Fikcionalna biografija prve bošnjačke pjesnikinje Umihane Čuvidine objelodanjena u knjizi PRSTEN I JABUKA, a koja je izišla iz duše, iz mašte i iz pera Jasmine Hanjalić, jedan je ne baš uobičajen pokušaj da se baci tračak svjetla na maglovita područja sarajevskog urbaniteta u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Ljubav je, naravno, ona središnja osa oko koje se vrti cijela priča, a neobična pojavnost ljubavne priče između Umihane i njezina (ne)suđenika Čamdži Muje barjaktara, dala je autorici moto da propituje tu svevremenu, svugdjeprisutnu, samoharmonizirajuću silu koja opstoji da bi svijet postojao, koja nađe načina da svaki nesklad vrati ravnoteži a svakoj nesreći nadahnuće, da nadvlada fatalnosti koje okolnosti znaju nametnuti, naročito u teškim ratnim vremenima. Postoje u običajima ratovanja neka pravila da se recimo ne novače tak oženjeni ili pak oni koji imaju troje i više djece i sl. ali ne postoji nigdje pravilo da se zaljubljeni ili pak tek vjereni ne mobiliziraju. I to je zapravo okosnica priče o ovoj tragičnoj ljubavnoj priči, jer ovo dvoje junaka priče vjerilo se iz iskrene ljubavi i neposredno doživljene privlačnosti u vremenima kada se zaručnici nisu morali ni poznavati jer brak je bio dogovoran od njihovih roditelja i nije podrazumijevao nikakvu romantiku.
Naime, taj urbanitet na pozornicu izvodi romantične suđenike koji se biraju, zaljubljuju, ašikuju potajno (teško je tu ući u stupanj slobode, ali tajno ašikovanje je podrazumijevalo minimalno otkriveno lice jer zaljubljeni nemaju potrebe skrivati to što se nudi s uvjerenjem da će oni pripasti jedno drugome) tako da se njihove privlačnosti isprepliću i u dubini i u visini. I što je ovdje još znakovitije žene biraju, jer u pravilu muškarci tu teško mogu biti oni koji biraju. Naime djevojke ispod zara vide mladiće a oni njih ne. Jasmina Hanjalić je taj zanos da se dođe do svoga izabranika maštovito i uvjerljivo dočarala pričom o česmama, a kada se Mujo razboli pa ne prolazi kuda obično ide i gdje ona toči vodu, Umihana razvija mrežu mahalske cirkulacije informacija i o svemu je dobroii obaviještena.
Budući je liječnica po profesiji Jasmina Hanjalić vrlo detaljno opisuje bolest tzv. crnog prišta i vješto u priču uvodi liječnika fratra iz Kreševa koji je zapravo svojim znanjem spasio Muju od bolesti koja je mnoge pokosila.
Paralelno s ovim snatrenjima o ucjelovljenju ljubavi pod jedan krov u javnom diskursu visi priča o ratu. Dotično o gušenju prvog srpskog ustanka kojega u najvećoj mjeri guše snage iz Bosne. I tako dođe red i na Muju, njega mobiliziraše, a kad se ode u rat vjerojatnoća na strani smrti je veća. Mujo poginu, a Umihana ne ostade udovica jer se nisu stigli vjenčati.
I tu sada isplivava onaj romantičarski duh koji se uvukao i u patrijahalnu Bosnu, odnosno u svijet srednje klase, trgovce i obrtnike urbanog Sarajeva. Je li ovaj duh proizvod okolnosti (primjerice smanjenje broj potencijalnih ženika) ili je on proizveo okolnosti, to će uvijek ostati otvoreno pitanje, ali on je u ovoj noveli Jasmine Hanjalić činjenica.
Vizura iz koje je ova priča ispričana, zapravo, čini ovo prvo djelo iz okvira duge forme, nadasve zanimljivim jer se u njemu ozračje vremena u kojemu se radnja događa. Naime, priču priča Umihanin daidža, učen čovjek, imam s Vratnika. Umihana je njegova miljenica ikao njegova sestra ima još djece, a on nema svoje. Biće da je Umihana njegova najbolja učenica, ona koja zna slušati i zna postavljati pametna pitanja. I on svoje bilješke piše u kasnim godinama tako da se nekada i više puta navraća na istu temu i u ovoj priči. Autorica konzistentno rekonstruira događanja vodeći računa da to bude samo ono što je daidža mogao dokučiti. Naravno, ovakva vizura nameće i određena ograničenja, ali daje priči okus vremena u kojemu je nastajala.
Autorica je iz tri poznate pjesme Umihane Čuvidine izvršila rekonstrukciju njezine nerealizirane ljubavi u ovozemaljskom tjelesnom jedinstvu a u priči Kose na kapiju ona na najbolji mogući način opisuje tu transformaciju ženske osobe poslije tri godine žalosti.
U samoj Umihaninoj pjesmi ČAMDžI MUJO I LIJEPA UMA, kaže da Za godinu lice ne umila/a za drugu se ne nasmijala/a za treću kosu neoprala/ Kad nastade četvrta godina/rusu kosu rukom odrezala… Autorica se ne osvrće na činjenicu da Uma tri godine kose nije prala jer se podrazumijeva da djevojka u iskrenoj žalosti želi biti neuredna odnosno nema potrebu biti uredna, ali moguće je da tu postoji neki teško dokučiv misterij, jer u pojavnom smislu neoprana kosa, kao i oprana, kod muslimanki se nije mogla vidjeti, barem što se tiče vanjskoga svijeta. Autorica težište priče prebacuje na trenutak transformacije tj rezanje vjerojatno poduge kose. Tu u priču prvi put ulazi daidžinca, jer daidža naprosto ne može dokučiti tananu žensku dušu. Tu i daidža priznaje da nije znao što bi činio nego ono što je daidžinca rekla, jer ona je nekim samoženamasvostvenim senzusom razumjela misterij odrezane kose. Jasmina Hanjalić je na kraju ove priče zaključila da poslije tri godine naučimo živjeti s bolom koju je izazvala nesreća.
Poslije toga Umihana će početi spjevavati svoje pjesme, kako bi ljubav između nje i njezina suđenika ostala da živi u uspomenama u nostalgičnim pjesmama, a Jasmina Hanjalić na kraju donosi tri kojima je autorstvo prve pjesnikinje u Bošnjaka potvrđeno.
Bez obzira koliko ovo bila fikicionalna biografija i ono malo poznatih činjenica trebalo je provjeriti da bi čitatelja uvjerila. Jasmina Hanjalić je postigla tu uvjerljivost a samim djelom je riješila glavni problem daižine vizure o tom ratu u kojemu Mujo poginu, (koja nikako nije mogla biti suvremena) tj. izrazila svoj sud o ratu (za tamo nekog gospodara) kao ružnoj, tužnoj i krajnje besmislenoj pojavi, a jedna od najbesmislenijih rogobatnosti skrenut će s puta ljubavi na stazu nostalgije iz koje se porodi nova ljepota. Pjesma. A to je najbolja preporuka za čitanje ove knjige.
Anto Zirdum
KNJIŽEVNI KUTAK 