ALEKSANDRA MRAKIĆ: NAŠ STARI ZNALAC

 

NAŠ STARI ZNALAC

 

Jedan naš stari znalac,

po prirodi genijalac,

godinama radi za minimalac,

a gazda mu neki malac, kriminalac…

 

Za poslove razne on ima dara,

što oko vidi – to ruka stvara,

šta vrijedi kad je premalo para,

jauče za njim i majka stara.

 

Da je na Zapad otići znao

davno bi na „zelenu granu stao“,

ne bi ovako nisko pao,

skoro pa život prokockao !

 

Aleksandra Mrakić

 

radnik

ALEKSANDRA MRAKIĆ: SELO NAM OSTADE PUSTO

Aleksandra_Mrakic1

SELO NAM OSTADE PUSTO

Nekada je bilo naseljeno gusto,

a danas nam selo osta skoro pusto,

u svijet bijeli odoše nam djeca

džaba što na zidu visi slika sveca.

U djeda i bake čela izborana

a mnoga im njiva osta neorana,

napuštene kuće zub vremena ruši,

samo bol i tuga stanuju u duši.

Pričala mi moja pokojna baka,

nek joj je sveta zemljica laka,

igranka bila na sred sokaka

vilo se kolo cura i momaka.

Još mi reče baka, u njezino doba,

s proljeća i jeseni selo puno moba,

kopalo se ručno, i bralo i želo,

radilo se puno, a otanko jelo.

Iako nam danas sve mašina radi,

iz sela nam masovno odseliše mladi,

jedni u grad odoše, drugi u tuđinu

– poklonismo strancima našu omladinu !!!

Aleksandra Mrakić

ALEKSANDRA MRAKIĆ: JUGOSLAVIJA- ZEMLJA MOJIH RODITELJA

 

JUG

 

 

JUGOSLAVIJA – ZEMLJA MOJIH RODITELJA

 

 

Pričali su mi roditelji moji

o zemlji u kojoj su rođeni oni,

ta zemlja danas više ne postoji,

ali je i danas vole milioni.

 

Govorili su mi moji mama i tata

da je u njoj živjela zadovoljna raja,

i da nije bilo tog prokletog rata

danas bi bili negdje blizu raja.

 

Posao su imali svi koji su htjeli

i svima su bile jako dobre plate,

oblačili se lijepo, i pili i jeli,

a ne ko danas – živimo na rate.

 

Neki je, možda, i nisu voljeli,

ali to su bili jako loši ljudi,

do danas je mnogi nisu preboljeli

i sjećanje na nju često im se budi.

 

Nekada je bješe, više biti neće,

živjela je nepunih pedeset ljeta,

zemlja blagostanja, ljubavi i sreće

poznata i draga širom cijelog svijeta.

 

Kad bi ovdašnji političari znali

urediti zemlju poput stare Juge

ne bi mladi ljudi od kuće bježali,

ne bi bilo bijede, žalosti i tuge!!!

 

 

Aleksandra Mrakić

Aleksandra Mrakić: ĐACI GENERACIJE

ddd

 

 

ĐACI GENERACIJE

 

 

Đaci generacije,

ponos svake nacije,

čim završe fakultet

odoše u bijeli svijet.

 

 

Tuđina ih rado prima

za sve tamo mjesta ima,

prednost daju pametnima

jer je kod njih zdrava klima.

 

 

Pametnim i marljivim,

ne stranački podobnim,

kao što se kod nas radi

zato od nas bježe mladi.

 

 

Moraš biti tatin sin

il’ mezimac materin,

da su oni baš na vlasti

samo to te može spasti.

 

 

Neće tako dugo moći

svačije će doba proći,

vi što sudbu nam krojite

– da l’ se Boga bar bojite ???

 

 

Aleksandra Mrakić,

 

ALEKSANDRA MRAKIĆ

 

Aleksandra.Mrakic.850px

 

 

D O K L E

 

 

Dokle ćete vlastiti narod lagati

a u svoje džepove milione slagati,

samo svoju djecu zapošljavati,

a našu u bijeli svijet iseljavati ???

 

Dokle će vas sljepilo pohlepe držati,

koliku nepravdu narod može izdržati,

dokle ćete se, ko bajagi, moliti Bogu,

a sirotinju ovdje stvarati mnogu ???

 

Opljačkanim novcem crkve podižete,

sebe među lažne svece uzdižete,

džaba vam trud, jer Bog sve vidi

i on se zbog vas često postidi !!!

 

 

 

 

 

                                                           P  I  T  A  M

 

                                               Pitam naše političare vrle

                                               zašto nam mladi u svijet hrle,

                                               zašto moraju ispod tuđeg neba

                                               tražiti koricu nasušnog hljeba ???

 

 

                                               Čim završe škole ili fakultete

                                               rasprše se, netragom, širom planete,

                                               da negdje tamo, daleko, rade

                                               i svoju sretnu budućnost grade.

 

 

                                               Odoše s kartom u jednom smjeru,

                                               ovdje su u život izgubili vjeru,

                                               od Evrope do Amerike i Australije

                                               najdražim njihovim ima li šta žalije ?

 

 

                                               Kad tamo započnu svoj život novi

                                               za domovinu ih vežu samo pusti snovi,

                                               odlazak nikad više ne prebole,

                                               jer ovdje ostaše oni koje vole.

 

 

                                               Dječicu svoju rađaju tamo

                                               i nikad se neće vratiti amo,

                                               stvarnost je ovdje čemer i tuga

                                               samo da preživiš moraš biti sluga…

 

 

                                               Što, političari, bar dio svoje plate

                                               siromašnim, bolesnim i gladnim ne date,

                                               da i sirotinji sretnija zora zarudi,

                                               tek tad bi vidjeli da ste dobri ljudi !!!

 

 

 

 

 

 

M O J     B R A T

 

 

Aleksandar, moj jedini rođeni brat,

otišao je nedavno u Njemačku na rad,

jer ovdje još nije završio rat,

ovdje vlada beznađe, bijeda i jad.

 

Radio je on i ovdje, godinama, dugo…

ali mu je bila jako loša plata,

i šta je mogao uraditi drugo

no rodnoj kući zalupiti vrata !!!

 

Porodica njegova, i uža i šira,

ostala je amo, boljem da se nada,

sa sve manje spokoja i duševnog mira,

jer previše dugo kod nas kriza vlada.

 

Sada živi sam u malenom stanu,

sam sebi sprema neku brzu hranu,

proklinje političare na ukletom Balkanu,

jer u mladom srcu napraviše ranu.

 

Žalosno je ovo naše savremeno doba,

kad mjesečna plata bude dva-tri dana,

radnici nam liče na antičkog roba

– je li ovo zemlja slavnih partizana ???

 

 

 

Aleksandra Mrakić, 15 godina,                                                                                                          1.razred Srednje stručne i tehničke škole

 

 

ALEKSANDRA MRAKIĆ: ODE NAM MLADOST

 

mladi odlaze

 

 

ODE NAM MLADOST

 

Mladost nam silna iz Bosne ode

zemlja bi nam mogla ostati pusta,

šta ih to može zadržati ovdje

kad je džep prazan, a gladna usta.

 

Pravo na život i pravo na rad

trebali bi biti zajamčeni svima

manjini izobilje, a većini glad

– šta se tu više pričati ima ?

 

Vremena mnogo od rata prođe,

godina za godinom u nepovrat minu,

to „bolje doba“ nikad ne dođe,

mladi nam ostavljaju domovinu.

 

Niko se ne počeša ni iza uva

od ovih što su vječno na vlasti,

sirotinja se bori za komadić kruva,

a oni ne prestaju otimati,krasti…

 

Obećava mnogo svaka nova vlada,

narod više ne vjeruje u njihove laže,

tuđina je mladima posljednja nada

u kojoj sretniju budućnost traže.

 

Razmislite dobro, vi, naši vladari,

čemu se narod još ima nadati,

odoše mladi, a ostaše stari,

kad oni pomru – čime ćete vladati ???

 

 

Aleksandra Mrakić, 15 godina,

Laminci  (kod Gradiške)

Aleksandra Mrakić (2003):KAKO STIĆI DO CILJA U ČIZMAMA OD SEDAM MILJA

Aleksandra_Mrakic1

 

U srednju sam školu pošla,

našla sam neke drugarice nove,

era djetinjstva prebrzo je prošla

u nepovrat odnijela najljepše snove.

 

Nema više one stare dječije raje,

nestašluka, igre od jutra do mraka,

veselja i smijeha, urnebesne graje,

ljutih roditelja, zabrinutih baka…

 

Čini mi se da je nastupila zbilja

kad se mora strogo voditi računa

kako ćeš da stigneš do životnog cilja,

bez problema mnogo, ratova i buna…

 

Učiti se mora, i danju i noću,

mnogo više nego u osnovnoj školi,

ako želim biti ono što ja hoću

i raditi ono što najviše volim.

 

Znam da će nam svima jako teško biti

udžbenika novih puna nam je torba,

sve se mora lijepo u glavi složiti,

žestoka će biti sa naukom borba.

 

Nekim drugim morem naš brod sada brodi,

hita ka nekim neznanim lukama,

život nas novim putevima vodi

– sudbina je naša u našim rukama.