VANDA BABIĆ


 

SREDNJOVJEKOVNA

 

Budi moj vitez

Štitonoša

Zakrili me plećima svojim

Rastjeraj strvinare

I put mi očisti

Od trnja i drača

Zmijama siktećim otrovni zub

Izvadi

I kad sve utihne

More se smiri i stanu oluje

Zvjezdanim pokrivačem

Skrij sve naše poljupce

Nedosanjane.

I pođi tamo gdje nas nije

Samo budi moj vitez

Štitonoša.

17.7.2017.

 

 

RANIJE

 

Dok razgovaram s hipofizom

I molim je nježno, nježnije

pospremam putne karte u

ladicu sanja i

pitam se jesam li trebala

Ranije,

kad zvijezde su mi bile vrhovi prstiju,

zore ušate na udici spravljenoj od djetinjih

radosti.

Ranije,

kad sve je bilo između suze i smijeha,

linija rastanaka i jedna crta gdje smo se sreli

i ostali.

Jesam li onda trebala s hipofizom

razgovarati i moliti je

nježno koračaj, mila moja.

22.7.17.

 

 

TI, JA I OCI NAŠI

 

Vidim nas isprepletene.

Stijena smo iznad one

uvale na kojoj nikad bili nismo

a naša je, jer

oci naši preplivali su je

i baš tu, rastali se.

Kamen su oblutak ostavili

kao znak i nasljedstvo

rastat se trebalo

da bismo se sreli i

spojili brda, doline,

more i kamenu stijenu.

Vidim nas, isprepletene

klupko smo,

stijena smo,

more smo,

Ti, ja.

I oci naši.

25.7.2017.

 

 

TI TO ZNAŠ

 

Sve tri su u meni i Ti to znaš.

Jedna je odlučno spremna

Druga je bezglavo razuzdana,

A treća izmučena, ali sretna

jer konačno voli.

Sve tri su u meni i Ti to znaš

prije nego sam izgovorila svoje ime

na nekom svečanom prijemu

u haljini izgubljene djevojčice

s licem uplakane žene

i plahim pokretom ruke.

Dok palila sam cigaretu

opet je blještalo crveno,

sve su tri u meni i

Ti to znaš.

25.7.2017.

 

 

SJEĆANJA

 

Sparna noć. Brujanje klima umjesto uspavanke

Ne dodirujemo se. I pomisao na to od lica

čini nam grimasu.

A, koliko je ljeta kada smijali smo se

kapljama znojnim i vrelinama, onako sretni i ludi

dočekali jutra i osluškivali more.

Od šutnja nadvio se oblak i odnio sve slike sreće.

Sparna noć. Besana. Brujanje klima i sjećanja.

  1. 8. 2017.

 

 

CRTA NA DLANU

 

Mi odavno nismo zajedno.

I nema naše priče.

Nestala je poput neželjenog djeteta

tiho, skrivečki, kao da je nikad nije bilo.

O, da, pristali smo na to oboje.

Ti odlukom, ja šutnjom. Tek poneki stih

kao krik da teško je brisati uvijek ispočetka

grebati do krvi po crti na dlanu

utisnuta nam imena.

  1. 8. 2017.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s