Večeras u Sarajevu promovisana knjiga “Zapisi starog Sarajlije”

 

TESTAMENT HADžI-MAKSE DESPIĆA

Kada mi dođe suđeni dan i ostavim ovaj laživi svijet, neka moji srodnici i prijatelji ovako izvrše moju posljednju želju i volju, da drugačije ne bude, nego ovako po mojoj želji:

1. Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja i gaće, čarape, u čemu sam se kupao u Jordanu, i jedna boca svete vode sa Jordana, da mi umiju obraz i ruke.

2. Jedan bijeli, nebojadisan sanduk, pod glavu jedan jastuk napunjen talašom i više ništa, da me pokriju po licu sa jednim bijelim pokrovom donijetim sa Jerusalima, tespilj i ikonu na prsa i onda je sve gotovo. Odmah da se stavi kapak od sanduka i zaklopi da me niko ne gleda i od mene pravi izložbu.

3. Pred ikone na pod prostre se serđaza Špirina i sanduk na podu na serđazi, više glave na crnom tabaku jedan čirak, jedna svijeća i kadionica kućna, bakrena, neću da se uzima tuđa srebrna.

4. Po kapku sanduk da se pokrije, ima jedan veliki pokrov jerusalimski bijeli i klinčića (rajsingli) da se pripne po kapku, da ne spada.

5. Svaki prijatelj kod kuće koji dođe, neka se samo prekrsti i da ne sjedi pored mene mrtva.

6. Pošto budem spremljen, kroz tri-četiri sahata da me odnesu u crkvu i ostave da u crkvi prenoćim. Dva ili tri siromaha neka budu u crkvi za dobru nagradu.

7. U crkvu neka dođu kola crna sa dva konja treće klase, sveštenik samo jedan u crnoj odeždi, petero djece sa čiracima u crnim odeždama.

8. Jedan krst drveni više glave na grobu da se usadi, sa natpisom „Hadžija Makso Despić“, bez crnog šlajera na krstu i bez ikakvog cvijeća.

9. Kod kuće uveče da niko ne dolazi da sjedi i puši, pije kafu, đumbuse stvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje – to ne čine divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu kada mrtvac leži u kući. U pametnog naroda ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.

10. Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi: Umro je Makso Despić – to je budalasta moda.

11. U crkvi da se podijeli rodbini u ruke ima 66 svijeća sa Jerusalima, koje su bile zapaljene na Hristovu grobu, onom svetom vatrom koja se iznosi sa Hristova groba svake godine na Veliku subotu, u pola dana.

12. Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.

13. Šest fijakera treba da se rodbina vrati sa groblja.

14. Ima običaj, da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole – kao da se spremio na bal, sačuvaj Bože! – To se kod Maksa dogoditi neće.

15. Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metati i kititi.

16. Četiri parastosa u godini, po pravoslavlju, učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz mojih 60 godina mladoga života u Maksinoj kući je svake godine najmanje 100 persona i više sjedilo, bivala formalna pozorišta, davale se predstave sa vojničkom muzikom, kako bi bolje goste svoje zadovoljio. Svemu na ovome lažnome svijetu ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru da počiva u grobu svome. „Nakuco se čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša – barem ima zašto!“ Makso je proveo ovaj laživi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sada mu je 84), putujući obišao pola svijeta, nauživao se svake slasti i ljepote – malo da će ko skončati svoj život tako kao Makso. Maksi je Bog dao sva blaga ovoga svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskome narodu.

Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze.

Veliki Petar, car ruski, obuče jednom prosjačke haljine, uzme štap u ruke i prosio je osam dana. Kada se vratio u dvor, donio je sitno 200 rubalja, pa reče ženi, carici: „Da bijah još osam dana prosjak, ostao bih posve u prosjacima – dobro se živi, svijet daje, a brige nikakve!“.

Srpskoj sirotinji 1000 (hiljadu) dinara – društvu Kola srpskih sestara.

Rimokatoličkoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara.

Muslimanskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Merhamet.

Jevrejskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Societad de visitar dollentes.

Ovo je moja naredba i služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi.

Čelovjek jako trava,
Dni jego jako cvet –
selni tako procvatet.
Amin

Pisano u Sarajevu 29. marta 1921. godine Gospodnje.

 

 

IN MEMORIAM: JOVANKA BABIĆ JELOVAC (1954-2020)

KADA UMREM

 

Kada umrem ne gasi svjetlo

jer život još u meni drijema.

Samo sam posustala od ljepota,

malo pobjegla od tuga.

 

Kada umrem otvori prozore,

pusti moru da pjeva,

galebu da leti

i jutru da me čeka.

 

Kada umrem ne zaboravi

da odlaska nema

već me potraži

među zvijezdama.

 

Kada umrem oprosti životu,

zagrli uspomene i koračaj dalje

ljubeći me u drugim ženama.

Jovanka Babić Jelovac

 

NIKOLA ŠIMIĆ TONIN/ IN MEMORIAM: PJESNIK I PREVODITELJ FIKRET CACAN UMRO JE U 62.GODINI

LJILJAN U TRNJU

 

In memoriam: Pjesnik i prevoditelj Fikret Cacan umro je sinoć u 62. godini.

Umro je Fikret Cacan, Ljiljan u trnju, kao je u zadnje vrijeme znao za sebe reći. Ljiljan u trnju je zbirka njegove poezije o kojoj sam pisao. Prizori ove poezije odvijaju se u raznim gradovima, na otocima i po zagrebačkim kvartovima, dok i same pjesme imaju vizualnu dimenziju, s nekoliko primjera grafičke poezije. Aktualni društveni srazovi i intimni lomovi, od djetinjstva do zrele dobi, a posebno mjesto u zbirci zauzima grad Zadar.

Toliko toga nas je povezivalo. Isti gradovi, isti ljudi, ljubav prema poeziji, prema ruskome jeziku, prema Srednjoj Bosni, prema Zadru, prema Dalmaciji, Zagrebu, Ljepoj našoj… Našem Valteru Šaroviću s kojim je drugovao za svojih zadarskih dana.

Fikret Cacan, slavist; prevodilac i bibliograf. Rođen u Zenici 28. juna 1958, studirao u Zadru i Zagrebu, gdje je diplomirao Komparativnu književnost i Filozofiju. Među ostalim, izradio bibliografije Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima 1945-1985. i Literatura o Ivanu Goranu Kovačiću te priredio katalog Izložbe iseljeničkog tiska 1989. g.

Preveo i priredio izabrane pjesme Ane Ahmatove, Nikolaja Zabolockog, Aleksandra Puškina, Borisa Pasternaka, Josifa Brodskog, Marine Cvetaeve, a za prijevod Pjesama i eseja Osipa Mandeljštama dobiva nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Godine 1999. izradio je katalog i postavio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu Izložbu Život i djelo Aleksandra Puškina u povodu 200. obljetnice pjesnikova rođenja, za što dobiva Puškinsko odličje Ministarstva kulture Ruske Federacije. Dva puta je predstavljao Hrvatsku na Danima slavenske pismenosti i kulture, u ruskim gradovima Kolomni i Tveru. Preveo je petnaestak ruskih i ukrajinskih romana i nekoliko važnijih publicističkih djela. Priredio za tisak više značajnih književnih, znanstvenih i filozofskih izdanja.

Objavio zbirku poezije: Ljiljan u trnju, Zagreb, 2010.

Radio kao urednik u Hini, od njezina osnutka 1990. g. Bio je glavni tajnik Hrvatskog književnog društva u Rijeci i prvi predsjednik zagrebačkog ogranka Hrvatsko književnog društva.

Nek ti je rahmet veliki, golemi, beskrajni, veći od naših planina Prijatelju.

(Pojam rahmet arapskog je podrijetla i u doslovnom prijevodu znači „milost (Božja)“, a odnosi se i na opraštanje grijeha, kao i na pokoj ili mir za umrle.).

 

Fikret Cacan: MORSKA UVALA

 

Pišem joj ime vrh pijeska.

Cijela plaža je mirna.

Podalje, s rta nedodirna,

na izlazak sunca čekam.

 

Stijena okrenuta obali

nada se žezi pa vjetru,

u procjepu je vrelu

more mlazovima kali,

dok se zalijeću, uspinju

i strmoglave vali

da bi navalom i nju

za kopno zakovali…

 

Ne ide to bez vjetra,

a ni lahora snena

što nijansama spektra

sluti dah nevremena,

ali površje gipko

kao gornja domena

klizi i gdje je plitko

da ga dočeka stijena.

 

Pozdrav rađanju sunca.

Njiše se trske snoplje.

A ja stihove buncam

s imenom njenim stopljen.

Zadar …

 

Nikola Šimić Tonin

 

CACAN

MILO JUKIĆ: OVAKO JE POČELO

OVAKO JE POČELO:

 

Kako je počelo, o tome ne znamo ništa. Ispočetka čak

ni kucanja nije bilo, štoviše, vrata su bila nedobavljiva.

Visoke ograde, šiljci sa malim zmajevima na vrhu svakog

što rigaju vatru. Ipak, sunce što naručivali smo ga, trošeći

nemilice kredite kod Boga i u crveno ulazeći, topilo lagano je

tu silnu gvožđuriju. Zmajevi nastradali su prvi, stupovi zatim.

 

Kucaj ni čuli nismo kad vrata su se primakla blizu. I bez škripe

otvorila se. Kao u vlastitoj kući odjednom nam je izgledalo,

u meni ti i u tebi ja. Naježilo se nebo od uzbuđenja. Vidokruzi

stari nam proplakali su, ispavši iz zgrčenih ruku. Sve u nama je

odjednom počelo govoriti nekim novim jezikom. Našim.

 

Malo sam bio ti hrid, ti meni val, a onda bismo zamijenili uloge.

Pa pomiješali ih. Val od čvrstoće je bio, od pjene hrid. Kao da

udjenuli smo se u prvi dan stvaranja svijeta – sve bilo je svjetlo!

A kada ogole se duše, palisade se prave do neba. I kanal

zaštitni. Unutra mi. Dva vodopada što jedan u drugi ulijevaju se.

 

Milo Jukić

 

Vodopad_dan_2

 

 

MENSUR ĆATIĆ: JE LI BEATRIČE TU

JE LI BEATRIČE TU

 

oprostite što zovem
ovako kasno
(ali upravo sam otkrio
najveću tajnu neba
i želim je nekome reći
bespredmetno je pjevati

o šarenilu ulica u proljeće:
Dante je morao pokazati
da poznaje svaki krug
ovoga i onoga svijeta
da bismo shvatili
kako zapravo sve je tu

na istome mjestu
i pakao i raj

razlika je samo u tome..)

je li Beatriče tu

Mensur Ćatić

the-salutation-of-beatrice-dante-gabriel-rossetti-08ec98d2