POEZIJA VANDE BABIĆ


 

KRIJESNICE

 

Ovo je to vrijeme tisuća

krijesnica.

Sjećam se kao dijete

trčala sam livadama

hvatajući male točke dana.

O, kako su moji mali dlanovi

bili puni velikog svjetla.

Zemlja se orila smijehom

djeteta

i krijesnice su svjetlije jače.

Ovo je to vrijeme.

Moje male ruke, velike su.

Moje veliko svjetlo, male su

krijesnice Tvoga oka.

 

 

SREDNJOVJEKOVNA

 

Budi moj vitez

Štitonoša

Zakrili me plećima svojim

Rastjeraj strvinare

I put mi očisti

Od trnja i drača

Zmijama siktećim otrovni zub

Izvadi

I kad sve utihne

More se smiri i stanu oluje

Zvjezdanim pokrivačem

Skrij sve naše poljupce

Nedosanjane.

I pođi tamo gdje nas nije

Samo budi moj vitez

Štitonoša.

17.7.2017.

 

 

RANIJE

 

Dok razgovaram s hipofizom

I molim je nježno, nježnije

pospremam putne karte u

ladicu sanja i

pitam se jesam li trebala

Ranije,

kad zvijezde su mi bile vrhovi prstiju,

zore ušate na udici spravljenoj od djetinjih

radosti.

Ranije,

kad sve je bilo između suze i smijeha,

linija rastanaka i jedna crta gdje smo se sreli

i ostali.

Jesam li onda trebala s hipofizom

razgovarati i moliti je

nježno koračaj, mila moja.

22.7.17.

 

 

TI, JA I OCI NAŠI

 

Vidim nas isprepletene.

Stijena smo iznad one

uvale na kojoj nikad bili nismo

a naša je, jer

oci naši preplivali su je

i baš tu, rastali se.

Kamen su oblutak ostavili

kao znak i nasljedstvo

rastat se trebalo

da bismo se sreli i

spojili brda, doline,

more i kamenu stijenu.

Vidim nas, isprepletene

klupko smo,

stijena smo,

more smo,

Ti, ja.

I oci naši.

25.7.2017.

 

 

TI TO ZNAŠ

 

Sve tri su u meni i Ti to znaš.

Jedna je odlučno spremna

Druga je bezglavo razuzdana,

A treća izmučena, ali sretna

jer konačno voli.

Sve tri su u meni i Ti to znaš

prije nego sam izgovorila svoje ime

na nekom svečanom prijemu

u haljini izgubljene djevojčice

s licem uplakane žene

i plahim pokretom ruke.

Dok palila sam cigaretu

opet je blještalo crveno,

sve su tri u meni i

Ti to znaš.

25.7.2017.

 

 

SJEĆANJA

 

Sparna noć. Brujanje klima umjesto uspavanke

Ne dodirujemo se. I pomisao na to od lica

čini nam grimasu.

A, koliko je ljeta kada smijali smo se

kapljama znojnim i vrelinama, onako sretni i ludi

dočekali jutra i osluškivali more.

Od šutnja nadvio se oblak i odnio sve slike sreće.

Sparna noć. Besana. Brujanje klima i sjećanja.

  1. 8. 2017.

 

 

CRTA NA DLANU

 

Mi odavno nismo zajedno.

I nema naše priče.

Nestala je poput neželjenog djeteta

tiho, skrivečki, kao da je nikad nije bilo.

O, da, pristali smo na to oboje.

Ti odlukom, ja šutnjom. Tek poneki stih

kao krik da teško je brisati uvijek ispočetka

grebati do krvi po crti na dlanu

utisnuta nam imena.

  1. 8. 2017.

 

 

KOJA PRATI

 

Ti možeš uključiti sve

oči svijeta da nas prate

i preciznim instrumentom

mjeriti naše pokrete

ili mimiku lica.

No, nikada nećeš

ušetati u misli

tu crtu koja nas veže:

daljine ne postoje

ograda nema.

Tek jedna rijeka misli koja teče

Od njega do mene i obratno.

Zato, isključi sve i ne pati.

Nije do tebe. Ni ljepote.

Do nas je. Svezanih.

 

 

CAMPARI

 

S mora uvija se crni oblak

kao val skuplja se i pjeni, a

uplašena trgovkinja i pas s prvog kata

svađaju se glasno.

Dok tražiš moje znakove

po svom nebu ispijam

te u kapljicama. Polako.

Campari. I još jedan

za sva ona bježanja.

Uspjeli smo, mili moj

pobjegli smo daleko

i sad mirno možeš crtati obrise mog lica

na staklu prozora. Oblačku.

Svemu.

 

 

 

 IME

 

Pronašla sam mir u tvom oku.

Samo jedan pogled odnio je sve tuge

i prevare.

Stajala sam mirno kao kip

dok si mi nabrajao sve svoje obveze.

Pomakla se nisam ni kada si

dodirnuo moje uho

i šapnuo kako je malo i lijepo

kao školjka.

Osmjehom sam zagrlila tvoje ime

I izgovarala ga tiho, mislima mu

Ispremiješala slova, zgužvala ga od straha

da nitko ne čuje.

Osim tebe.

 

 

 

  LOVĆEN

 

Gorda je to planina,

blaga prema moru,

topla prema koritima

u bojama zrelog ljeta,

prošarana. Mirisna i moja.

Dok gledam je s mora, prijeti

dok hodam i udišem je, plače

i lišćem me pokriva.

Kućo moja, kaže vidjeh te kao dijete

dok s Češljara nosiš vodu

i radosno trčiš Pinama

i od tada moje su šume tvoja zipka

i tvoje more, moja uspavanka.

Kućo moja, dijete!

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s