FATIMA JAMAKOVIĆ – ČORAMBEGIĆ: I MAJKA JE VOLJELA LEPTIRE

leptir

I MAJKA JE VOLJELA LEPTIRE

Na malom stolu stajala je šoljica kafe koju je Zilha s užitkom ispijala. Knjigu koju je čitala pomjeri na drugi kraj stola i duboko uzdanu. Sjedila je na terasi ugodno zavaljena u stolici za ljuljanje i s blagom sjetom posmatrala prostranu livadu s prvim proljetnim cvjetovima te mali ljeskov šumarak, iza kojeg se nazirala ravan obrasla koprivom i tek poneko drvo, a na suprotnom kraju mali sjenovit gaj. Na jednom kraju livade odvijala se laka igra leptira u malim spiralama, koje su lebdjele pred Zilhinim očima. Jedan mali leptir privuče njenu pažnju svojom nježnom plavom bojom, na kojoj su se isticale bijele tačkice koje su se caklile kao sitne suze. Bio je sam ispod procvale trešnje, daleko od ostalih koji su jednako lepršali na sve strane. Toliko dugo je stajao na jednom mjestu, da se ona zapitala da li je živ ili je to, možda, bio samo privid. Tek, u jednom trenutku kada mu blagi povjetarac zanjiha lahka krilca, on odleprša na cvijet trešnjinog behara. Da li od dima cigarete ili od sreće kad shvati da je leptir živ, Zilhine oči orosiše se suzama. Pomislila je na majku, na njenu ljubav prema svim malim i nježnim bićima, koju je kroz priče i crteže ulila svojoj djevojčici, a iznad svega leptiri su za nju bili savršenstvo ljepote i ljubavi, slobode i vječnoga života. Činilo joj se da se oni, u nekom trenutku kad ih niko ne gleda, uzdižu iznad svoje igre lepršajući ka plavetnom nebu. Nije čudno da je i Zilha tako meka i nježna. Ona zna da je leptir biće preobražaja na putu ka ljepoti, kojoj se toliko divimo i koja nas podstiče da se i sami uzdižemo na svom ljudskom putu. To tako malo i neodoljivo interesantno biće pobuđivalo je njenu pažnju. I lake misli, iznikle iz skale njegovih čudesnih šara i boja, uvodile su je u neku vrstu meditacije.

***

Zilhine misli zaploviše livadama djetinjstva kada je satima sjedila u mekoj travi i posmatrala leptire diveći se ljepoti njihovih čudesnih šara i boja. Uvijek su joj izgledali gotovo nestvarni. Razmišljala je: da li bi ih takvima naslikao slikar ponesen ma kakvim nadahnućem, kako ih priroda čudesno stvara, ili je to nemoguće. Na krilima sjećanja oživljavale su davne slike djetinjstva na kojima je sudbina ostavila svoj trajni pečat. I ko zna koliko bi sjedila tako da je svaki put majčin glas pun ljubavi nije vraćao u stvarnost.

***

Sada, vraćajući se iz škole, djevojčica Zilha je polahko koračala, kao da nosi pretežak teret na svojim malim plećima. Bijelo lice sa ružičastim obrazima uokvirivala je sjajna crna kosa. Crvena haljina, bijele čarape i crne lakovane cipele tako su joj pristajale da je izgledala poput male princeze. Najizražajnije su bile njene krupne crne oči uokvirene dugim i gustim trepavicama. Na sitnom dječijem licu bila su izražene ljupka i blaga zamišljenost i tuga, kao da je mislima miljama daleko od puteljka kojim je koračala i leptira na obližnjim livadama kojima se uvijek divila. Ovih dana, a tek sad dok lagano korača, sva Zilhina razmišljanja bila su usmjerena prema bolesnoj majci koja već duže vrijeme leži u bolnici. U sebi je tiho molila dragog Boga da joj majka što prije ozdravi i da je dočekuje na vratima kada se vraća iz škole. Molila je, šaputala molitve koje je znala iznova ih ponavljajući. Ali, neka čudna strepnja i strah obuzimali su njeno malo i nejako tijelo, a srce joj je neuobičajeno brzo kucalo, kao da negdje žuri. Idući prema kući, strepnja i nemir su postajali jači, a jedna nemila misao počela ju je proganjati kao utvara: Šta ako mi je majka umrla? Kako da živim bez nje? Sve više je upadala u provalije kobnih misli. Pokušavala je na sve načine da misli na nešto drugo, da misli o povratku majke kući i kako je dočekuje sa najljepšim osmijehom, o psu s kojim se rado igrala, o leptirima, o drugaricama, ali uzalud. Negdje duboko u grudima osjećala je ogromnu tugu, kao da neko krade dio nje prekrivajući je tamnim velom. Dok je koračala kao u polusnu, ni ptice nisu cvrkutale, sve se živo skamenilo od njene slutnje, samo su crne lakovane cipelice odzvanjale pustom ulicom u ritmu njenih sitnih koraka. Iznenada joj se učini da čuje nekakav glas iz utrobe. I odjednom joj sve postade nevažno, sve izgubi smisao. Tanke nožice joj zadrhtaše. U tom trenutku je znala da je njena majka zauvijek otišla. Tek mnogo godina kasnije će shvatiti i sebi objasniti tu bezuslovnu ljubav između majke i djeteta, i tako jaku povezanost kada je moguće osjetiti toliko presudan trenutak u životu. Ne znajući kako, djevojčica se nađe blizu kuće. Iz tog čudnog stanja povratiše je tople ruke, koje se spustiše na njene blijede obraze. Podigla je glavu i vidjela lice svog oca niz koje su se slivale suze, koje ona do tada nikada nije vidjela. Pogledala ga je krupnim očima jedva se suzdržavajući da ne ispusti zadržavani krik, koji ju je gušio i prijetio da, poput vihora, izroni na površinu. Naglo se otrgla od njega plašeći se da ga još jednom pogleda u oči i otrčala u sobu, bacivši se na stari ležaj. Nikada veća bura misli u tako maloj dječijoj glavi kao tada, ali u svom tom košmaru najednom se ponovo rodi nada. Možda su pogriješili, svi ponekad griješe, možda je i ovo greška, mislila je. Zar i greške nisu stvarnost? Možda su pogriješili ljekari? Možda otac nije shvatio? To nije istina, moja majka me ne bi nikada ostavila! To je neki nesporazum. Danas joj nisam otišla ni u posjetu, nije me ni poljubila! Ne može ona ostaviti mene i sestre! Naljutiću se na nju i ona će onda sigurno doći. Kao da je htjela odobrovoljiti sudbinu gubeći se u svojoj dječijoj naivnosti. Ali, suviše očitosti se pokazalo na drugoj strani, nasuprot njenoj pobuni protiv bolne istine. Dugo su sitni jecaji potresali nejako tijelo sklupčano na ležaju. U sobu su ulazile njene tetke, otac i ostala rodbina kako bi je utješili. Nije htjela da vidi nikoga. Samo bi okrenula glavu na drugu stranu pokrivajući lice sitnim ručicama. Željela je samo jedno ­ da se sklupča u majčinom zagrljaju koji otklanja svaku bol i tugu.

***

Zilha je već izrasla u prelijepu mladu djevojku. Ono što je nekada zvala vremenom i za što su govorili da liječi sve, znala je da nije baš tačno. Mnoge dječije boli nije izbrisalo, samo ih je ublažilo. Tragovi ožiljaka znaju iznova da zabole. Ipak, uspjelo je da izbriše dio dječijih snova, ali uvijek se rađaju novi. A život nije i ne može biti samo u snovima. I mladost je, ipak,  samo jedna. Godinama kasnije, budeći se ujutro, često je imala osjećaj da vidi majku iznad postelje, njen blagi osmijeh, tople ruke i nježni glas koji joj šapuće: ­ Probudi se, ljubavi, davno je izašlo sunce i čeka te. Tako je teklo vrijeme.

O njemu je Zilha kao mlada djevojka mnogo razmišljala, o njegovoj ulozi, o njegovom značaju, prolaznosti života, odlasku i povratku. Jer, jedino što ima smisla, mislila je Zilha, jeste nastaviti tamo gdje se besmisleno, naprasno, tako često sve prekida. Nastaviti sve u novom odrastanju, s novom snagom. Postoje različita učenja, ponekad neobjašnjiva zdravom razumu. Što se mene tiče, u zabludi su oni koji kažu da je sve u ovom životu i da je sve samo zemlja i sve samo od zemlje. Jer, čemu onda nebo? Čemu ljepota? Čemu vječna čežnja za iskonskom božanskom ljubavlju? Čemu bilo šta? Čemu, onda, predivni mali leptir koji tako kratko živi? Čemu moje misli i osjećanja? Zar je sve iluzija? Sigurno ima nešto više i poslije kraja? I nakon svih iskušenja ovog života, mora postojati ljepši svijet, u kojem se ne broje koraci, svijet vječnosti obasjan Božijom svjetlošću, u kojem me moja majka čeka. Pored toga, u svojim razmišljanjima uvijek je osjećala da joj još nešto nedostaje: samo jedan korak, jedan tren, nešto čemu nije znala ime. Ali, koliko god da je to malo, mnogo bi joj značilo da doživi i osjeti smiraj, bez strepnje koja je nenadano dolazila.

Otvoriše se vrata sudbine i u njen život nečujno ušeta čovjek kojeg je čekala ili je, od prevelike želje za ljubavlju i pripadanju nekome, stvorila taj lik klešući ga u mašti, naprosto iznudila od sudbine, duboko vjerujući da će njegova ljubav odagnati strepnju i nemire. Njena pitanja bila su velika i živa ­ godine se  lagano vuku, poput rijeke koja neumorno teče od izvora ka ušću. Gdje je moje ušće? Gdje su moja vrata okeana, moja vrata dženeta, da li me tamo čeka majka? Jednog februarskog jutra na svijet je stigla prelijepa djevojčica, kojoj se toliko radovala da su i porođajne muke bile slatke. S njom kao da je dobila odgovor na sva svoja velika pitanja. Njena duša zatreperi od sreće i uzbuđenja zbog sasvim novog, do sada nepoznatog osjećaja koji ju je svu prožimao. Osjetila je novu snagu. Počeli su se redati novi dani. Bez silnih traganja i velikih pitanja. Neka sve to sada malo sačeka, mislila je. Ali jednom, držeći u naručju kćerkicu koja je vedrim očima netremice gledala u nju, zapita se iznenada ­ koga mi ovo majka šalje!? Zvonilo joj je u glavi ili, možda, u srcu, nije bila sigurna. KAO NEKA NEPOZNATA MUZIKA. Osjećala se kao da čuje majčin glas koji joj kaže: ­ Probudi se, ljubavi, iz svojih silnih razmišljanja, evo ti šaljem sunce malo.

***

Baš je tako, mislila je, stvarno me je sunce ogrijalo. Njena okolina postala je svjetlija. Ponovo se pojavilo jedva čujno brujanje i ta čudesna muzika kao da je stizala iz dubine svemira, opijajući Zilhinu dušu ljepotom novih promjena. Sve je to, naravno, imalo vezu s majkom. ­ Majko… ­ uzdahnula je Zilha osjećajući kao da je ponovo rođena, kao da je majka bacila daleko od nje zamršeno klupko misli. Sunašce u njenom krilu postalo joj je vodilja. Uživala je u kćerkinom odrastanju, vodila je jutrima i večerima na šarene livade, na kojima žive sičušna bića koja je voljela: ptičice i mravi,  zrikavci i popci sa svim njihovim osobinama. Znala je Zilha i poučnu priču u kojoj je cvrčak loše prošao jer je bio lijenština, nasuprot vrijednom mravu. Nepravda je to jer je cvrčak muzičar. Jedan pjesnik je posebno lijepo opjevao njegovu umilnu svirku, kazujući i da zrikavac svojim skladnim zričanjem pomiče točak vremena. To je Zilhi bilo veoma drago jer je bilo nešto najljepše što je čula o vremenu. Ali, u svom tom društvu, Zilhi su, ipak, bili najdraži leptiri, kao i njenoj majci, pa je svojoj kćerci ulila istu ljubav. Slično leptirima različitih boja, ona je štaviše zamišljala duše.

Dok je sjedila na terasi, tople zrake zalazećeg sunca zaplitale su se u kose sredovječne Zilhe, još uvijek privlačne žene. Jedan nestašni vrabac doletje na ogradu terase i veselo zacvrkuta, što izmami osmijeh na njenom licu. Iz kuhinje se širio miris kafe. Kćerka, već izrala u veselu djevojku, pojavi se na vratima i terasa oživje od zvonkog smijeha, ali se ubrzo uozbilji i zagleda u drugi kraj ograde na terasi. Plavi leptir, na kojem su se caklile bijele tačkice nalik kapljicama rane rose, sletje na cvijet u saksiji okačenoj na balkonsku ogradu. Zilhina kćerka ga vidje i lagano se spusti u stolicu da ga ne bi uplašila. ­ Ovaj leptir nije zagonetka, isti je kao onaj iz tvog djetinjstva o kojem si mi mnogo pričala. Zilha se nasmiješi gledajući u ozbiljno kćerino lice dok posmatra leptira. ­ Mama, znaš onu knjigu tvog druga pjesnika, koji je rano umro. ­ Da, šta je s knjigom? ­ Vidjela sam u njoj pjesmu o plavom leptiru. ­ Pa, kako ti se sviđa pjesma. ­ Ne znam, ali nekako je tužna. Zašto pjesnici pišu tako tužne pjesme? ­ Ne pišu samo tužne. ­ Dobro, ali ova je tužna. Slušaj: Obojiću nove dane prahom plavoga leptira koji kratko živi… Zilha je povuče za ruku da sjedne, kako ne bi uplašila leptira na ogradi, i reče: ­ To je samo poezija i taj pjesnik je volio leptire. Spominje ih i u drugim pjesmama. ­ Sigurno je želio da zna gdje odlaze tako rano sa svojom ljepotom. ­ Ali ne, ne žive kratko svi leptiri, jedni žive samo nekoliko dana, drugi više sedmica. Neki leptiri su selice i dugo putuju, takvi žive i po nekoliko mjeseci, pa i godinu dana. ­ Znači, najviše do prvog rođendana. Kako je to tužno. Da li oni stvarno brzo umiru ili odlaze negdje drugo? ­ A to gdje konačno idu, to ne znam. Sudeći po njihovoj igri, privlači ih nebo.

 

Fatima J.Č.  Iz knjige priča „I Majka je voljela leptire“

U SARAJEVU ODRŽANO KNJIŽEVNO VEČE POSVEĆENO FERIDI DURAKOVIĆ

FERIDA

Večeras je u Multimedijalnom centru MAK, JU Biblioteka Sarajeva (Alipašina 6a), održano  književno veče posvećeno književnici Feridi Duraković, pod nazivom “Kako ne gurnuti glavu u rernu i zašto”.

Veče je organizovao P.E.N. Centar u BiH, u okviru svog ovogodišnjeg programa „Književni razgovori“. S Feridom Duraković, razgovor su vodile pjesnikinje  Adisa Bašić i Bjanka Alajbegović.

U izuzetnoj atmosferi gusto protkanoj ljubavlju i poštovanjem prema sjajnoj Feridi Duraković, sve tri pjesnikinje su govorile njenu poeziju. Gošća je mnogobrojnoj publici iznijela dio svojih bivših i sadašnjih stvaralačkih preokupacija, odnos prema nekim stereotipima, rodnim podjelama unutar književnosti, kao i mnogim drugim temama. Osvrnula se i na neke pjesnikinje koje su doživjele tužnu životnu sudbinu i zapostavljene kao stvaraoci, kao što su Mubera Pašić, Vera Primožić, Aneta Benac…

Ferida Duraković je još jednom pokazala da se hrabro bori i krči put spisateljicama, koje su nerijetko nepravedno skrajnute u patrijarhalnom društvu.

Bilo je to književno veče za pamćenje!

Jedna od pjesama Feride Duraković koju je pročitala:

KO PLAČE IZA ZIDA

Ko plače iza zida?

Ako je naš

Da ga žalimo.

Ako je njihov

Da ga pustimo

Nek plače

Neka krepa

Neka gladuje

Neka samuje

Ali ako starica kakva iza zida plače?

Ako usamljeno dijete iza zida plače?

Djevojčica silovana?

Nemoćni roda nemaju

Ni vojske ni partije

Ni riječi utjehe

Šta sa nemoćnim?

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

A nisu ni njihovi

Vidiš da su ih nama ostavili

Nek plaču

Neka krepaju

Neka gladuju

Neka samuju

Ali ako nisu ni njihovi ni naši

Čiji su onda?

Mislim da su naši

Treba da su naši

Mi smo nemoćni oni su nemoćni

Naši su

Nisu naši

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

Nisu ničiji

Ko im je kriv?

E vidi kakva si—

Eto tvoji su!

Ma tebe treba ostavit iza zida ko i njih!

 

P.S. I ove,2012.godine,u mojim mislima odvija se rat kroz koji sam prošla 1992-1995.Ova pjesma još je jedan način da,mimo ideologija,politika i novoformiranih „država“,progovorim o tome da nema pravednog rata,da civili,u svakom ratu,nemaju ništa osim ove pjesme,kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava,tuče,muči,zatvara,ranjava ili ubija.Civili-kolateralna šteta svakoga rata i svih sukoba svih vojski i ideologija na svim prostorima,posebno nacionalističkih.

 

Moja nana,koja je umrla 1995.godine,a rođena je 1911.,kroz svoj život preturila je tri rata:Prvi svjetski,Drugi svjetski i ovaj,ko zna koji balkanski.Moja majka,rođena 1930.,doživjela je,i preživjela,II svjetski rat i ovaj,ko zna koji balkanski.Slijedimo li ove neobične brojke i njihovu simboliku,moja kćer,rođena 1996.godine,neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici.I živjeće zdravo,sretno i dugovječno…Samo da zlo ne čuje.

Ferida Duraković

20200226_191144

MILAN DRAŠKOVIĆ: GRAD NA MORU

 

G R A D      N A      M O R U

 

Galebovi nad gradom – tone Serenissima!

Luka s mirisom školjki, moreplovca poroci,

proročanstvo  jednog sna – suze Barbare Stroci,

dok dodiruješ tamu pevajući s mrtvima.

 

Podne. Ulica pusta. Silueta kraj mosta.

Dekirikovske senke, venecijanska magla,

pogled s ograde mosta, grad od šarenog stakla –

lavirint podsvesti sred dolaska čudnog gosta.

 

Utisci kad se slegnu preferans uz zakusku.

Rešavaš zagonetku u crnim zenicama,

kroz skerletni multipleks – akrobat na skelama.

 

Vinograd u sumraku, vilinskog vina ukus.

Uz ples crnog leptira čaura sred čestara,

iza vrata prošlosti stih u čeljusti vetra.

 

Milan Drašković

 

IMG_20190405_175538

 

 

Ljiljana Tadić-Adžamić : LET

LET

Ja sad idem
A ti
Pozdravi me komadom krhke ti zemlje
U nebo preseljene
Ja sam još tu
Boreći se neprestano
S glumcima uskih provincija
Umišljenim kršćanima
Zabludjelim sinovima

Nitko te ne zna kao ja
Stisnute usne kad nije po volji
Tugu
Tek onako
Zalogaj sreće skupo plaćene sitnice
I obranu od šašavog svijeta
Za života nanesena šteta
Jer
Svi koji ti srce opoganiše
I trebaše
Da bi plast u srcu palili
Da bi sebe svetili
Sve si svoje zadaće pravolinijski ispunio
No tek kad si otišao
Narasla su i meni krila
Da bih te katkad posjetila
A katkad u suprotnom pravcu letjela
S tog puta sinovi se ne vraćaju
Majke im nariču
Braća ne vjeruju
A žene im beznadno putuju
Voleći neerotske ljubavi
Da bi se jednog jutra snene
U suzi obrisanoj
Za novi početak

Prepoznale

Ljiljana Tadić-Adžamić

 

IMG-20200225-WA0001

 

JAGODA NIKAČEVIĆ: PUT ZA ŠARLEVIL

PUT ZA ŠARLEVIL

 

noć oslonjena na zid i razvenčana

 

od senke, visoko gore

 

rasprskavaju zvezdana pucad

 

na trbuhu nebesa

 

(stani. dovoljno je

 

za jednu pesmu opisa, kaže)

 

onda se smeje, čujem nemirne konje

 

sa ivice i glasove, obuzete sobom

 

kad se stanje. na krevetu dok traju

 

dani naših vikenda, među mrvicama

 

brioša. kad se čita rembo, kad ona diže

 

nehajno srozane dokolenice, pa moram opet

 

i opet da se vratim

 

na nebo što s jednog na drugo

 

oko seli kisele kiše koje sam danima

 

predosećao u kostima i u dojkama,

 

njenim što polegoše. nisko po sapima

 

Jagoda Nikačević

BLOG JAGODA

VANDA BABIĆ: PRELUDIJ ZA ZALJUBLJENE

74670762_10220493060627628_2624166224048685056_n

 

PRELUDIJ ZA ZALJUBLJENE

 
Ako jednoga dana, nakon svega
što zajedno smo sa smiješkom prošli
sretneš me na uglu Duge ulice
i zaigra ti srce, znaj
da meni se svijet okrenuo i titra mi
svjetlost i hoću ti se baciti u
zagrljaj, ali svijet, ali ljudi,
ali kiša, ali ponos i sve ono
za što nismo marili i
da se to nikad ne dogodi,
molim te, znam sve naše razlike,
znam sve tvoje bivše i buduće bolesti
i znam sve mane i slabosti
i znam da ćeš možda postati sve ono
čega se bojiš i znam svaka znanja,
samo
ne znam što će mi ako odeš
i zaboraviš moje ruke, moje oči, moj glas
i riječi koje bi te mazile, koje bi se smijale
i svađale, koje bi plakale, moje riječi
ruke, oči…,
molim te,
na mojem putu ima mjesta za dvoje,
ne muči me,
obuci cipele, one nove
od brušene kože,
obuci se lijepo radi mene i
pozvoni na vrata tek unajmljenog stana
i pitaj me kolika je stanarina i
možeš li je dijeliti sa mnom i
možeš li sve dijeliti sa mnom
i zagrli me…

Vanda Babić

/iz knjige CRTA NA DLANU/

20200220_215542

Rad slikarke Jagode Popović

DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933-2006)

ČIST ZRAK

Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet
i odlazi na posao —
uz put kašlje
uz put puši
uz put diše čisti zrak

Moj brat svaki dan napravi lokomotivu
On je teška industrija —
on je taj fundament
a uz put diše čisti zrak

Idite svi
na put na more
idite svi u avanturu
moj brat radi danas
gradi za vas
novu seriju
novu turu
on je teška industrija
on je taj fundament —
a uz put diše čisti zrak

Moj brat se vraća s posla
svakog dana oko tri —
ide teška industrija na biciklu
nosi hljeb i veliko srce svoje —
Sklonite se
njemu treba čisti zrak

 

GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE

Glavni junak jedne knjige
došao mi da se žali.
Divno bješe glavnim biti
dok me nisu pročitali.

Svijetu je svega dosta
ničeg željan nije
osim glavnih junaka.

Saznali su moje mane
moje tajne moje tuge.
Pokidali neke strane
i pošli da traže druge,
zatim pošli da traže druge

Svijetu je sveg sveg svega dosta
on čeka svog gosta
a duša se trudi svaka
da ima svog junaka.

 

ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU

Šta bi dao da si na mom mjestu?
Da te mrze, a da ti se dive.
Šta bi dao?
Šta bi dao za veliku gestu?
Mjesto svoga da tvoj život žive.

Šta bi dao?

Ti, budi sretan sad što si preko puta.
I što nas strašni let nad provalijom dijeli.
Jer ovo je mojih pet minuta,
A pred tobom stoji život cijeli.

Šta bi dao da možeš ovako?
Dići ruke, a puk da te slijedi.
Šta bi dao?

Dal’ bi i ti u svom srcu plak'o?
Kao što se moje srce ledi.
Dal’ bi i ti?

 

Duško Trifunović

Književnik, pjesnik i televizijski autor, rođen je 13. septembra 1933. u selu Šijekavac kod Bosanskog Broda. Umro je 28. januar 2006. godine, u Novom Sadu.
Prvu pjesmu napisao je tek po povratku iz vojske, sa 22 godine. U Sarajevo dolazi sa 24 godine i zanatom bravara, a naredne izdaje prvu knjigu. Napisao je dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Svrstan je u talas nove urbane poezije sarajevskog kruga, gde je najduže i stvarao. Smatra se zaslužnim za kreiranje nečega što je kasnije nazvano sarajevska rokenrol škola.
Na televiziji je zapamćen kao autor emisija na TV Sarajevo “Šta djeca znaju o zavičaju”. Po izbijanju rata 1992. godine prelazi da živi u Novi Sad gde nastavlja da radi za TV Novi Sad.
Oko 150 njegovih pjesama komponovano je i snimljeno.
Prema sopstvenoj želji sahranjen je u Sremskim Karlovcima, 30. januara 2006. gdje je imao kućicu u kojoj je boravio i radio.

Dusan_Trifunovic_(1933-2006)