Objavljena knjiga Saide Mustajbegović “Kuća bez krova”


 

Tvrtko Kulenović : Recenzija knjige Saide Mustajbegović „Kuća bez krova“

U romanu „Flaubertova papiga“ Julijana Barnesa, neki engleski doktor zaljubljenik u Flauberta, prelazi u Francusku da prati tragove autora i njegovih junaka. Posebno je zainteresovan za navodnog Flaubertovog papagaja i njegovu sudbinu. To je izvanredno pisan tekst, ali to postaje velika literatura negdje pred kraj kada saznajemo da se doktorova supruga otrovala na isti nalik kao i Emma Bovary.
U priči „Kuća bez krova“ Saide Mustajbegović riječ je o vožnji taksijem po Sarajevu, po njegovim brdima i vijugavim sokacima. Prožeta je sjećanjima, mislima, komentarima i također je vrlo dobar tekst koji postaje dobra književnost na kraju kad prikaže staricu koja vadi hranu iz kontejnera, besprijekorno čisto odjevena osim što su bijele pantalone zamrljane žutim flekama izvađene iz upravo uzete konzerve.
Književna proza (roman, pripovijetka) podrazumijeva neku vrstu udara na kraju teksta (ili u novije vrijeme namjerno odricanje od njega). U našem slučaju međutim nije riječ o udaru nego o nekom ljudskom obasjanju koje ide logično prema kraju ali i u nazad prema početku teksta. Takvo obasjanje u stanju je donijeti samo književnost i nijedna druga umjetnost i takav je slučaj i sa našom pričom.
Razumljivo je ne posjeduju sve priče Saide Mustajbegović ovakav umjetnički efekat ali sve one, svaka na svoj način zaslužuju pažnju. Tu nema ni traga kratkoj priči, njenoj specifičnoj ljepoti i ideologiji. Osnovna zamisao je okrenuta prema širem kontekstu čak prema romanu, bez obzira na fizičku dužinu priče. (…) Ova knjiga iskače iz prosjeka i po svojoj vrijednosti i po svojoj vrsti i ne spada među one „aktuelne“ proze koje su preplavile naš književni život. Mislim da će ova knjiga imati veću trajnost i stoga je srdačno preporučujem za objavljivanje.

Dragana Tomašević: Recenzija knjige Saide Mustajbegović: „Kuća bez krova“
Prva knjiga autorice Saide Mustajbegović je zbirka priča pod naslovom „Kuća bez krova“. Ukupno je 12 priča sa sljedećim naslovima: Kuća bez krova, Čipka od azbuke, Prokletstvo kamena, Jutro kad sam odrasla, Salon za čovjeka, Topčiderska poduka, Čaršaf miriše sivo, Horoz među puzlama, Lutkova mapa, Sretni dani lopate, On ne gleda i Pečat čekališta. Naslove priča navodim jer su važni u čitanju knjige. Naime, spajajući nekad apsurdno, nekad sinkretično elemente iz različitih semantičkih oblasti, ti naslovi sugerišu simbole koji uvijek upućuju na manjkavost svijeta, na nedovoljnost, manjak i nedovršenost.
Svaka priča je jedno intimno putovanje u svijet njenog glavnog junaka i razotkrivanje nekog bola koji je junacima priče potpuno promjenio život, često ih bacajući u očaj i ne-mjesto iz kojeg nema izlaza.kojeg nema izlaza.
Veoma je perspektiva iz koje nam Mustajbegovićka priča svoje priče. Jednom je to ženska sposobnost uočavanja detalja, drugi put je hladni pogled stranca koji iz svoje perspektive pokušava čitati grad, zatim je to uranjanje u dušu djevojčice kad „uniforme“ odvode oca.
U svakom slučaju, ovo je dobro napisana i zanimljiva knjiga koju vrijedi objaviti.

20272978_10215372516885656_1920567403_o

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s