SANDRA CVITKOVIĆ

Izgubljena pošiljka

 

„ Draga I.

Sretan ti rođendan,

tebe i M. tata voli najviše

na svijetu.

Nedostajete mi,

Tata.”

Meni su rekli da nitko u ćeliji

ne može spavati od njega,

a ima ih dvanaest

i svi žele kući.

Draga I.

Sretan rođendan i od mene,

koliko godina imaš?

 

Nadam se da su ti probušili uši

dok si bila beba

Kažu da manje boli ako se ne sjećamo

Ako poštar ne uruči pismo portiru,

Ja imam dvadeset godina,

tj.

toliko sam imala prvi put kada

sam čitala krivični zakon

 

Moja I, nigdje manje pravde nego u palati pravde

 

 

Povlačenje iz snova oblikuje svakodnevnicu

 

 

Na malo sam svojih gradova naišla u životu

Svojih gradova ili mjesta gdje bih znala kamo se povući

i vrištati sve dok freudovski instinkti ne izađu iz mene

 

Sinoć sam u snu opet pokušala zaustaviti stampedo slonova

Ali oni bolje poznaju Šri Lanku od mene

 

Ne mogu dokučiti patos nedostajanja,

Nas dvoje smo imali previše novotvorenica i premalo sinonima

Nedostaje mi jedino vrijeme, ostalo je sve gdje je i bilo

Subote teško padaju na maglovita područja

Ali je mnogo krovova iza kojih čuče ljudi

 

 

Šutnjom održavamo nedjeljni mir i preostale porodične odnose

 

Rado bih imala megafon u glavi svaki put kad govoriš o bluesu

ili da sam bar dovoljno velika

da listam požutjele slike unutar tvoje glave

 

Često zaboravljaš kada si prestao vjerovati u Djeda Božićnjaka

i zašto si tog jutra prosuo šećer u prahu

 

Na više mjesta zidovi upijaju vlagu

 

i baš od gostiju u lokalnoj kafani saznajem da bi

Muhamed Ali jedini mogao održati govor narodima u BiH

Pusti me da odsanjam sve srijede i možda uspijem

odgovoriti zašto odmrzavam jaglace u novembru

Možda zato što ponedjeljkom u osnovnoj školi

nisam razlikovala srdžbu od gnjeva

 

Tek bih na pauzama, ispod slamnatih šešira skidala paučinu

i šetala o tuđim uspomenama

Isključim li zvuk, podgrijavanje sirovih knedla za obiteljski ručak postat će tradicija

Nema roditelja, ni braće, ni sestara

Ničeg iz prethodnih života nema

 

Sandra

 

 

 

Sanja Radulović iz prve knjige poezije “Lepet krila majke ptice”

RUKE

 

Boliš me svuda po tijelu

(sad znam zašto je Borhes napisao taj stih).

Mrvim se kao parče bajatog hljeba

i nestajem u prvim gladnim ustima.

Progutana tamom nedostajanja,

mirišem na okruglu samoću

potrošenu sijalicu i sivu tugu.

Naše ruke od meda i olova,

u rukavicama odlazeće ljubavi

sa okovanih zidova, mašu mi.

 

NASLOV NA SLOVO N

 

Tamo

gdje sam nas prećutala,

iznikla je kuća bez zidova.

Ispred kuće bašta

i cvijet bez mirisa.

U cvijetu sjeme neprebola

i nekoliko nedostajanja.

Autoportret u rukama

Emanuela Svedenborga.

Jedna klupa

s pogledom na juče.

I jedno danas

zatvoreno za poglede.

 

ŽEĐ

 

Bili smo ptica.

Bili smo mačka.

Kavez i san o slobodi.

Bili smo sami.

Bili smo tamni.

Željeli smo život.

Prodali smo stih.

Kupili knjigu.

Uhvatili pticu.

Izgubili mačku.

Bili smo san.

Jutro i dan.

Ruka u ruci.

Čovjek na slici.

Žena na žici.

Krug u vodenici.

Nerješeno polje

u ukrštenici.

Bili smo sve i nigdje.

Ništa i svuda

u neartikulisanom

sudaru krotkih gutljaja.

 

Sanja Radulović

Iz zbirke “Lepet krila majke ptice”, 2015.

 

sanja R

 

Jasna Šamić: Juče

JUČE

 

Gorila je Venera ja se rađam

u jednoj komori razapet Mikelanđelo

na šarenom trgu šareni ljudi igrali kan-kan

 

na mom stolu danas

zgužvano ljeto u uglu

opet ista lica sunce ko piljke

u džepovima nose

i moje lice isto

na papiru

 

jedan čovjek mrave s prozora peca

žena razastire muževe na balkonu

jedna djevojka ruku punih dojki

iz ogledala gleda

dok ljubavnik buket hrastova za svoju dragu bere

i jedna nježna zmija iz bašte

u moje krilo pada

 

/ Iz prve knjige “Isječeni trenutak” 1974/

 

IMG_20191102_132720_1

 

 

FERIDA DURAKOVIĆ: GOSPODE

 

GOSPODE

 

znam, napokon, da ljubavnik moj, muž pravedan i

smion, postoji. Jer, ne raduje

korak njegov, mirisan,

no čista pomisao na korak njegov, mirisan.

Ljubavnik moj, pouzdano znam, postoji. Jer

ne grije čvrsto njegovo tijelo,

no radosna pomisao na čvrsto njegovo tijelo…

 

Znam, i ja postojim, napokon, jer

ne radujem se ja ljubavniku svome, no raduje me

pomisao sjajna na mene

što dragog svoga očekujem!

 

Gospode, ne zaboravi:

koju ti uslugu činim

kad ti se ovako radosna obraćam.

 

71478845_2949407305074142_7059626938297483264_o

 

 

ŠEJLA ŠEHABOVIĆ: NENASILNA KOMUNIKACIJA

NENASILNA KOMUNIKACIJA

 

Danima smo trenirali žirafinski jezik.

 

Predavač je tvrdio da su žirafe

najnježnije životinje,

pa da metafora stoji.

 

Podijelili su nas u nekolike grupe, da bi smo se

aktivno slušali.

 

Poslije svih sukoba na našim prostorima,

vele da je dobro da se sastajemo i pričamo.

Najteže je smisliti problem.

 

Zaboga, čim nas poredaju ukrug, čini mi se da,

ma koliko pažljivo gledam u lice sugovornika,

nijedan od njihovih problema ne može biti

dovoljno bitan.

 

Moji, opet, ni ne postoje.

 

Rekla sam to Milošu iz Drvara. Miloš ima

raščupanu žutu frizuru i po čitav dan pije pivo.

Smije se glasno i lijep je.

 

Do mraka je pričao o svom srpstvu.

Poslije smo se smijali žirafama i vukovima.

 

Vukovi su sušta suprotnost žirafama.

Bude se u mraku

i govore rečenice

koje počinju sa Ja.

 

Može ih se upitomiti.

 

Nasamo, i ako imaju dug vrat.

 

/ Prva knjiga MAKE UP, Zoro, 2004./

 

74410913_171934863953874_7237185421799587840_o

 

 

IN MEMORIAM: ENISA OSMANČEVIĆ – ĆURIĆ (1945-2019)

enisa

KULAM PRAMČIOKE

Visoko kule popesmo.
Nije lahko do sunca,
U ovoj zgužvanoj zemlji
Nakotile se sjenke.

Ne brojim tvoje oblutke,
Ugradi svaki topao
S otiskom Tvojih dlanova.
Graknuše, tako se ne zida.

Između dva oštra brida
Pravilno tesana kamena
Ne useli se pramčiok.
Šta će mi grad pun memle
I kad obećava vijekove.

Visoko kule popesmo
Ugradih Špilju sedru,
I Sofru sa po Vrbasa,
Velike, Male, Leteće.

Graknuše, tako se ne zida.
Kako će Vrbas u nebo?

Isto kao mi na trešnju.

/ Iz prve knjige PRAMČIOK, 1971./

SEJIDA ČEHAJIĆ

ko

PUT JASNI

Negdje u srcu ima putanja smisla
I čas
Progovara koji vodi u predvorje
Arša
Negdje u srcu ima svilen konac
Nadahnuća
Uputa o času za koji si stvoren od
Milosti
Negdje je tu, u sred srca, poruka
Ljubavi
Što vodi oči kroz mrklinu prema
Nuru
Bijeli san dosanjan Tvorenjem
Negdje tu,
Usred srca
Opliću se postignuća
I zov
Kao cvijet
Ponikne
Do sedmih zemaljskih nebesa
Negdje tu, usred srca,
Kazuje se vrijeme
Obećano.

/Iz prve knjige PUT JASNI, 2002./