Jagoda Kljaić – Iz zbirke “Otjerane ptice”, 2016. godina


 

NEPOLJUBLJENI

 

(Zauvijek?)

 

Htjednem li nježno i blago

objasniti snagu izgovorene riječi

onome koji ne razaznaje šapat

ne umije lagano udariti

i velikim se vodama radovati

ne usudi se u raskoraku zastati

ne može kišom žeđ utažiti

i zmiji ujed oprostiti

onome koji nikad nije

poljubio izbrazdano lice

starca prosjaka ciganke

pa ni vlastite matere

od onda kad ga je

u veliki grad otpremala

 

bolje da zašutim

progutam urlik popijem suzu

napunim ruke vjetrom

postanem stvrdnuta pjena

da se u pokušaju

trajno ne izgubim

među nepoljubljenima.

 

 

 

 

O  PLAVOM  MJESECU*

 

(Hrabra?)

 

… Procvjetao je crveni božur

zadnjega dana jula

iz smežuranog pupoljka

ovoga ponedjeljka oblačnoga

uokvirenog

dvjema neprospavanim noćima,

prethodnom i predstojećom,

Plavi Mjesec razlio zreloću kruške

na još neosušeni sok

jabuke petrovače

zalijepljen pri prvom plutanju

nad snom ljubavnikâ

koji dan prije nisu znali da jesu

oni što ne smiju biti.

 

O, ti sveznajući,

razabireš li Mjesečevu hrabrost

da jednom u tri godine

dva puta prošeće

začaranim mjestima

za koja mislimo da su naša

ne bi li nam žutim plavetnilom

obilježio sve

na što nemamo pravo

a crvenim pogledom

okašnjelog božura

čija se glava okreće

u smjeru naših šutnji

zalijepio strah

od bogatstva oko nas

u kome se koprcamo

tražeći način

kako zadržati sve ono

što nam nitko

ne može oduzeti.

 

*Plavi Mjesec je naziv prirodne pojave kad se, u kalendarskom mjesecu, dva puta pojavljuje puni Mjesec; obično jednom u tri godine.

 

 

 

TI  SI  ONAJ  LANJSKI

 

(Čija  je  koža?)

 

 

 

Mene zanima kako si,

radi li grijanje na minus deset,

jesu li stepenice zatrpane snijegom,

tko skida brokatnu vjenčanicu s nje,

one gornje, prve, i baca je do donje,

hoćeš li moći po skliskoj površini,

novo je to za tebe

 

nije ista koža ispod svake haljine

 

što ćeš ako se počneš

prebrzo klizati dok koža

postaje sjajnija i vlažnija

tanja i mekanija

kako to već biva kad sniježi

 

snijeg je mlad ti si onaj lanjski

 

kako ćeš navečer u šetnju

ako ne nađeš kapu,

a rukavice zapale za fotelju.

 

 

 

LJUBAV  NA  JEDNOJ  STRANICI

 

(Slova  ne  gore?)

 

 

 

Dragi, u papir sam te prometnula!

 

Kad sam primijetila

da strahove oko sebe,

umjesto prijatelja okupljaš,

a s njima ne znaš što bi,

odjednom ne razlučuješ

jesu li ti pomagači,

otvaraju li ti neko novo,

nepoznato oko,

ispod tjemena izgubljene boje,

kome bi se obradovao

kao pozivu u novu avanturu,

možda posljednju

na tvom tragu vjernog psa,

tragu kojeg si ponekad

namjerno gubio,

pazeći da ne odluta

u potpunu nevidjelost,

da bi se mogao vratiti

sigurnosti i postojanosti.

 

Sad, kad ti prijeti

ostajanje u sjećanju,

najpoželjnije za tebe umornoga,

umjesto traga,

od mene spomenik.

 

Papir, čak i ako izgori,

poput plamenih jezika ljubavi,

sačuva slova.

 

Zato gledam

da staneš na jednu stranicu,

da se ne mora okretati novi list,

možda bi se razlijepio na pupku,

ne bi više ostao papir,

s tobom u njemu.

 

 

 

NISI  SAMO  TI  PJESNIK

 

(Plus  za  mene?)

 

 

 

Ne sviđaju ti se moje pjesme,

 

kažeš da je divna ona

u kojoj prepoznaješ

posvetu sebi,

vraga je divna,

imam ja i boljih,

ali nitko neće da ih čita.

 

A i zašto bi,

svatko ima svoju pjesmu,

samo se ne usudi

na papir je prenijeti,

svi su uplašeni od drugih,

umrijet će u nečuju

– O, to je jako dobro!

 

Divim se nepismenima

koji stihove govore,

oni vole život,

promašen od svih planova

i mogućnosti

– Da sam onda … sad bi’ …

zato pjevaju o svom

koji je totalno sjeban.

 

Znam da ne čitaš moje pjesme,

što je veliki plus za mene,

ne moram se sramiti,

možda bi nešto naslutio,

radije bih

da dozrijevam u tvom neznanju.

 

Jednog dana,

kad mi pokušaš objasniti

da je velikima

potrebna duga šutnja,

zbor nas nepismenih,

bez dirigenta,

odgovorit će: Hej, ti izgubljeni!

Odstupi!

 

Nisi samo ti pjesnik!

 

 

 

OTJERANE  PTICE

 

(Kad  su  naučile  pisati?)

 

 

Ptice su poletjele sa visoravni

mojih grudi,

oslobođene povratka,

uz jedan uvjet:

novo gnijezdo satkati

na njegovom čelu,

nečujno, nevidljivo, bestežinsko,

i ništa u njega

ne prenijeti iz pradomovine,

samo nastaviti cvrkutati, pjevuckati,

sa mladenačkim raspletom krilâ,

biti ptice slobode.

 

Što se to odjednom čuje

u zakriljenom pogledu?

Jato velikih i odraslih

obrušava se prema meni.

Ne prepoznajem ni jednu koja je rasla

u mojim njedrima,

bit će zabuna,

elektromagnetski valovi

poremetili su im smjer,

nisu moje, nečije su tuđe.

 

Tek kad su se

u nježnosti razmjestile

od pupka do pazuhâ,

shvaćam

da je svaka na svom mjestu,

opet mala i nejaka,

kao kad je rođena.

 

Ponosne

što su naučile pisati kljunovima,

gordo ispisuju: On nas je otjerao.

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s