MILO JUKIĆ: ČEKAJUĆI JUTRO


 

 

 

Ti možda, dok u mom krevetu spavaš, valove

slušaš prošlog, misliš na mora koja si ostavila.

Pa mòre te neke zabludjele bude. A ne dam te,

ne dam. Jer moje se more rastvara tobom, kao

pred Mojsijem davno nekad. Moje se mòre, godine

dvije već, godina stotinu možda, u bezdan bacaju

naglavačke. Suicid okrutni bez generalne probe.

Kao val kad siđe s uma pa se, ne čekajući hrid,

razbije sam o sebe.

 

Ja možda, dok u mom krevetu spavaš, mislim

o tome kako Gospod nam dade parcelu sreće.

Mjerkah je najprije onako, odoka, ne vjerujući

ispočetka da baš mene je zatrpao taj zlaćani

prah, kao pepeo Pompeje onomad. Sad mjerimo

je zajedno mjerama bez početka i kraja, nižući sreću

kô jagode u vijenac. Ugošćavamo sonet, na kraju

da ga posvojimo kô majka vlastito dijete.

Izgubljeno. Zaboravljeno. Nađeno. Prepoznato.

 

Krajputaši nas čekaju u špalir postrojeni. Oblaci

u četveroredu. Zbor ptica ariju uvježbava novu.

Sunce će za tu prigodu spremiti nijansu

dosad neviđenu. Biljčica svaka je sretna. I sve to

zbog nas. Pa makar i da sve ovo umišljam, lijepo je,

makar da samog sebe lažem. Jer znam što ujutro ću

prvo pomisliti, prvo ugledati, prvo dodirnuti,

dok u mom krevetu spavaš. Bisage moje pune su

želje. A nikad nije bilo da svanulo nije.

 

25.VII.2015.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s