Svetlana Sekulić: ODIVA


Odiva

Bližilo se podne. Prohladan februarski dan. Pred opštinom slavlje. Nestrpljivo se iščekuje izlazak mladenaca. Dva romska dječaka, bosonoga i raščupana, uporno su pružali dlanove za malo milostinje. Radosni zvuci harmonike nadjačavali su žagor. Milan je osluškivao, pogleda uprtog u velika vrata. Najzad se pojaviše…

U raskošnoj bjelini vjenčanice zablista mlada. Njegova voljena sestra.

Kako je samo lijepa ! – pomisli u sebi. Duga talasasta kosa, crna kao kupina, savršeno je uokvirivala sitno izduženo lice. A oči i njihov sjaj, kao dragulji iz morskih dubina. Ko ih jednom sretne, nikad ih ne zaboravlja. Krupne, sanjalačke, sa gustim vjeđama, dominirale su licem. Mali nos i putena usta činiše je još dražesnijom.

Čovjek bi rekao, na prvi pogled, da je kakva plemkinja ili princeza. Vitka i visoka, lakog koraka, izazivala je divljenje svjetine. Ipak, kada se malo bolje zagleda, Milanu se učini da viđe, u dnu njenih źenica, neku pritajenu tugu. Možda, śetu koju je pokušala skriti. Ne imade mira, pa se poče priśećati…

Da je ko, od roda, ne uvrijedi riječju ili kojim gestom? Da je i sam, ovako nepromišljen, ne ujedoh za srce? Njena ranjiva priroda, mekoća duše, mnogo je ožiljaka zadobila u đevojaštvu otrgnu se misao njenom bratu. Naša odiva. Tek sazrela, a već odlazi. Snova nedosanjanih i želja neostvarenih. Jedna u nizu mladica povezanih istom sudbinom. Drugome data, svojom ili tuđom voljom. Nije ni važno. Darovana… kao nakit da se njome zore i pronose ime bratstva iz kojeg je potekla. I ono što svaka mora znati – povratka nema. Ni po koju cijenu, jer, po obrazu se ne smije. Šta će reći ljudi? Kako će na to gledati? I one, poput svojih majki, u novi dom unose dva zavjeta – ćutanje i trpljenje. Do kraja života. Podnošenje muka onako stoički.

Odjednom, ne znajući kako, Milan poče odgonetati porijeklo riječi – odiva.

Možda prvi slog znači – ode, od glagola otići, što je zajedničko svim nevjestama. Onima koje, prije ili kasnije, napuštaju roditeljski dom. Ima i drugo tumačenje śeti se. Vjerovatno ta śena u očima potiče od ive – tužne vrbe, koja usamljeno broji dane, osluškujući žubor rijeke.

Iz tog polusna, trže ga nečiji dodir. Kao iz daljine, dopirahu riječi:

Viđi, Milana…zamislio se, a mi te tražimo. Đe si bio? Bio si s nama, onda nestao radosno reče njegov zet.

Malo sam izašao napolje da udahnem vazduha. Ośetih neku težinu u grudima, ne znam što mi bi, sigurno je bilo zagušljivo unutrapravdao se mladoženji.

Osmotri ga ispitivački, tražeći na njegovom licu trag iskrenosti. Znak po kome će biti siguran da je onaj pravi. Dostojan izabranik sestrinog srca. Osim nasmijanih sitnih očiju i ležernog držanja, bezbrižnosti kojom je odisala njegova korpulentna figura, ništa drugo ne nađe. Jednostavno, čovjek koji je stajao tu, pred njim, bio mu je tuđ.

Hajde sa mnom, Jelena nas nestrpljivo čeka. Priča sa ocem i pominje majku…Nije je viđela sa svatovima, čudi se što nije došla i ona da je isprati…Šta se desilo? znatiželjno zapita Milana.

Znaš, kada smo napustili kuću, majka je plakala za Jelenom. Od radosti, ali više od tuge što je šćer napušta, odlazi u tuđi dom. Shvati, nije smogla snage da dođe. Majčina je ljubav i patnja prevelika. Sakrićemo to, nekako, od moje sestre. Naći ćemo izgovor, ako zatreba sa teškim uzdahom izgovori Jelenin brat.

Na pločnik sleće nekoliko golubova, prhnuše krilima, tražeći mrvice hljeba. Tek tada, dvojica sagovornika shvatiše da predugo stoje. Uši im parahu brojni povici, pjesme iz usta pijanih svatova i šuštanje novčanica u rukama. Sve se, najednom, pretvori u pravi cirkus. Zaigra se i kolo, a mlade, skrivajući lice pod velom, jedna za drugom, krenuše u susret sudbini. Putevi im se razdvojiše iako, do maločas, stajahu na istoj raskrsnici. Sa jednakom startnom pozicijom, ali nejednakim genima za sreću. Putokaza nije bilo da bi znale kojim putem, prečicom, doći do njenog praga. Požuriše prema kolima čiji ih zvuk sirene upozori da je vjenčanje obavljeno. Mora se ići.

I dok se sestrina vjenčanica vijorila na povjetarcu, Milanu se mutilo u glavi. Đeveri je čvrsto držahu za ruke, poput stražara. Milan opazi i oca. Išao je polako, šepureći se. Podśeti ga na pauna, u svečanom odijelu.

Škripa točkova, a onda kolona automobila krenu. Krivudavim sokacima, prekoračujući dozvoljenu brzinu.

A onda bolna i radosna u isti mah, požuri da obriše suzu iz desnog oka. Omače joj se kada ostavi za leđima oca i brata. Bezbroj pitanja joj prostruji kroz glavu. Hoće li se dopasti muževljevim roditeljima? Da li će dostojno podnijeti teret koji je čeka? Jer, govorila joj je majka, spremajući je za ovaj dan:

Nije važan teret koji se nosi, već snaga onoga na čijim je ramenima.

Ima li je ona dovoljno, da osvijetli ime roda i dokaže da je prava, uzorita odiva? A što ako udovolji domu, a zamjeri se svojima?! Kako zaštititi blagost pred bijesom, na koji način uspostaviti ravnotežu između dva balasta – doma i roda? Bude li, pomisli, neštedimice davala sebe novim roditeljima i mužu, zapostaviće one najrođenije.

U obrnutom slučaju, još bi gore prošla. Kao mala, voljela je da se klacka, igra žmurke sa vršnjacima ili juri za zmajevima… I sada viđe sebe, ali odraslu, na klackalici. Na jednoj strani, teret drže emocije, njeno unutrašnje biće, na drugoj, obaveze i odgovornost pred novim izazovima. Što će, na kraju, prevagnuti?!

Kao eho odjeknuše i riječi njene tetke, davno preminule, koja joj, jednog predvečerja, povjeri:

Eh, moje dijete, odiva ti je zlosrećne sudbine. Nikada dovoljno svoja, a uvijek tuđa…Na usluzi svima, bez odmora, srca podijeljenog na dva kraja. A naljute li je, ne daj bože, u rodu, onda se u narodu govori da na kući i tigle plaču. Zapamti dobro, jer ti može zatrebati. Jeste da sam senilna, ali i ja ponešto mogu da te savjetujem…

Plavi opel, kao brod pristigao u luku, uplovi u zeleno prostranstvo doline. Zaustavi se pred trospratnom kućom s mnogo balkona i prozora. U dvorištu, ljudi sa zdravicama. Čekaju poodavno. Iz kuće odzvanjaju užurbani koraci, zveckanje posuđa, pribora za jelo…Nečiji glas zapovijeda šta još treba postaviti na bogatu trpezu.

Puške oglasiše dolazak nevjeste.

Samo da mi koljena ne zaklecaju, smiluj se Bože prođe joj kroz glavu. Poslije će sve biti lakše. Izdržaću sve te poglede, stegnuću srce da ne otkriju, slučajno, koliko mi je teško, koliko se kidam. Znam da očekuju mnogo, a najmanje slabost. A koga je od njih briga šta ja ośećam?! Zasigurno nikoga. Nevjesta ispravi leđa još više, kao prava odiva iz Rijeke Crnojevića i hrabro, gledajući ih pravo u oči, zaklikta :

Zdravo vas našla, dobri ljudi, i neka vas sreća prati! Sada obradujte domaćine tako što ćete probati ove njihove đakonije! Potom priđe svekru, poljubi mu ruku, a on je blagoslovi. Istu čast ukaza i svekrvi, postarijoj ženi. Ona je nježno pomilova po kosi hrapavom rukom.

Ne odvajajući očiju od njenih, mladoženja je slavio. Opijao se vinom i njenom ljepotom. Rođaci su mu nazdravljali, uz obavezno:

Svaka ti čast! Dovede nam pravu vilu međ`đevojkama! Baš onakvu kakva pristoji ovoj uglednoj kući i bratstvu sa toliko medalja!

Zvuci pjesme još dugo odjekivahu u noći, noseći radostan glas. Odiva, tek pred zoru, opruži umorne noge na bračni krevet. Prije no što zaspa, ote joj se uzdah olakšanja. Bila je na visini zadatka, a za ono što će doći zatražiće, upornim molitvama, snagu i volju od Gospoda.

 




Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.