FATIMA JAMAKOVIĆ – ČORAMBEGIĆ: I MAJKA JE VOLJELA LEPTIRE

leptir

I MAJKA JE VOLJELA LEPTIRE

Na malom stolu stajala je šoljica kafe koju je Zilha s užitkom ispijala. Knjigu koju je čitala pomjeri na drugi kraj stola i duboko uzdanu. Sjedila je na terasi ugodno zavaljena u stolici za ljuljanje i s blagom sjetom posmatrala prostranu livadu s prvim proljetnim cvjetovima te mali ljeskov šumarak, iza kojeg se nazirala ravan obrasla koprivom i tek poneko drvo, a na suprotnom kraju mali sjenovit gaj. Na jednom kraju livade odvijala se laka igra leptira u malim spiralama, koje su lebdjele pred Zilhinim očima. Jedan mali leptir privuče njenu pažnju svojom nježnom plavom bojom, na kojoj su se isticale bijele tačkice koje su se caklile kao sitne suze. Bio je sam ispod procvale trešnje, daleko od ostalih koji su jednako lepršali na sve strane. Toliko dugo je stajao na jednom mjestu, da se ona zapitala da li je živ ili je to, možda, bio samo privid. Tek, u jednom trenutku kada mu blagi povjetarac zanjiha lahka krilca, on odleprša na cvijet trešnjinog behara. Da li od dima cigarete ili od sreće kad shvati da je leptir živ, Zilhine oči orosiše se suzama. Pomislila je na majku, na njenu ljubav prema svim malim i nježnim bićima, koju je kroz priče i crteže ulila svojoj djevojčici, a iznad svega leptiri su za nju bili savršenstvo ljepote i ljubavi, slobode i vječnoga života. Činilo joj se da se oni, u nekom trenutku kad ih niko ne gleda, uzdižu iznad svoje igre lepršajući ka plavetnom nebu. Nije čudno da je i Zilha tako meka i nježna. Ona zna da je leptir biće preobražaja na putu ka ljepoti, kojoj se toliko divimo i koja nas podstiče da se i sami uzdižemo na svom ljudskom putu. To tako malo i neodoljivo interesantno biće pobuđivalo je njenu pažnju. I lake misli, iznikle iz skale njegovih čudesnih šara i boja, uvodile su je u neku vrstu meditacije.

***

Zilhine misli zaploviše livadama djetinjstva kada je satima sjedila u mekoj travi i posmatrala leptire diveći se ljepoti njihovih čudesnih šara i boja. Uvijek su joj izgledali gotovo nestvarni. Razmišljala je: da li bi ih takvima naslikao slikar ponesen ma kakvim nadahnućem, kako ih priroda čudesno stvara, ili je to nemoguće. Na krilima sjećanja oživljavale su davne slike djetinjstva na kojima je sudbina ostavila svoj trajni pečat. I ko zna koliko bi sjedila tako da je svaki put majčin glas pun ljubavi nije vraćao u stvarnost.

***

Sada, vraćajući se iz škole, djevojčica Zilha je polahko koračala, kao da nosi pretežak teret na svojim malim plećima. Bijelo lice sa ružičastim obrazima uokvirivala je sjajna crna kosa. Crvena haljina, bijele čarape i crne lakovane cipele tako su joj pristajale da je izgledala poput male princeze. Najizražajnije su bile njene krupne crne oči uokvirene dugim i gustim trepavicama. Na sitnom dječijem licu bila su izražene ljupka i blaga zamišljenost i tuga, kao da je mislima miljama daleko od puteljka kojim je koračala i leptira na obližnjim livadama kojima se uvijek divila. Ovih dana, a tek sad dok lagano korača, sva Zilhina razmišljanja bila su usmjerena prema bolesnoj majci koja već duže vrijeme leži u bolnici. U sebi je tiho molila dragog Boga da joj majka što prije ozdravi i da je dočekuje na vratima kada se vraća iz škole. Molila je, šaputala molitve koje je znala iznova ih ponavljajući. Ali, neka čudna strepnja i strah obuzimali su njeno malo i nejako tijelo, a srce joj je neuobičajeno brzo kucalo, kao da negdje žuri. Idući prema kući, strepnja i nemir su postajali jači, a jedna nemila misao počela ju je proganjati kao utvara: Šta ako mi je majka umrla? Kako da živim bez nje? Sve više je upadala u provalije kobnih misli. Pokušavala je na sve načine da misli na nešto drugo, da misli o povratku majke kući i kako je dočekuje sa najljepšim osmijehom, o psu s kojim se rado igrala, o leptirima, o drugaricama, ali uzalud. Negdje duboko u grudima osjećala je ogromnu tugu, kao da neko krade dio nje prekrivajući je tamnim velom. Dok je koračala kao u polusnu, ni ptice nisu cvrkutale, sve se živo skamenilo od njene slutnje, samo su crne lakovane cipelice odzvanjale pustom ulicom u ritmu njenih sitnih koraka. Iznenada joj se učini da čuje nekakav glas iz utrobe. I odjednom joj sve postade nevažno, sve izgubi smisao. Tanke nožice joj zadrhtaše. U tom trenutku je znala da je njena majka zauvijek otišla. Tek mnogo godina kasnije će shvatiti i sebi objasniti tu bezuslovnu ljubav između majke i djeteta, i tako jaku povezanost kada je moguće osjetiti toliko presudan trenutak u životu. Ne znajući kako, djevojčica se nađe blizu kuće. Iz tog čudnog stanja povratiše je tople ruke, koje se spustiše na njene blijede obraze. Podigla je glavu i vidjela lice svog oca niz koje su se slivale suze, koje ona do tada nikada nije vidjela. Pogledala ga je krupnim očima jedva se suzdržavajući da ne ispusti zadržavani krik, koji ju je gušio i prijetio da, poput vihora, izroni na površinu. Naglo se otrgla od njega plašeći se da ga još jednom pogleda u oči i otrčala u sobu, bacivši se na stari ležaj. Nikada veća bura misli u tako maloj dječijoj glavi kao tada, ali u svom tom košmaru najednom se ponovo rodi nada. Možda su pogriješili, svi ponekad griješe, možda je i ovo greška, mislila je. Zar i greške nisu stvarnost? Možda su pogriješili ljekari? Možda otac nije shvatio? To nije istina, moja majka me ne bi nikada ostavila! To je neki nesporazum. Danas joj nisam otišla ni u posjetu, nije me ni poljubila! Ne može ona ostaviti mene i sestre! Naljutiću se na nju i ona će onda sigurno doći. Kao da je htjela odobrovoljiti sudbinu gubeći se u svojoj dječijoj naivnosti. Ali, suviše očitosti se pokazalo na drugoj strani, nasuprot njenoj pobuni protiv bolne istine. Dugo su sitni jecaji potresali nejako tijelo sklupčano na ležaju. U sobu su ulazile njene tetke, otac i ostala rodbina kako bi je utješili. Nije htjela da vidi nikoga. Samo bi okrenula glavu na drugu stranu pokrivajući lice sitnim ručicama. Željela je samo jedno ­ da se sklupča u majčinom zagrljaju koji otklanja svaku bol i tugu.

***

Zilha je već izrasla u prelijepu mladu djevojku. Ono što je nekada zvala vremenom i za što su govorili da liječi sve, znala je da nije baš tačno. Mnoge dječije boli nije izbrisalo, samo ih je ublažilo. Tragovi ožiljaka znaju iznova da zabole. Ipak, uspjelo je da izbriše dio dječijih snova, ali uvijek se rađaju novi. A život nije i ne može biti samo u snovima. I mladost je, ipak,  samo jedna. Godinama kasnije, budeći se ujutro, često je imala osjećaj da vidi majku iznad postelje, njen blagi osmijeh, tople ruke i nježni glas koji joj šapuće: ­ Probudi se, ljubavi, davno je izašlo sunce i čeka te. Tako je teklo vrijeme.

O njemu je Zilha kao mlada djevojka mnogo razmišljala, o njegovoj ulozi, o njegovom značaju, prolaznosti života, odlasku i povratku. Jer, jedino što ima smisla, mislila je Zilha, jeste nastaviti tamo gdje se besmisleno, naprasno, tako često sve prekida. Nastaviti sve u novom odrastanju, s novom snagom. Postoje različita učenja, ponekad neobjašnjiva zdravom razumu. Što se mene tiče, u zabludi su oni koji kažu da je sve u ovom životu i da je sve samo zemlja i sve samo od zemlje. Jer, čemu onda nebo? Čemu ljepota? Čemu vječna čežnja za iskonskom božanskom ljubavlju? Čemu bilo šta? Čemu, onda, predivni mali leptir koji tako kratko živi? Čemu moje misli i osjećanja? Zar je sve iluzija? Sigurno ima nešto više i poslije kraja? I nakon svih iskušenja ovog života, mora postojati ljepši svijet, u kojem se ne broje koraci, svijet vječnosti obasjan Božijom svjetlošću, u kojem me moja majka čeka. Pored toga, u svojim razmišljanjima uvijek je osjećala da joj još nešto nedostaje: samo jedan korak, jedan tren, nešto čemu nije znala ime. Ali, koliko god da je to malo, mnogo bi joj značilo da doživi i osjeti smiraj, bez strepnje koja je nenadano dolazila.

Otvoriše se vrata sudbine i u njen život nečujno ušeta čovjek kojeg je čekala ili je, od prevelike želje za ljubavlju i pripadanju nekome, stvorila taj lik klešući ga u mašti, naprosto iznudila od sudbine, duboko vjerujući da će njegova ljubav odagnati strepnju i nemire. Njena pitanja bila su velika i živa ­ godine se  lagano vuku, poput rijeke koja neumorno teče od izvora ka ušću. Gdje je moje ušće? Gdje su moja vrata okeana, moja vrata dženeta, da li me tamo čeka majka? Jednog februarskog jutra na svijet je stigla prelijepa djevojčica, kojoj se toliko radovala da su i porođajne muke bile slatke. S njom kao da je dobila odgovor na sva svoja velika pitanja. Njena duša zatreperi od sreće i uzbuđenja zbog sasvim novog, do sada nepoznatog osjećaja koji ju je svu prožimao. Osjetila je novu snagu. Počeli su se redati novi dani. Bez silnih traganja i velikih pitanja. Neka sve to sada malo sačeka, mislila je. Ali jednom, držeći u naručju kćerkicu koja je vedrim očima netremice gledala u nju, zapita se iznenada ­ koga mi ovo majka šalje!? Zvonilo joj je u glavi ili, možda, u srcu, nije bila sigurna. KAO NEKA NEPOZNATA MUZIKA. Osjećala se kao da čuje majčin glas koji joj kaže: ­ Probudi se, ljubavi, iz svojih silnih razmišljanja, evo ti šaljem sunce malo.

***

Baš je tako, mislila je, stvarno me je sunce ogrijalo. Njena okolina postala je svjetlija. Ponovo se pojavilo jedva čujno brujanje i ta čudesna muzika kao da je stizala iz dubine svemira, opijajući Zilhinu dušu ljepotom novih promjena. Sve je to, naravno, imalo vezu s majkom. ­ Majko… ­ uzdahnula je Zilha osjećajući kao da je ponovo rođena, kao da je majka bacila daleko od nje zamršeno klupko misli. Sunašce u njenom krilu postalo joj je vodilja. Uživala je u kćerkinom odrastanju, vodila je jutrima i večerima na šarene livade, na kojima žive sičušna bića koja je voljela: ptičice i mravi,  zrikavci i popci sa svim njihovim osobinama. Znala je Zilha i poučnu priču u kojoj je cvrčak loše prošao jer je bio lijenština, nasuprot vrijednom mravu. Nepravda je to jer je cvrčak muzičar. Jedan pjesnik je posebno lijepo opjevao njegovu umilnu svirku, kazujući i da zrikavac svojim skladnim zričanjem pomiče točak vremena. To je Zilhi bilo veoma drago jer je bilo nešto najljepše što je čula o vremenu. Ali, u svom tom društvu, Zilhi su, ipak, bili najdraži leptiri, kao i njenoj majci, pa je svojoj kćerci ulila istu ljubav. Slično leptirima različitih boja, ona je štaviše zamišljala duše.

Dok je sjedila na terasi, tople zrake zalazećeg sunca zaplitale su se u kose sredovječne Zilhe, još uvijek privlačne žene. Jedan nestašni vrabac doletje na ogradu terase i veselo zacvrkuta, što izmami osmijeh na njenom licu. Iz kuhinje se širio miris kafe. Kćerka, već izrala u veselu djevojku, pojavi se na vratima i terasa oživje od zvonkog smijeha, ali se ubrzo uozbilji i zagleda u drugi kraj ograde na terasi. Plavi leptir, na kojem su se caklile bijele tačkice nalik kapljicama rane rose, sletje na cvijet u saksiji okačenoj na balkonsku ogradu. Zilhina kćerka ga vidje i lagano se spusti u stolicu da ga ne bi uplašila. ­ Ovaj leptir nije zagonetka, isti je kao onaj iz tvog djetinjstva o kojem si mi mnogo pričala. Zilha se nasmiješi gledajući u ozbiljno kćerino lice dok posmatra leptira. ­ Mama, znaš onu knjigu tvog druga pjesnika, koji je rano umro. ­ Da, šta je s knjigom? ­ Vidjela sam u njoj pjesmu o plavom leptiru. ­ Pa, kako ti se sviđa pjesma. ­ Ne znam, ali nekako je tužna. Zašto pjesnici pišu tako tužne pjesme? ­ Ne pišu samo tužne. ­ Dobro, ali ova je tužna. Slušaj: Obojiću nove dane prahom plavoga leptira koji kratko živi… Zilha je povuče za ruku da sjedne, kako ne bi uplašila leptira na ogradi, i reče: ­ To je samo poezija i taj pjesnik je volio leptire. Spominje ih i u drugim pjesmama. ­ Sigurno je želio da zna gdje odlaze tako rano sa svojom ljepotom. ­ Ali ne, ne žive kratko svi leptiri, jedni žive samo nekoliko dana, drugi više sedmica. Neki leptiri su selice i dugo putuju, takvi žive i po nekoliko mjeseci, pa i godinu dana. ­ Znači, najviše do prvog rođendana. Kako je to tužno. Da li oni stvarno brzo umiru ili odlaze negdje drugo? ­ A to gdje konačno idu, to ne znam. Sudeći po njihovoj igri, privlači ih nebo.

 

Fatima J.Č.  Iz knjige priča „I Majka je voljela leptire“