CHARLES SIMIC: BIJELA SOBA


BIJELA SOBA

Teško je dokazati
Očevidno. Mnogi više
Vole skriveno. I ja sam.
Osluškivao sam drveće.

Ono je imalo tajnu
Koju samo što nije
Pokazalo meni
A ipak to ne učini.

Ljeto dođe. Svako drvo
U mojoj ulici imalo je
Vlasititu Šeherezadu. Moje
Noći bile su dio njinih

Divljih pričanja. Ulazili
Smo u mračne kuće,
U sve više i više mračnih kuća,
Utihlih i napuštenih.

Bio je neko sa sklopljenim
Očima na gornjim spratovima
Strah od toga, i čudo
Nisu mi dali da spavam.

Istina je gola i hladna
Reče žena koja je
Svagda u bijelo obučena
I nikad sobu ne napušta.

Sunce pokaza jednu il dvije
Stvari koje su preživjele
Dugu noć netaknute.
A najprostije su stvari

Teške u svojoj očitosti.
Nisu pravile buku.
To bješe dan kakav su ljudi
Opisali kao “savršen“.

Prerušavaju li se bogovi
U crne ukosnice, ručno ogledalo,
Češalj kom jedan zubac manjka?
Ne! To nije to.

Tek stvari kakve jesu,
Ne trepću, leže mutave
Na tom blistavom svjetlu
A drveće noć iščekuje.

Charles Simic

 


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.