MILO JUKIĆ: ČEKAJUĆI JUTRO

 

 

 

Ti možda, dok u mom krevetu spavaš, valove

slušaš prošlog, misliš na mora koja si ostavila.

Pa mòre te neke zabludjele bude. A ne dam te,

ne dam. Jer moje se more rastvara tobom, kao

pred Mojsijem davno nekad. Moje se mòre, godine

dvije već, godina stotinu možda, u bezdan bacaju

naglavačke. Suicid okrutni bez generalne probe.

Kao val kad siđe s uma pa se, ne čekajući hrid,

razbije sam o sebe.

 

Ja možda, dok u mom krevetu spavaš, mislim

o tome kako Gospod nam dade parcelu sreće.

Mjerkah je najprije onako, odoka, ne vjerujući

ispočetka da baš mene je zatrpao taj zlaćani

prah, kao pepeo Pompeje onomad. Sad mjerimo

je zajedno mjerama bez početka i kraja, nižući sreću

kô jagode u vijenac. Ugošćavamo sonet, na kraju

da ga posvojimo kô majka vlastito dijete.

Izgubljeno. Zaboravljeno. Nađeno. Prepoznato.

 

Krajputaši nas čekaju u špalir postrojeni. Oblaci

u četveroredu. Zbor ptica ariju uvježbava novu.

Sunce će za tu prigodu spremiti nijansu

dosad neviđenu. Biljčica svaka je sretna. I sve to

zbog nas. Pa makar i da sve ovo umišljam, lijepo je,

makar da samog sebe lažem. Jer znam što ujutro ću

prvo pomisliti, prvo ugledati, prvo dodirnuti,

dok u mom krevetu spavaš. Bisage moje pune su

želje. A nikad nije bilo da svanulo nije.

 

25.VII.2015.

 

JASMINA HANJALIĆ: STRAH OD SREĆE

 

Znamo da je sigurno bez ljubavi
životariti i nikome se predavati,

pitamo se čemu trud gusjenice kad
prva svjetiljka spržiće leptiru krila,

postelja napuštena na brzinu
iako vrela uvijek brzo se ohladi,

bolna praznina na sitno lomi
poslije prebogatog darivanja,

zato idemo utabanim stazama,
u strahu da ne zalutamo k sreći.

(Iz zbirke “SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU” 2011.)

Horhe Luis Borhes: Danas

 

Danas bih mogao
voljeti te kao juče,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao
otići daleko,
puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao,
jer danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušunjavši se između zavjesa,
nošen mojom željom
i srebrenom trakom mjeseca.

Objavljena knjiga Saide Mustajbegović “Kuća bez krova”

 

Tvrtko Kulenović : Recenzija knjige Saide Mustajbegović „Kuća bez krova“

U romanu „Flaubertova papiga“ Julijana Barnesa, neki engleski doktor zaljubljenik u Flauberta, prelazi u Francusku da prati tragove autora i njegovih junaka. Posebno je zainteresovan za navodnog Flaubertovog papagaja i njegovu sudbinu. To je izvanredno pisan tekst, ali to postaje velika literatura negdje pred kraj kada saznajemo da se doktorova supruga otrovala na isti nalik kao i Emma Bovary.
U priči „Kuća bez krova“ Saide Mustajbegović riječ je o vožnji taksijem po Sarajevu, po njegovim brdima i vijugavim sokacima. Prožeta je sjećanjima, mislima, komentarima i također je vrlo dobar tekst koji postaje dobra književnost na kraju kad prikaže staricu koja vadi hranu iz kontejnera, besprijekorno čisto odjevena osim što su bijele pantalone zamrljane žutim flekama izvađene iz upravo uzete konzerve.
Književna proza (roman, pripovijetka) podrazumijeva neku vrstu udara na kraju teksta (ili u novije vrijeme namjerno odricanje od njega). U našem slučaju međutim nije riječ o udaru nego o nekom ljudskom obasjanju koje ide logično prema kraju ali i u nazad prema početku teksta. Takvo obasjanje u stanju je donijeti samo književnost i nijedna druga umjetnost i takav je slučaj i sa našom pričom.
Razumljivo je ne posjeduju sve priče Saide Mustajbegović ovakav umjetnički efekat ali sve one, svaka na svoj način zaslužuju pažnju. Tu nema ni traga kratkoj priči, njenoj specifičnoj ljepoti i ideologiji. Osnovna zamisao je okrenuta prema širem kontekstu čak prema romanu, bez obzira na fizičku dužinu priče. (…) Ova knjiga iskače iz prosjeka i po svojoj vrijednosti i po svojoj vrsti i ne spada među one „aktuelne“ proze koje su preplavile naš književni život. Mislim da će ova knjiga imati veću trajnost i stoga je srdačno preporučujem za objavljivanje.

Dragana Tomašević: Recenzija knjige Saide Mustajbegović: „Kuća bez krova“
Prva knjiga autorice Saide Mustajbegović je zbirka priča pod naslovom „Kuća bez krova“. Ukupno je 12 priča sa sljedećim naslovima: Kuća bez krova, Čipka od azbuke, Prokletstvo kamena, Jutro kad sam odrasla, Salon za čovjeka, Topčiderska poduka, Čaršaf miriše sivo, Horoz među puzlama, Lutkova mapa, Sretni dani lopate, On ne gleda i Pečat čekališta. Naslove priča navodim jer su važni u čitanju knjige. Naime, spajajući nekad apsurdno, nekad sinkretično elemente iz različitih semantičkih oblasti, ti naslovi sugerišu simbole koji uvijek upućuju na manjkavost svijeta, na nedovoljnost, manjak i nedovršenost.
Svaka priča je jedno intimno putovanje u svijet njenog glavnog junaka i razotkrivanje nekog bola koji je junacima priče potpuno promjenio život, često ih bacajući u očaj i ne-mjesto iz kojeg nema izlaza.kojeg nema izlaza.
Veoma je perspektiva iz koje nam Mustajbegovićka priča svoje priče. Jednom je to ženska sposobnost uočavanja detalja, drugi put je hladni pogled stranca koji iz svoje perspektive pokušava čitati grad, zatim je to uranjanje u dušu djevojčice kad „uniforme“ odvode oca.
U svakom slučaju, ovo je dobro napisana i zanimljiva knjiga koju vrijedi objaviti.

20272978_10215372516885656_1920567403_o

Danja Đokić: SAMOTNA PJESMA

IMG_20170715_115140

Samotna pjesma

ponovo počinjem hodati unatrag
vođena razbijenom svjetlošću
kristalne kugle od snova
dok grleći samu sebe ćutim te
još si tu dovoljno u meni
i ovog trena jako se bojim

pusti me makar jednu noć
da te pokušam preboljeti
da saznam hoće li me boljeti
sve to sutra ako te ne bude
i hoću li moći dalje pratiti
sve izlaske i zalaske sunca
po zapisanoj putanji bez straha

udovica sam sutrašnjeg dana
jedini stup prethodne noći
jer čini mi se ovaj put sigurno
izgubljena je noga olovnog vojnika
u pokušaju da iskorači iz bajke
i evo kontinuirano se ponavljam
ja sam ona promašena pjesma
koju ne umijem zapisati oduvijek
sva crvena od postiđenosti
što te molim za okrajak tebe
da ga udjeliš čisto za spomen
u naplavljenim putevima spasa

grizem jabuku tvog grijeha
na ulasku u pakao samoće
i treba mi ova noć da te odbolujem
kao što sam djevojački nevino
skupljala poraze svih loših procjena
treba mi ovaj mrak samo za sebe
i zato mi je strah postao konstanta
o koju se neprestano saplićem

nisi trebao zastati ispred mojih vrata
popravljajući stakla ispucala olujama
koje su razdirale prostor u otuđenosti
ne nisi trebao proći ovom ulicom
kojoj samo vjetar nije okrenuo leđa

da si me zaobišao u širokom luku
ova moja samoća bila bi daleko
daleko manje sama.

ZORAN ANTONIJEVIĆ: VAROŠ ISPOD VAROŠI

violinist

VAROŠ ISPOD VAROŠI

Violinista neprestano svira
dok se mesečeva suza sliva
osvetljava kaldrmisane ulice

Na belim klupama
u parkovima srebrnog drveća
ljube se žrtve zabranjene ljubavi
replike Julije i Romea

Prerano umrli
dobili su krila,
odlaze kod anđela
u školu nalik crkvi
na časove letenja

U zlatnoj sobi
u društvu golubica
po narudžbini Boga
beskonačni ćilim
starica tka

Na uglu, pored svetiljke
opkoljene šarenim leptirima
oživela bista vojnika
klanja se devojkama
u lepršavim haljinama

Korzo je pun radosnog sveta
koji uvek lepo dočeka svakoga
ko se sa životom oprašta.

LJUBICA OSTOJIĆ: SPAVAJU PTICE

 

ljubica

 

 

SPAVAJU PTICE

 

I sova huk tih je,

Šušanj lišća, šum,

Vjetra huj utihao,

Noćnih bića hod

Posve je nečujan;

 

Spavaju ptice,

Dok sni im lete

U drevna svetišta

I proročišta:

Da vide jasno

Što zbit će se,

U dnevi letom

Da nam ispišu.

 

No odavno već

U rodu ljudskom

Samo oni rijetki

Let ptica gonetaju.

 

 

SPAVAJU PTICE

 

U krošnjama,

Usnule, glase se,

Rijetko ustrašene

Snima mornim,

Glave pod krila

Da sni  uzlete

Lahko i moćno,

Kao što dnevima

One lete svakad,

I nikad pad,

Do na kraju

Kad duše ptičije

U nebesa uzlijeću;

 

Spavaju ptice,

Među riječima

Liježu se šutnje,

U novi im pjev.

 

 

 

SPAVAJU PTICE

 

Dok glasne žice

Glazbene strune,

Pjevom se pune

Kao da plima

Nadolazi njima

U osvit dana

Kad zora rana

Tek što ne cikne;

 

Još krošnje snene

Duboko dišu,

U muku vjetra

Zgušnjavaju se

Magleni krajolici

U čvrste obrise,

Dan tek što nije,

Ptičiji sni se tanje.

 

Ti sni se s ljudskim

Pomiješali nisu,

Dotakli, tek na tren.

 

 

 

 

 

 

POEZIJA VANDE BABIĆ

 

dlanovi

KRIJESNICE

Ovo je to vrijeme tisuća

krijesnica.

Sjećam se kao dijete

trčala sam livadama

hvatajući male točke dana.

O, kako su moji mali dlanovi

bili puni velikog svjetla.

Zemlja se orila smijehom

djeteta

i krijesnice su svjetlije jače.

Ovo je to vrijeme.

Moje male ruke, velike su.

Moje veliko svjetlo, male su

krijesnice Tvoga oka.

SREDNJOVJEKOVNA

Budi moj vitez
Štitonoša
Zakrili me plećima svojim
Rastjeraj strvinare
I put mi očisti
Od trnja i drače
Zmijama siktećim otrovni zub
Izvadi
I kad sve utihne
More se smiri i stanu oluje
Zvjezdanim pokrivačem
Skrij sve naše poljupce
Nedosanjane.
I pođi tamo gdje nas nije
Samo budi moj vitez
Štitonoša.

PRIKAZ NAGRAĐENE KNJIGE “EVO PREŠLI SMO RIJEKU” Muje Musagića

knj

 

ZGUSNUTI POETSKI MIKROKOSMOS

Mujo Musagić: „Evo prešli smo rijeku“, „Planjax“, 2017.

 

Nakon što je, prije izvjesnog vremena, savremeni bosanskohercegovački i bošnjački pjesnik, Mujo Musagić, promovirao svoje dvije nove knjige „Druga konferencija ptica“ (2015.) i „ Na kraju umornog vijeka“ (2016), obje nagrađene na Konkursu Fondacije za izdavaštvo, koja djeluje u okviru Federalnog ministarstva kulture i sporta, ovih se dana, u izdanju izdavačke kuće „Planjax“, pojavila i njegova nova pjesnička knjiga „Evo prešli smo rijeku“, također nagrađena od strane pomenute Fondacije.

Radi se, dakle, o trinaestoj knjizi ovog autora, odnosno desetoj pjesničkoj knjizi za odrasle, kojom Mujo Musagić, iz reda „samozatajenih“ književnih stvaralaca, prelazi u red veoma aktivnih i sve plodnijih pjesnika, čime on, mogli bismo reći, nadoknađuje i neke godine koje su „pojeli skakavci“, odnosno „intenzivno“ mirovanje, barem kada je riječ o štampanju svojih novih knjiga.

 

„Evo prešli smo, napokon, rijeku, široku, modru/ i duboku; evo nas, u ovom času,

gledaju krišom brda/ sasvim nepoznata, evo nas prati mjesečina trudna…“

Ovo su početni stihovi nove Musagićeve knjige, kojima autor najavljuje jedan cijeli zgusnuti poetski mikrokosmos, satkan, na jednoj strani, od životno prepoznatljivih stanja, stvarnog, opipljivog svijeta svakodnevnice i onih metafizičkih, oniričkih, fluidnih pjesničkih slika, koje, u konačnici, čitaocu nude svojevrsnu interpretaciju i onog vidljivog i onog naslućujućeg svijeta, iza duboke i modre, Makove rijeke. Stoga Mujo Musagić, uz poznati stih Maka Dizdara „Valja nama preko rijeke“, za moto svoje nove knjige uzima i manje poznati Borhesov stih „…znati da nestajemo kao rijeka i da lica prolaze kao vode…“

Ozbiljniji književni kritičari, koji se do sada nisu dovoljno bavili poezijom ovog autora, mogli bi, u „dobroj namjeri“, prepoznati svu poetsku slojevitost i ove, nove Musagićeve  knjige, istu onu višeznačnost i polifoničnost, koja je karakterizirala i njegove ranije knjige, prepoznavajući u njegovim pjesmama i tradicionalne poetske elemente, ali i onu tako potrebnu modernističku poetsku liniju, koja Musagićevoj poeziji daje i pjesničku svježinu,kojom autor uspješno korespondira sa savremenim pjesničkim tokovima.

 

 

Reizdanje pripovjetke u stihu “Baba Krasa” Jelene J. Dimitrijević

Baba Krasa_korice

 

Povodom jubileja    ̶  155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević, u „Ediciji Riznica“(nakon putopisa „Pisma iz Indije“) objavljeno je još jedno reizdanje  dela ove srpske književnice. U pitanju je pripovetka u stihu „Baba Krasa“, napisana na niškom dijalektu. Ovom pripovetkom u stihu se zatvara zbirka poezije „Pesme Jelene Jov. Dimitrijevića“ ili „Jelenine pesme“ koju je srpska književnica Jelena J. Dimitrijević (1862   ̶ 1945) objavila u Nišu, 1894.godine.
Pesma „Baba Krasa“ je svojevrsni pesnički monolog stare Nišlijke, napisan na niškom dijalektu toga vremena. Jelena je svoju pesmu nazvala „pripovetkom u stihu“ što predstavlja prvu pesmu te vrste u našoj ženskoj književnosti.  Naime, to je bio prvi put da jedna pesnikinja u stihu ispiše pripovest iz niškog života i da pritom upotrebi govorni jezik, odnosno niški dijalekat. Čitalačka publika je pesmu „Baba Krasa“ odmah zavolela, a ono čemu nije mogla da odoli jeste komični, duhoviti i slikoviti niški šarm kojim ova pesma odiše. Sama tema ove pripovesti iz niškog života, ali i opisi likova umnogome podsećaju na Sremčevu novelu „Zona Zamfirova“. Sama autorka je ovako objasnila kako je dobila inspiraciju za pisanje ovog dela:

„Tipično, bogato odelo starih Nišlika iz onog doba u koje sam ja obukla za opštinski bal, naravno u pripoveci, svoju Baba Krasu, istovetno je sa odelom kćeri čuvenoga niškoga bogataša Ćir˗Koste, njegove kćeri Ćira˗Nastasije u čiju sam kuću, koja je bila u Varoš blizu Kraljičine Češme, kao nevesta dovela i na čijem sam čardaku, u prvo vreme po udaji stanovala…“
Novo izdanje pripovetke u stihu „Baba Krasa“ objavljeno je kao celovito izdanje upravo izraztoga da se na ovo vrlo zanimljivo delo srpske književnosti nanovo skrene pažnja. Ovim reizdanjem ujedno se obeležava i jubilej  ̶ 125 godina od prvog štampanja pripovetke u stihu „Baba Krasa“, objavljene u časopisu „Videlo“ 1892. godine. Priređivač i izdavač ove knjige je dr Ana Stjelja.

 

Blog na WordPress.com.

Gore ↑