Ljiljana Tadić-Adžamić: KAFU DRAGA PEČE

Kafu draga peče

 

Dišeš zrak, života
Taj trepet strah i san
Guliš (ne)poznat si mrak i
Svitaš jutrom na sag
Svoj sigurni dobro utisnut glas

A onda te Singer of tales
Onako
Iznebuha
Gdje hladni trnak tijelom migolji
Zaboli
Nedjeljom pred noć

I ta kafa neispečena
Majka neizgrljena
Sa zemljicom davno
I cvijećem posijanom

Ona tu pjesmu voljela
Pa ju onako sevdalijski pjevala
Sa zanosom cvilio joj saz

A ja
Još sam njeno željno dijete
Čiji trnak glas joj zove
O dođi
Popijemo dvije nas
I zapjevamo eto reklo bi se uglas

Dok kafa vri
A ti je
Tim sevdahom
Uspomenom
Pij

 

 Kud ono, majko, vodu za mnom ne prosu

 

Kad ono onomad otac nešto u bašti oko voćki, a majka kući oko vode i kruha, teče glas pjesme s male crne kutije koju smo tada s ponosom čuvali i imenovali radio. Jedina crna kutija iz koje je tuđi glas dopirao da nas o koječemu informira, dok kasnije nije stigao tv, pa u boji, pa cd… danas arhiv i muzej u jednom u memorilij potonulo doba. Iz te crne kutije nisi mogao kao danas naručivati želje jednim klikom, već su ih drugi ispunjavali tebi, ne pitajući te, znali su što će te pogoditi. Oca je često pogađalo, majku katkad, mene nikad. A i što me imalo pogađati, jer su mi tad djetinje oči djetinje i gledale, no sve što više ovih godinica imam, pa k tomu još i iskustva, da prostiš, zna pogoditi u srž, no, naučena moja generacija, ne ispoljava tako glasno bol, nego se središ i smjestiš u neki stih, riječ ili sliku, zavisi kako tko, pa se liječiš i nastojiš prevazići ovaj težak dan, vremena teška, ovu “karantenu i izolaciju” koju smo nekada samo u filmovima o budućnostima gledali.

No nejse, pogode nas tako neke usputno servirane istine, malenkosti, tonovi… Taj žmarac stiže početkom travnja, kad i album Imamovićev Singer of tales, i svučeš se u samog sebe, u taj instrument i glas koji te svojim zanosom hipnotizira, da zastaneš pa ne znaš  boli li te više taj blues, bosanski kako ga imenovahu, ili sawda, ta crna žuč (ne)ispijena, taj organ boli, ili neprolaznih ljubavi kojim si se bezuvjetno davao ili ona samo jedna, gdje te njene/njegove oči pogledaju kao onda kad ste, je li, bili mladi, voljeni. Pa ne znaš bole li te više te oči, ili dah prolaznosti ili ti sam sebe, jer si svikao na život koji te skoro ničim više ne šokira, i nema tog faktora začuđenja, i svi romani jakobsoni i tomasi elioti, svi šantići i mostarski proljetni pjesnici, sve sevdalije skoro pa utješni pod prozorom ašik-cvijeta… svega toga više nema… ah ja, kikićevski uzdahneš, i na onu lijepu rečenicu profesorovu s faksa, da je sevdah ne priča o ljubavi nego o njenoj nerealizaciji… a ti se postaviš u tu nerealizaciju koja je i više nego realna od svih drugih poraza, osvajanja, snova.

Kad bi ovo bio kraj, pa ptica na dlan sletila, pjesma Imamovićeva ranila, i cvijet trešnje na jastuku, i neke ptice iznad glava nikad više usijanih. O, zar nam je nostalgija posestrimom postala… Nije mene pjesma spasila, niti ono kao njojzi mogu reći sve, no eto, katkad, slušajući glas Damira Imamovića, zaboravim na sav metež uzburkanih misli i njihovih glava, na sve ljubomore i prolazne ljudske osobine, pa osjetim kako ono prije nekoliko stotina godina svi sjedimo oko usmenih pripovjedača, ma niti se čudiš više, kako na tisuće stihova upamtiše pa još ih onako lijepo sročiše… Adio kerida, pjevaš u sebi, s mitom o samokovlijskim Jevrejima koji jedan po jedan stižu ti pred vid, skidaš naočale da se uvjeriš, stvarni li su… onda te ta Bosna zaboli, taj tvoj (ne)ispisani identitet kojim si obilježen, ma u kojem dijeli Auustralije kengure ganjao ili po švedskama, njemačkama, amerikama neba krao… ma kako govorio tjedan, hefta ili sedmica prođe… i ništa ti to više nije važno, progovara Petar Kralj u svojoj “recitaciji”. Vidim li to suzu u tvojoj zjeni?! ili jedna neispečena kafa još čeka, na dragog čeka, oko pola noći da ju popije, a tko, mislim, još, u pola noći kavu pije… dragi pije, itekako pije… tad mu je i najdraža…psssst…

No nejse, skiciram li svoj identitet, teško je to u ulici koja nosi strano ime, čije su knjige knjižnica pisane svim jezicima samo ne tvojim, i ti ih kupuješ, jer na nekom od jezika moraš čitati, i gdje su ti tuđi i strani običaji uistinu katkad smiješni i dosadni, dakle zamislim li taj svoj identitet, pokušam li s njim u kolce onako po domaći, ne ide baš ako se ne lažeš, ako si onaj koji nisi, koji bi htio biti, a nećeš, nikad neće, kao što gavran u onoj pjesmi ponavlja, ne, nikad više… nije tvoj identitet Stambol na Bosforu, njega posjećuješ kad ljetuješ; nije tvoj identitet ni korak sokacima kojima šetaš bez entuzijazma i interesa, no kad zapjeva taj singer of tales, sjedi mu paša na prijestolju, bolan, tužan, pada mrtav, pa mu draga pada isto takva, od čega, bona, pita me nećak, od sevdaha, bolan, velim. Šta je, tetka, sevdah…  Evo vidiš, ti lijepi djetinji dani oca, majku ožive, igre partizana i Nijemaca, no nitko nije htio biti Nijemac, pa ih skoro nikad nismo ni imali, a sad bi svaki treći Nijemcem želio biti… pa mature u našim prirodnim izdanjima, prve, kasnije i zadnje ljubavi, nestrpljenja dok se raduješ šetnji kroz park s najljepšim očima svijeta, naučena recitacija, dobivena petica, zaslužena kazna i djetinja robija; sjećanja na dane kad smo bili bliski, ili pak bliži, kad se sevdisalo naturalnim uzdahom neubranim cvijetom iz najljepše sarajevske ali i svake druge bašte, bašče ili avlije… svejedno, sve smo razumjeli i nismo mnogo zapitkivali. Ta uspomena, ta poklonjena usrećena uspomena…

 

Eto…

To je vidiš sevdah…

 

Zašto, majko, ne prosu vodu za mnom

 

Ljiljana Tadić-Adžamić

 

PABLO NERUDA: LJUBAVI

LJUBAVI

 

Ljubavi, od zrna do zrna,

od planete do planete,

mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,

rat sa svojim cokulama krvavim, ili dan i noć klasa.

 

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,

violine prolazne jeseni izbodene,

radost je ponavljala usne kaleža,

bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

 

U svim republikama razvijao je vjetar

svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu

i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

 

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.

U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla

ljubav sa svim zakonima rose.

 

Pablo Neruda

rosa

 

 

 

IZBOR IZ KNJIGE POEZIJE MARKA TOMAŠA “S RUKAMA POD GLAVOM”

ZNAČENJE PRAŠINE

 
treba se raspakirati
izvaditi život iz ruksaka
vratiti sve na mjesto
nedirnute knjige u vitrinu
da čekaju svoju priliku
prljavu odjeću baciti na pranje
izložiti suvenire
na upadljive pozicije u sobi
koja mi sve više liči na muzej
gdje dođem da se podsjetim
kako je znalo biti
i ko sam to zapravo ja
iscrpljen i pospan
okružen tišinom i posut
srebrnom prašinom uspomena

 

TAKO JE TIHO

 
tako je tiho
u meni više nema one tuge
koja se sluša na koži
ako prisloniš uho
drveće se naginje prema prozoru
iza njega su crveni krovovi grada
i svi šute –
tako je tiho
u malom krevetu na sredini sobe
gdje je poslije sna najnježnije
zgrčen sam u položaju nerođenog
zbog bola u stomaku
bože snažno te pokušavam opsovati
ali mi nikako ne ide –
tako je tiho
ja znam da telefoni zvone
i ljudi žele razgovarati sa mnom
radio aparat se naduo od vijesti i muzike
ali meni je jutros sve tiho
tako tiho
da moram provjeriti
jesam li se uopšte probudio

 

 

ONA JE LIJEPA I IMA

 
ona je lijepa i ima
ono nešto za ovakve večeri
može učiniti da se osjećaš ljudski
kada već postaje gadljivo
disati piti razgovarati

 

marko-tomaš-foto-Anton-Magzan

Reizdanje knjige „Poslednji prorok“ srpskog književnika Dragutina J. Ilića (1858-1926)

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je reizdanje knjige „Poslednji prorok“ srpskog književnika Dragutina J. Ilića (1858-1926), jednog od izdanaka čuvene pesničke porodice Ilić.

Knjiga „Poslednji prorok“ predstavlja prvu biografiju proroka Muhameda na srpskom jeziku. Radi se o svojevrsnoj studiji u kojoj je autor nastojao da predstavi život i postignuće proroka najmlađe religije na svetu, uz vrlo temeljan opis političkih, društvenih i verskih prilika koje su prethodile njegovom rođenju. Osim o samom proroku Muhamedu, književnik Dragutin J. Ilić u ovoj knjizi nastoji da, oslanjajući se na stručne uzore i literaturu iz ove oblasti, progovori i o kulturi, običajima, verskim ubeđenjima arapskih plemena, pre i posle dolaska proroka Muhameda koji je zaslužan za njihovo oblikovanje u narod jedne vere čije društvo, kultura i običaji počivaju na uputstvima iz svete knjige Kurana.

Ugledajući se na svoje književne prethodnike, Dragutin J. Ilić, okreće se istočnjačkom svetu, upuštajući se u književno uobličavanje biografije ličnosti koju je njegov otac Jovan Ilić, smatrao genijem. Taj genije je, po uverenju Jovana Ilića, posle Hrista, čovečanstvu doneo najveće koristi. Čini se da je ova studija o Muhamedu, nastajala dugo godina, kao promisao Dragutinovog oca. Sve ono čemu ga je otac podučavao, o čemu mu je pripovedao, zapravo našlo se u knjizi „Poslednji prorok“. Ova knjiga, i danas se nesmetano može čitati i poslužiti kao izvor zanimljivih i značajnih podataka o proroku Muhamedu, islamu, istorijatu arapskih plemena, arapske kulture i običaja i kao takva predstavlja veoma vredno delo iz istorije srpske književnosti.

 

Poslednji prorok_korice

MILAN DRAŠKOVIĆ: REČ

R E Č

 

Otkucaj sata, odsjaj u ogledalu,

bašta na kiši, kap krvi sred sutona,

iskrcavanje na poslednju obalu,

inspiracija van tih slepih kanona.

 

Kapi što cure uz ples pletećih igli,

vulkan što muči usred crne svetlosti,

svud hlad i bršljan, atelje sav u magli –

dole, na uglu, drugo lice nežnosti.

 

Dojke od snega, reč koja te opseda,

gnezdo u srcu, reč koja krije tajnu,

razglednica od nostalgičnog pogleda,

poslednji novčić kad padne u fontanu.

 

U tački cilja plava brda domaje –

mesto prelaska, čežnja što ne prestaje.

 

Milan Drašković

 

BRDO

 

 

PETAR GUDELJ: ZEMLJA U JEZIKU

ZEMLJA U JEZIKU

 

Imam zemlju u jeziku.

Jezik u zemlji.

 

Zemlju nad jamama,

jezik pun jama.

 

Imam Mosor i Velebit

od lubanja.

 

Imam mjedeni Mjesec.

Imam medeno Sunce.

 

Iz lubanje, iz jezika izađe.

U lubanju, u jezik, zađe.

 

Po Mosoru čuvam koze.

Po Velebitu vukove.

 

U lubanje sadim smokve.

Po jeziku sijem pšenicu.

 

U očnim dupljama

držim pčele.

 

Jako je moje vino.

Sladak je moj kruh.

 

Gust je med i bistar vosak

iz mojih ulišta.

 

Nebo mi je u ponorima,

a u nebesima zemlja.

 

Jednako volim

nebo i zemlju.

 

I sve što gmiže i hoda,

leti i pliva.

 

Lisicama i lasicama

kujem krv.

 

Kopcima

oštrim kljun.

 

Vukovi kod mene

školuju glas.

 

Čovječja ribica u mom oku

uči da pliva.

 

Imam zemlju u jeziku.

Imam jezik u zemlji.

 

Ne mogu iskopati

zemlju iz jezika.

 

Ne mogu iščupati

jezik iz zemlje.

 

Petar Gudelj

 

petar gudelj

 

 

JASMINA HANJALIĆ: TIŠINA UNUTARNJEG VIDA

TIŠINA  UNUTARNJEG VIDA

 

Poput otisaka prstiju

šarenica je naš kod,

na latinskom to je  iris,

na grčkom boginja duge

i glasnica božanstava,

 

ona određuje količinu svjetla

koja prodre kroz zjenice

kad smo zajedno,

isijava i prelama se

u prizmama sreće,

 

oči su neponovljive,

blješte iz svojih dubina,

ne mijenjaju ih godine,

stari samo ono što gledaju,

 

u tišini unutarnjeg vida,

ispod prigušena svjetla,

šarenice noćas rađaju

božanstvenu dugu.

 

Jasmina Hanjalić

sumrak