Arhive kategorije: Fahrija Hodžić

FAHRIJA HODŽIĆ: DRŽI SE

scan0020

Drži se
Ja sam zvijezda vodilja
Žena noseća
U svojoj sam utrobi nosila
Tvoju majku, sestru
I ljubav tvoju

Rodila sam tvoga
Oca, brata, sina
Prijatelja i roba

Dala sam ti vrijeme
Ukrotila tvoj život
Obrisala suze
Dal ti osmijeh

Ratove vodila
Mir donijela
Među vas
I u tebe

Ubijena sam u ime Boga
I protiv Boga
Kamenom, vatrom
I giljotinom

Ubijena sam
Od vojnika, oca
Brata i sina

Ja nikad ubila nisam
Brata
Čak i kada sam ubijala
Branila sam
Voljene
I ljubav

Advertisements

Teže i od smrti / “Sandžačke hićaje”

U tursko doba jedan mještanin iz rožajskog kraja zbog izbjegavanja vojne obaveze bi osuđen na smrt. Kad ga izvedoše na strijeljanje, zapitaše ga;

– Je li ti ikada bilo teže no sada?
– Jeste: jednom kada mi je iznenada došao musafir u kuću, a ja nemadoh ništa da mu dam za večeru.

Fahrija Hodžić : Minđuše stare

tet
Earring Old

I don't look
Too much
After I've got them
My old earrings
But people do
And ask me
How old are they

In twelve twenty-three
The year of the Hijra
They were made
In five years
They will be
Two hundred years old

When I say
I wonder
How many fingers
How many eyes
How much love
Has touched them

Did my grand-dad
Who I've never seen
When he gave them
To my mother as a bride
Gentle handle them

Am I carrying
On my ears
All the touches
Of my family

Do my ancestors
By touch
Live with me

( 1998 )

Minđuše stare

Otkad ih dobih
Ja ih ne gledam
Dugo i sneno
No drugi ih vide
I pitaju
Koliko su stare

Hiljadu dvjesta dvadeset treće
Godine hidžretske
One su rađene
Kad kažem
Ja se pitam
Koliko prstiju
Koliko očiju
Koliko ljubavi
Dodirnu njih

Da li ih je
Moj djed koga ne pamtim
Kad ih mojoj majci
Nevjesti dade
Držao nježno

Da li nosim
U ušima
Sve dodire
Moje familije

Da li moji preci
U dodiru
Sa mnom žive

(1998)

Iz arhiva: londonski novinski članak (2002)

Monday 8 April 7.30pm
AN EVENING OF
BOSNIAN AND
HERZEGOVINIAN
WRITTEN WORDS

The Poetry Café
presents guests
including Etela Pardo
(actress from Sarajevo)
reading from tales from
old Sarajevo by Isak
Samokovlija; Fahrija
Hodzic, poetess from
Sarajevo; Mirza
Fehimovic, writer from
Sarajevo and many
other artists.
Venue: 22 Betterton
Street, Covent Garden,
London WC2
For more info, contact
Jennifer Langer

Iz zbirke Sandžačke hićaje

ISKUŠAVANJE PAMETI
U prošlosti neki vojskovođa se spremao da napadne jednu sandžačku varošicu. Da bi iskušao imali u njoj pametnih ljudi, posla njenom komandantu pismo.
„Da mi pošalješ jelo koje nije jelo, u sudu koji nije sud, po čovjeku koji nije čovjek“

Misli se komandant nedjelju dana, rok se bliži, sjedi u jednoj kahvi, potkočio glavu rukama, ushujao se i onervozio, no evo ti odnekud čobanina u talaganu. Zapovjednik viknu:

– Fukara napolje iz kahve!

Znali su zapovjednika kao čovječna, ali svakojaka raspoloženja insanu dođu, te svi izađoše iz kahve, osim čobanina.

– A ti, zašto ne izađeš?
– Ja ću izaći kad ti izađeš!

Zapovjednika začudi ova čobaninova junačnost, bi mu to čak milo, te priđe, sjede do njega i naruči mu kahvu. Riječ po riječ i zapovjednik mu ispriča nevolju zbog koje je hujevit i zlovoljan.

– Pa, to ti je bar lako – reče čobanin – Jelo koje nije jelo, jest pita zeljanik, to stavi u sud koji nije sud – korubu od tikve i pošalji mu po svome zetu, koji se „udao“ kod tebe.

Zapovjednik dobi čehre. Ono treće što je od čobanina čuo, ipak, ne kaza zetu, nego ga posla da ponese „odgovor“ vojskovođi. Kad vojskovođa vidje, zadivi se onako lijepom momku, pa mu ispriča kakve je zahtjeve poslao komandantu varošice, zatim iskoristi mladićevu zbunjenost i zapita ga

– Hoćeš li da ti dam hiljadu dukata da ostaneš kod mene?
– Ne, čestiti vojskovođo! Ja sam se jednom „udao“ , ponovo da se udajem neću.

Onda vojskovođa naredi svojim potčinjenim:

– Spremajte vojsku, biće otpora i ljuta boja.

Sandžačke hićaje

Fahrija Hodžić
Iz predgovora zbirke Sandžačke hićaje ( 1991)

Narodno stvaralaštvo Sandžaka i okoline, kako napisa književnik Husein Bašić,” sačuvalo je se do današnjeg dana u svom raskošnom starinskom ruhu, u kristalnoj formi i izvornoj snazi, prkoseći buri neznanja, užasu ratova i boleština; svemu onome što je plaha voda noslila, podzemna vatra pržila i ljuta vojska gazila, rvući se se s vremenom koje je htjelo daga zaobiđe, zamijeni, zaboravi.
U tom gluhom vremenu mraka i strave, ispod ogromnih krila bijede i neznanja koje je sezala s planine na planinu, trajao je ljudski život grk i nevoljan, ispredala se beskrajna pjesma tuge, kovala se i rađala riječ gruba i muška, riječ-otrov i riječ-uzdanica. Njima je čovjek pitomio život, doživio sreću, slavio ljepotu, savladao vrijeme i pobijedio smrt.”

Usmeno narodno stvaralaštvo jeste bogat umjetnički izraz koji proishodi iz stapanja književnosti, običaja, prava, vjerovanja, folklornog porozorišta, muzike, normi ponašanja, sistema vrijednosti koje zagovara određena sredina. Ono je, već u nastajanju, u najvećoj mjeri prilagođeno ukusima i zahtjevima kulturne sredine iz koje potiče njen tvorac i kojoj, taj isti tvorac, nju namjenjuje. Tokom vremena i tokom usmenog života, u ulogu autora uživljavaju se mnogi prenosioci, koautori, kazivači, pjevači. Ulogu osobenog koautora imaju i slušaoci koji svjedoče činu kazivanja ili pjevanja. Slušanjem, gledanjem i mimikom oni direktno utiču na uobličavanje, dogradnju, sažimanje ili preradu umotvora.Osim brojnosti motiva karakteristika narodnog stvaralaštva je i tematsko bogatstvo.
Oblik duhovnog narodnog života u Sandžaku, predstavljaju do sada široj javnosti malo poznate narodne priče, u širem smislu – hićaje*.
……
Sandžačke hićaje ilustruju tradiciju i sandžačku stvarnost u odgovarajućim povijesnim razdobljima sa najrazličitijih stanovišta. U njima preovladava čas mudrost, čas šala, dvije stvari ljudskog ljudskog uma i ljudskog duha koje su povezane u toj mjeri da ih ne treba razdvajati, jer se nalaze sjedinjene u značenju i ljepoti usmenog pripovijedanja. Mudrost je najveća vrijednost i najznačajnije svojstvo junaka ovih priča. Mudrost podrazumijeva ljudski duh, razum, pamet, iskustvo, dovitljivost, usmenu logiku, oštroumnost, domišljatost. Junaci priča, većinom potiču iz „prostog“ naroda, onog dijela koji je bio odvojen od „sjaja“ bogatstva i moći, a približen prirodi, životu, iskustvu, jeziku i svjetlosti sna.
……………………………….

* hićaje je preuzet naziv iz malotiražne zbirke Sandžačke hićaje koju je izdalo uredništvo lista Raška iz Prijepolja 1936. iz razloga što hićaja u narodnom poimanju ima šire značenje i obuhvata sve klasifikacione oblike proznog narodnog stvaralaštva.

Fahrija Hodžić (1944 – 2006)

Fahrija Hodžić je rođena 1944. god u Trpezima, Crna Gora, a većinu života je provela u Sarajevu, gdje je i završila ekonomski fakultet. Dugi niz godina je radila u izdavačkoj kući Veselin Masleša, te kao urednik FEB časopisa.
Od 1992. god pa do smrti je živjela u Londonu.

Stvarala je na bosanskom i engleskom jeziku, od mladalačkih dana, skromno i samo za sebe, a tek u zrelim godinama počela sa objavljivanjem. Pred sami rat, 1991/92. izašla je iz štampe zbirka narodnih priča “Sandžačke hićaje” koje je ona priredila, a potom je objavljivala u časopisima British Poetry Antology, Poetry News – East Anglia, P.E.N. International Magazine, Poetry Now London Home Countries Antology, Uniting Thoug itd.
Dobitnica je više nagrada za pjesmu u Britaniji i USA. Bila je član PEN International.
Posthumno je izdata zbirka njenih pjesama “Riznica”, koje je, u posljednjim danima iščekivanja kraja, bolujući od teške i neizlječive bolesti, sama odabrala. BIla je izuzetna ličnost: skromna, dosljedna, stamena i odana. Ovaj mali izbor je sjećanje na ovu posebnu ženu i pjesnikinju..

Iz zbirke RIZNICA

Za Jill Dando

Nikad se srele nismo
A ipak se dodirnusmo
Kao meta
Lovčeva

Ti bi živjela
Bez straha
Ali okrenula si tjeme
Da izgledaš
Poznata strijelcu

Ja predugo
Živjela
U strahu
A znam
Umrijet ću
Lako

Osjećanja
Koja drugima
Dadosmo
Naša su krivnja
Zlatno
Zlato
Za koje se mre

Pitat ću te jednom

Stenju dani
Noći su odbjegle
Očaj mi se smješka
Nemušta duša
U nejasnoj želji
Hoću da se
Sjetim sebe

Tako sam te prizvala
A sinoć dok te gledah
Ćuta moja čežnja
Nekog nema
Tebe u meni
Il mene u meni

Da prispala nije
Od duga joj puta
Pitat ću te jednom

Ocu

Za koji život
Sprema me oče
Za ovaj
Nisi

U ovom
Ljubav
Istina
Ja
Tužnim slovima
Se piše

Ne važi oče
Iskrenost sjaji
A tamnuju laži

Ovaj ne zna
Da voli
I gore
Pružiš li mu ruku
On te svine
O prebolu
I ne sanjaj
Grudi tužne
Za grobove
I cvijeća ima

Pjesma o miru

Probudi se i moli za mir

Rat nije tek bitka i loša vijest
Ratni ples,ratna igra pušaka i vojnika
Rat je mnogo, mnogo više

Rat je kad je čak i Bog zgažen i bolestan
Kad se Zemlja previja i lomi
Kad i ljudi i anđeli tuguju
Kad i samo zlo u strahu bježi
Kad se brineš hiljadu sati dnevno, i još više

Rat je kad se vojnici pretvore u svakojake ubice
A razni se profiteri i zvijeri u debele mačke pretvore

Rat je kad ubice ubijaju vlastitu domovinu i slobodu
Kad se rodiš a da nikad svog oca ne upoznaš
Kad se djevojčica čuje kad govori
„Tata mi kaže da sam ja
Nekad imala mamu i brata“

Rat je kad i stari i mladi i slabi umiru u neimaštini
Kad i konji i krave i psi i ubice umiru

II

Rat je kad moraš trčati brže od snajperskog metka
Kad bombarduju tvoju ulicu i dom
I bombe tutnje i ovdje i dolje i gore i tamo
I mrtvi i ranjeni lete

Rat je kad branioci brane i padaju

Rat je kad zarobljenog brata tjeraju da ubije brata rođenog
Kad zarobljenog oca i kćer tjeraju da se pare
Kad zarobljenog dječaka tjeraju da kopa vlastiti grob
Kad mučenikove oči iskoče iz duplji
Prije no što mu tijelo oslobodi dušu

Rat je kad ptice ne pjevaju i još više

Rat je kad ti silovatelji siluju nanu
Kad djevojčice mlađe od sedam godina pljuju spermu
Kad ti silovana mati nosi brata- neprijatelja

Rat je kad ti nijemi pjesnik pruži ruke

Rat je kad koljači kolju ljude i više
Kad odsijecaju ud dječaku
Da bi ih nosili kao maskote i više

Rat je kad spasioci spašavaju i jecaju

Rat je kad palikuće ljudima pale dom
Kad roditelje i djecu žive spaljuju
I slatke unučiće i bebe
I tolike druge i još mnoge

Probudi se i pjevaj pjesmu mira
Mir je mirno rođenje
Rast i odlazak