Svi članci od Jasmina Hanjalić

JASMINA HANJALIĆ: BOJA TUGE

hqdefault

 

Ovo avgustovsko predvečerje stiže da bi me sjetilo na prošlo a nesvršeno vrijeme. Pjesma koju slušam nakon četrnaest godina proživljena je, a opet drugačija! Zvuci i  mirisi ljeta nose me u djetinjstvo i mladost.

Ovo predvečerje ima i boju. Boju tuge!

Bijaša moje djetinje ljeto, avgustovski sumrak u kojem konačno shvatih  da će jednom svi umrijeti, moja majka, otac, dedo i nana. Dijete od šest godina! Od te noći živim sa strahom da ću izgubiti one koje najviše volim. Zaplakah nedaleko od kuće praćena žabljom simfonijom, onom koje me plašila, zajecah zbog spoznaje da neumitna svima dođe.

Te iste noći trže me iz sna tiho naricanje mlade žene, moje tetke udovice. Bolno složenim riječima oplakuje  svog mladog i voljenog čovjeka kojeg zemlja pokriva. Nisam se pomicala pod jorganom da me ona ne bi čula, da je ne prekinem. Iako dijete, osjetih njenu skamenjenu tugu koju nije nikom kazivala i želju da nema svjedoka. Virnem, a ona sjedi kraj otvorenog prozora, gleda mjesec, tiho pjevuši riječi razdiruće ženske boli.

Zarekoh se te noći da kad porastem neću dozvoliti da ljudi umiru a drugi zato neizmjerno pate, kao ona, moja tetka. Ne pomaže mi bijeli mantil, gubim bitke svakim danom!

A tetka će mnogo godina kasnije izgubiti golobradog sina jedinca u ratu koji mnogi nisu ni u najgoroj mori mogli usniti, pa ni prepoznali čak i kad je započeo. Tada će saznati da bol i tuga uvijek mogu biti dublji i jači.Večeras naš tim na Koševu igra s nogometašima  iz Ukrajine. Gosti su stigli iz zemlje gdje je stepa nepregledno široka i duga, kao tuga…Na stadionu vrije od mladosti, a u meni se širi ona stepa. Baš kao one  mladalačkoizbjegličke avgustovske večeri na jugu najjužnije zemlje, gdje izbjegoh od rata, od granatiranja i snajpera, od svega,  samo ne od sebe!

U toj makedonskoj varošici, u sobi koja me stegla i nije dala mira, prvi put sam čula ovu istu pjesmu. Melodija „Oči boje duge“ širila se iz radioaparata dok sam kao zubarska asistentica radila posao koji ne zaslužujem i za koji sam imala previše škole. Nisam birala, hranio je bolešljivo dijete i mene.

Jedna suza tada kliznu mi niz lice, i mada sam gledala pod ordinacije, zubaru nije promakla.

„De, de, ne taguvaj, šo ke praviš!?“, pokuša me ohrabriti  čovjek i sam okovan bolom zbog gubitka kćeri, još djevojčice.  Bio je dobrodušan i stručan. Sažalio se i ponudio mi posao, iako vjerujem da mu asistentica nije bila neophodna. Tamo gdje svi rade od jutra do večeri, tamo na jugu daleke zemlje koja nas je prihvatila. Nas, izbjeglice od rata!

U tim minutama slijegala se tmica, a tad se tuga množi u svakom biću. Uzeh da još žešće čistim zubarska kliješta, borere, namještam  staklene kutijice sa svakojakim materijalima. Naizgled mirna i vrijedna, buktila sam od  čeznje za njegovim očima! Očima boje duge!

„Oči boje duge sad mi trebaju…“ ponavljalo je iz radio aparata. Moderne note devedesetih,  pjesma o ostavljenoj ženi! Oči plave, zelene, crne ili bilo koje…nijedne tada nisu bile moje. Tamo daleko, blizu do kraja svijeta. Ali, tuga ne zna za granice, za vrijeme, godine i daljine.

I nije bilo nade da sretnem te oči boje duge, da ponovo zaigra njegova nemirna vjeđa i drhtaj prožme moje mršavo tijelo. A muzika traje li traje, pjesma o tim očima tuge. Plima beznađa dizala se i utapala u dušu, nekad njegovu dragu, tada ničiju…

Dok je u mojem gradu rat divljao i krv se razlivala ulicama, parkovima, igralištima, on  iznenada stiže u ordinaciju. S vrelim  pogledom, odavno poslanim tamo na kapiji Medicinskog fakulteta gdje sam ga upoznala u maslinastozelenoj jakni.  Otišli smo potom u baštu hotela Evropa, gledajući sjaj duge i Gazi – Husrefbegovog bezistana naizmjenice, da mi oči od ljepote ne pregore. Kao jela vita i visoka, priđoh ognju tih očiju, u hladu starog hotela koji će nekoliko godina kasnije, u ratu, izgorjeti.

Upijajući svaku riječ pjesme i asistirajući zamišljenom zubaru, sjetih se mira i blizine čaršije, poznatih zvukova sa okolnih bogomolja, mirisa ćevapa i svakodnevnog žamora kaldrme. Tamo gdje još uvijek treperi studentica dok  je on zavodljivo gleda, i nježno i muški. Prekrasni bijeli zubi bili su mu nanizani u široki osmjeh. Poklonio mi je buket  ljubičica koje je bucmasti dječak nosio od stola do stola. I usrećio me s malo sitnog novca, ali s mnogo neskrivene muške želje.

Otišao je od mene u neke svoje daljine, one koje su ga odvele u drugi  zagrljaj. Te oči bez riječi postadoše  moja tuga, i sve su duge potom prešle preko grada a da ih nisam vidjela. Na kraju, mahao je, autobus se udaljavao. Grčilo se djevojačko tijelo i ječalo zbog posljednjeg odlaska, zbog neispjevane pjesme i neizgledane duge, od tuge.

I evo,  u ovoj  večeri poslijeratnog mira i sporta, ponovo  ista pjesma na radiju. Ječi.

Zar je važno šta je bilo poslije? Bašta hotela Evropa je zapaljena, potom obnovljena. Bucmasti dječak sa cvijećem sad je muškarac, ako je preživio rat. Previše neuleglih grobova po obroncima brda oko Sarajeva opominju na moju djetinju spoznaju o neumitnoj smrti.

Njegove i moje oči gledaju druga žena i drugi čovjek.

Večeras, u noći sporta, opet je avgust, opet ta pjesma, i opet te oči boje duge. Kao da nikad nisu ni otišle…

Jasmina Hanjalić

/objavljeno u Balkanskom književnom glasniku 2007.)

 

 

Advertisements

Antun Branko Šimić: POVRATAK

 

IMG_20181210_161205

 

 

Ti ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj;

ne korača mjesečina oko tvoje kuće.

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.

 

Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo podne

staneš

preplašena krikom čudne ptice

znaj:

to krik je moga srca s blizih obala.

 

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

znaj: ja koračam uspravan i svečan

kao pored tebe.

JASMINA HANJALIĆ: STRAH OD SREĆE

KNJIŽEVNI KUTAK

Znamo da je sigurno bez ljubavi
životariti i nikome se predavati,

pitamo se čemu trud gusjenice kad
prva svjetiljka spržiće leptiru krila,

postelja napuštena na brzinu
iako vrela uvijek brzo se ohladi,

bolna praznina na sitno lomi
poslije prebogatog darivanja,

zato idemo utabanim stazama,
u strahu da ne zalutamo k sreći.

(Iz zbirke “SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU” 2011.)

View original post

Jasmina Hanjalić: S NJIMA SAMA

KNJIŽEVNI KUTAK

IMG_20170620_230557_223

S NJIMA SAMA

Možeš li sama i dvojna gledati kišu
u sumrak gledati odraz lica uramljenog
na prozorskom staklu u sumrak
dok ljubavnici očekuju da si krijesnica?

Možeš li zauvijek ostati plijen
na putu od zanosa do plijena
jer prednost ostaje u tuđoj kući?

Možeš li gledati njihova gnijezda
loviti kratke popodnevne sate
i sama jesti praznični kolač,

nositi tjeskobu i strah od samoće
zbog koje rutinom gozbuješ
muževnu snagu i zoriš
strah od samoće?

Možeš li ostati jalova svaki put
kad upiješ sjeme njihovo kad primiš
krike zadovoljstva jalova do kraja,

vjerovati u sebe i biti slobodna,
mada s rukama crnjim od gara
nije lako vjerovati u sebe?

Sloboda je kad sama koračaš i ne žuriš,
kad se ispuniš prazninom čekanja
i budućnost u sebi udomiš.

A beduini tvoju pustinju neće naseliti,
ako ne možeš sama
nećeš moći ni s njima u pustinji!

View original post

Sevdalinka: Kraj pendžera Jusuf stari

seher

Kraj pendžera Jusuf stari
kahvu srče, čibuk žari
gleda šeher grad
i sjeća se davnih dana
onog vakta i zemana
kad je bio mlad,

K'o jelen je nekad bio
konje jah'o, vino pio
Jusuf soko siv
s djevojkama sevdisao
uz šargiju pjevat znao
kao niko živ,

O mladosti, zlatni dani
đulistane poharani
divna li si, haj
đul-beharu ime slatko
Zehro, Suhro, Lejlo Hatko
vaj, sevdahu, vaj,

Šta je żivot, dva koraka
od avlije do sokaka
kratak kaljav put
šapce Jusuf mutna čela
a niz bradu mu suza vrela
kanu na dlan žut!

 

 

41 година од смрти Милоша Црњанског (30.11.1977.- 30.11.2018)

 

црнјански

 

 

ЉУБАВНИЦИ

Нико нас неће поделити више,
на добре и грешне.
Тајни смо као гране снежне,
а све што је старо у љубави,
плаче све тише.

Још мало само, па ћемо суморни,
са осмехом тужним,
у страстима ружним,
стати,
болни, бледи, уморни.

У биљу, или нечем другом, моћном,
над пропланком једне шуме младе,
наћи ћемо опет своје наде.
У мирисном небу ноћном.
Наде свих који се болно
смеше.

И, кад, опет, као вечни цвет,
над телима уморним,
небеса заплаве.

И загрљај опет буде свет,
као злато око свете главе,
са тамјана мирисом суморним,

нећемо знати који грех то беше,
међу гресима што ко облаци плове,
што нам та тела и душе даде
дивне и нове.

RATKO VUJOŠEVIĆ (1941. – 2004.)

 

images

 

ČASOVI DUŠE

E

Ljubavi, moja nado i velika gordosti,

To nije kamen gdje smo. To je vatra koje nema

Ja pjevam opčinjen ljepotom i golemo bdim

Ti išteš sebe samu u gorkoj oholosti

U tuzi koju ne smijem da izustim

 

Ljubavi, moja nado i moja propasti,

To nije šuma snena. To su stabla pusta

U lednu dušu ko će da mi svrati

Govorim kao da tonem u tkanja gusta

Oko mene stvari rastu kao dželati

 

Ljubavi, da li će mrtvi ustajati

I da li ima puta da se vratim

S kožom razvijenom u  zrak

Uzalud da se nadam i da patim

Preko mora gluve razvodnosti

 

Ljubavi, moja smrti i mrtva gordosti,

To nije pustoš gdje smo,

Još gori gdje jesmo!

 

IMG_20181127_214055

 

 

SPASOJE Ž. MILOVANOVIĆ: KOJOJ GOD MOJOJ ŽENI

 

spsoje

KOJOJ GOD
MOJOJ ŽENI

kako ti meni izmamiš osmeh
očas posla
bez ikakvog razloga zapravo
tek tako
prosto rečeno
ozarim se

to je promisao
u tebe jednu
ljubav svedena
reč

hajde da je rastvorimo
u paramparčad razložimo
i natenane razgledamo
šta ima sve tu

cvetuljak jedan zadivljen svakako
nebitno koji
i jedan voz
tik
dečiji najlepši stih
i pre i posle
odaklegod
od najfinijeg stakla
staklena ćud

ne zanosi tako i sve
na toj ivici reči
na toj ivici tvoje kože
odzvanjam tobom
daleko

daleko

daleko

rumene boje
na krilu paperja mekog