VRISAK
Negdje iznad planina pojavi se prljav oblačak kao mrlja na azurnoj ploči neba. Namrgodi se, vrisnu i za tili čas okupiše se mokre, prijeteće mješine pune vlage i vode. Uzburka se nebo i zagrmi. Fojnica kleknu, povi glavu pod naletom ljetnjeg nevremena.
Zemlja zadrhti od munja, užarene niti blješte nad planinom. U lokvama i barama nestajali su vodeni kristali. Nebo se rascijepilo na dvoje. Planine se puše kao kuhani kukuruzi. Gromovi tutnje, kočije nebeske udaraju o kaldrmu mutnog neba, kajase pucaju, kandžije bičuju, razulareni konji jezde.
Mezej je sjedio zaklonjen platnenim pokrovom restorana, posmatrao balone kišnice koji su se razbijali o mokri asfalt. Pio je kafu čekajući da ovaj ljetni prolom oblaka stane. Promiješa kajmak u džezvici od mesinga. U izvoru fildžana razliše se oblaci, balončići nacrtaše geografske mape, avete, nemani, čudovišta. Kašičica, kao veslo uzburka, napravi vrtlog za kojim jurnu kafena pjena, potom se umiri i stiša. Osta samo crn krug omeđen lancem mjehurića boje kafe. Usne ispiše u kratkim gutljajima, na dnu fildžana osta talog, mulj koji nacrta istačkan put.
– Imaš otvoren put! – piše fildžan.
– Gdje? Moji putovi završavaju ovdje! Put je vrijeme koje stoji pred nama… Meni ga nije ostalo još mnogo! – razmišljao je.
Mezej se s teškoćom ispravio, grč na licu pokazivao je da su njegova krsta još uvijek bolna. Polako se otisnu u šetnju pješčanom stazom pored rijeke Dragače. Kiša samo što je stala, pokoja kap mogla se osjetiti u zraku, dok s druge strane planine odzvanja eho gromova. Dragača je nadošla, još jutros bila je bistra i čista, a sad nakon kiše bila je muljevita, ličila je na oranje.
Star je Mezej, bolan. Došao je u Fojnicu da izliječi i tijelo i ranjenu dušu. Liječe ga bisernom vodicom, planinskim vjetrom i sunčevim zrakama. Liječi ga razgovor drugih koji kradom prisluškuje. Usamljen je on, druži se samo sa prirodom, razgovara sa cvijećem, pticama. Ovih dana nagledao se ranjene mladosti po bolničkim sobama, pune su mladih invalida.
– Bosna je Fojnica! Puna sakate mladosti i ljepote! – znao je sebi reći.
Polako se otisnuo u šetnju, lijeno je vukao nogu za nogom kao isprebijan pas, zastajao pored svake ruže, omirisao je i nastavio dalje. Misli su mu lutale, puštao ih je na pašu, potom lovio i vraćao.
– Ovim sokacima hodio je pjesnik. Ostale su riječi i slova urezana u pamćenje. Jedna prelijepa metafora o mladosti, neprestano mu se vrtjela kroz glavu.
…izvrisnuti mladost… iskrisnuti mladost…
– Ja to nisam učinio, mladost je davno prošla, ali krik je još uvijek ostao u meni – govorio je samom sebi.
U zraku se osjećala prijatna svježina. Mokre klupe caklile su se u smiraju ljetnjeg dana. Mezej zasta pored jedne da predahne. Posmatrao je jednog zamišljenog čovjeka koji je stajao pod krošnjom breze i pušio cigaru. Izgledao je kao da ga more brige, gledao je nekud u stranu, u prazno. Plavi kolutovi dima izbijaju kroz mokru krošnju. Nepoznati čovjek izblijedi, stopi se sa prirodom, kao da ga je breza progutala. Nesta i njegove plave košulje, osta samo kašalj koji se izmiješa sa pjesmom ptica.
Mezej voli prirodu, ljudi se klone, ali voli ih posmatrati. Analizirao ih je i karakterizirao. Bosanac je romantičar. Voli biti po strani, zagledati se u prazno, zalijetati se u više sfere mašte i fantazirati. S cigarom u ruci polako hoda, kao išao bi i ne bi, nit’ hoda nit’ stoji, nego nešto između. Stane. Stoji okrenut ni tamo ni ovamo, napravi par koraka, a glavu okrene natrag, pojavi se pa nestane baš kao onaj s plavom košuljom, čas je iza grma, pod drvetom, pa opet nestane. Lice mu je uvijek u grču. Ubere list, razgleda kao botaničar, baci ga, posveti se laticama ruže, pomiriše, udahne, pa nastavi ni tamo ni ovamo. Čini se da je sav život u Bosni ni tamo ni ovamo nego je otišao negdje u imaginarno, u romantizam, u bajku gdje je sve ljepše.
– Možda samog sebe poistovjećujem sa narodom i sve druge mjerim svojim aršinom – razmišljao je glasno.
Ponovo nastavi šetati. Noga za nogom kaska. Zapahnu ga snažan miris parfema pokošenog sijena. Jedan mladić svježe izbrijana lica, sedamnaestak godina star, prošao je pored njega. Srce mu je bubnjalo u grudnom košu. Žurio se. Očešao se o Mezeja. Oči mu sanjarski zaneseno gore. Užarene su. Zaljubljene su. Lice mlado, čisto. Nema grubih kratera bora što ih stvara život, nego je blago i nježno kao latica bijele ruže. Oko njega nevidljivi oblak ljubavnog zanosa, na ramenu mu stoji bucmasti anđeo. Išao je ka željeznom mostiću, grabio punim koracima. Mirisao je na ljubav. Mezej je dobro poznavao taj miris, pratio ga je cijeli život. Bio mu je saputnik, ali ga nikada nije dotakao.
S druge strane rijeke, jedna djevojka se približavala mostu. I kod nje prepozna isti takav pogled. Siđe s puta, pažljivo se spusti prečicom niz mokru travu. Svakim korakom uzburkao bi se par dojki koje hoće da iskoče iz njedara. Tanka pamučna majica muku je mučila da ih ukroti. Stala je pored mosta s druge strane, malo popravila dojke, umirila ih, zategla bluzu i ostala u pozi kao da nekog čeka. Mladost je u njoj. Nemirna je, čas bi popravljala kosu, čas zagledala u nokte, skinula polen lipe sa ramena.
A onda ju je mladić ugledao. Pojurio je ka mostu, ona je to isto učinila. Negdje na polovini mosta skočila mu je u naručje. Stegao je i zavrtio oko sebe, ona je vragolasto povila noge u koljenima. Željeli su da se upiju jedno u drugo, da srastu zajedno, da se pripiju što više mogu. Stisak malo popusti, a usne se spojiše. Poslije pozdravnog poljupca, isprepletoše ruke oko bokova i polako se uputiše ka gradu.
Mezej je posmatrao tu ljubavnu igru. U njemu se javi ljubavna čežnja, želja da i on bude voljen. Staračkom nogom stade na klimave daske mosta. Zastade na polovini, baš tamo gdje se odigrala ljubavna scena, osloni laktove na ogradu i zagleda se u mutnu Dragaču. Zrak je još mirisao pokošenim sjenom.
– Eh, mladosti…mladosti… – šaputao je nemirnoj vodi.
– Stojim pod ljubavnim oblakom… Pred njima je život, a šta mene čeka… Pred njima je mladost… A ja? Moj dan je protekao kao maglovito jutro, moje popodne bilo je oblačno, sumrak kišovit… nailazi prijeteća noć… Moj dan je protekao kao život, moj život protekao je kao dan… – govorio je šapatom. Malo se zamislio pa nastavio pričati sa rijekom.
– A ja? Šta čeka mene?
Dragača žubori, nosi mulj planinskih potoka. Plutaju polomljene grane kao leševi. Rijeka gleda čudnog čovjeka što joj se obraća. Mezej nastavi šaputati:
– Meni preostaje još samo jedna stvar. Moram izvrištati ovu mučnu, bolnu starost i sakriti se kao guja pod kamen stećka.
Vrisnuo je Mezej iz svog glasa. Nadule mu se vene pod vratom a iz modrih usana izleti crna lastavica. Niko nije čuo njegov vrisak. Mladi par sve više se udaljavao. Zastajkivali su često i pripijeni jedno uz drugo, ljubili se i kikotali.
Mutna rijeka progutala je vrisak, a odnekud iza planine potmuli tutanj groma stavio je tačku na njega. Tek ponekad mogao se čuti eho sa planina koji kao da je govorio:
– Moj dan je protekao kao život, moj život protekao kao dan…
A možda je to bila pjesma lasta.
Denis DŽELIĆ
KNJIŽEVNI KUTAK 