.
I čudnovata djela iz drveta, Sonje Radan, samostalne su umjetničke cjeline, ali i sastavni djelovi cjeline, ciklusa, u isti mah. Na sličan način kontinuiteta i diskontinuiteta poput prvobitnog stabla. Tvori svoj posebni svijet.
Drvo kao materijal? Napr. u Indiji je drvo simbol univerzalne supstance (materia prima), u Grčkoj riječ hyle, koja ima isti smisao kao i pramterija, doslovno označuje drvo, i t.d.Opći je simbolizam drva postojan: drvo krije nadljusku moć i znanje.
Dakle, odabrati upravo drvo kao umjetnički materijal i tretirati ga ovako, zahtjevno je i hrabro, per se. Posebice u kontekstu u kome to čini Slikarica. Spasiti ga od definitivnog kraja, dati mu novi, umjetnički lik i oblik. Dok joj ruku vode njegova sjećanja. Sve to rezultira nedvojbeno vrijednim djelom.

P1060113
Dravidski običaj vjenčavanja stabala u južnoj Indijiu slučaju neplodnosti bračnog para. Također i običaj mističnog vjenčanja između stabala i ljudskih bića koji treba ojačati ženinu sposobnost rađanja. I u slavenskoj mitologiji nailazimo na običaj vjenčanja sa stablom, ukoliko se dogodi nešto nepredviđeno (napr. smrt mladenke ili mladoženje). Vjenčanje je sveti čin i ne smije se prekinuti. Analognih običaja je mnogo. Šta nam to govori? Da su stabla nekoć bila u prirodnim i prisnim odnosima s ljudima. I njihovim životima.
“Obouvejte se stromy, bude zjetra mraz!” “Všecky stromy pojdte k nam k večeri!” (Obraćanja voćkama pri obredu vegetacijskog kulta, u Moravskoj.) Jevreji proslavljaju Novu godinu drveća, Tu Bišvat. To je praznik obnavljanja životnog ciklusa drveća. Između ostalog, na taj dan običaj je sadnje drveća. Najstarije proročište u Grčkoj je ono Zeusovo u Dodoni. Nastalo, kad su dva crna goluba setila na dva hrasta i proglasila proročište. Zeusove svećenice proricale su slušajući gukanje golubova ili šumorenje hrastova lišća. Govor drveća i ptica nekoć je bio znan ljudima, pomagao im u nedoumicama i problemima, kao i u gonetanju prošlosti i budućnosti. Pominjao. Opominjao. Bio u dosluhu.
Slikarica Sonja Radan je u dosluhu s drvetom kao materijalom, ali i sa njegovom simbolikom i prošlošću. Kao što je to također pohranjeno u arhetipskom sjećanju čovjekovu, ali duboko zapretano u njegovu biću i nerazgovjetno u sjećanju, no ne i u osjećanju.
Bježeći od zaljubljenog Apolona, Dafna (Daphne), planinska nimfa i svećenica majke Zemlje, poziva je u pomoć, ili svog oca Peneja, riječno božanstvo.”Čim reče to, noge joj obamreše, kora pokri njeno nežno telo, kosa joj se pretvori u lišće, a ruke, podignute prema nebu, preobratiše se u grane.” Metamorfoza Dafne u drvo lovora je definitivna, iako je Apolon potom lovoru dao čast da bude sveto drvo, čije lišće mogu žvakati samo njegove svećenice u Defima, a on osobno nosio je na glavi lovorov vijenac. Dafna je ipak prešla u neko drugačije postojanje posve nepojamno ljudskom umu i zaumlju. Između ostalog, srećemo ovu metamorfozu i u slikarstvu, kao čudesan vizualni motiv.
Ali prizvati Dafne iz drveta u ponovno ljudsko obličje? Da li je moguće?
Slikarica to pokušava. Iz komada drveta izranja neki lik i promatra nas. Nije samo naslikan na drvetu, nego dozvan iz drveta. Neka Dafna priča svoju priču likovnim govorom, odabirom i intenzitetom boje i lika. Uz pomoć vlastite slikarske imaginacije. I umijeća.
Djela Sonje Radan iz ciklusa Sjećanja drveta ne traže distancu, nego blizinu vlastitog konsumenta. Žele da ih se dodirne. Da se razmijene energije i toplina. Da stoje negdje na dohvat i čuvaju od zla.
Moćno i drevno drvo. I bespomoćan, časovit čovjek, koji toliko žudi da ostane u sjećanju, u trajnijem nekom postojanju.
Ljubica Ostojić

P1030173

Advertisements