BIJELA SOBA
Teško je dokazati
Očevidno. Mnogi više
Vole skriveno. I ja sam.
Osluškivao sam drveće.
Ono je imalo tajnu
Koju samo što nije
Pokazalo meni
A ipak to ne učini.
Ljeto dođe. Svako drvo
U mojoj ulici imalo je
Vlasititu Šeherezadu. Moje
Noći bile su dio njinih
Divljih pričanja. Ulazili
Smo u mračne kuće,
U sve više i više mračnih kuća,
Utihlih i napuštenih.
Bio je neko sa sklopljenim
Očima na gornjim spratovima
Strah od toga, i čudo
Nisu mi dali da spavam.
Istina je gola i hladna
Reče žena koja je
Svagda u bijelo obučena
I nikad sobu ne napušta.
Sunce pokaza jednu il dvije
Stvari koje su preživjele
Dugu noć netaknute.
A najprostije su stvari
Teške u svojoj očitosti.
Nisu pravile buku.
To bješe dan kakav su ljudi
Opisali kao “savršen“.
Prerušavaju li se bogovi
U crne ukosnice, ručno ogledalo,
Češalj kom jedan zubac manjka?
Ne! To nije to.
Tek stvari kakve jesu,
Ne trepću, leže mutave
Na tom blistavom svjetlu
A drveće noć iščekuje.
Charles Simic
KNJIŽEVNI KUTAK 