KNJIŽEVNI POLETARCI: HARIS BUKARIĆ

103-01
PUTOPIS

 

Ej, nesrećo, već je noć

I zvijezde se tiho pale

Tebi dalekoj, htio sam poć’

Al’ mi stope nisu znale

Gdje da te nađu…?

 

Ni jedan mi kompas pomogao nije

Nit’ sjevernjača nit’ mape dvije

Praznoga džepa kroz šume sam kročio

Pod krošnjama noćio, guste im grane

Brojao sate i brojao dane

Ali te tu našao nisam…

 

Ukradem onda čamac pust

Krenuh niz klisure rijeka

Uz mene pliva zvijezda neka

Lašva lijepa, sva u zelenom

Gura me valovima u bujne dubine

U zelene daljine

Ali, ni tu se nije skrila ona koju tražim.

 

Ostavim čamac na isto mjesto

Pa mi pogled pobježbe gde bježi često

Očima pomilovah Mjesec plemeniti

“Mjeseče, Mjeseče, možeš li bar ti

Da mi kažeš gdje se sakrila?”

 

A on me gleda, dugo šuti,

Nešto mumlja, nešto muti

Pa teškog srca, napokon reče:

“Tamo gdje ti duša teče

I gdje klisure kamenite sječe

U snu koji ti je najdraži

Tamo, eto tamo je potraži!”

 

 

Nezadovoljan i umoran, ponovo krenem

Dođem gdje trebao sam biti

Al se naglo iz iluzije prenem

Ama niko se kao ona ne može skriti

 

Čak ni u snovima je nema više…

 

 

CRVENA BAŠTA

 

Kažu, nije to za mene…

,,Ne uzimaj olovku, baci je!”

Bez inspiracije?

 

Mama,

Hoćeš li se prepasti ako izmeđ’ redova

Prolijem krv?

 

Mama,

Hoćeš li se ljutiti ako međ’ dušama

Spomenem krv?

Ako između stihova izlijem maštu?

Ako uđem u rosnu baštu

I ukradem pokiso’ plod?

 

Mama,

Ne tjeraj me da u nebo dignem

Spuštenu glavu!

 

Znam da hoćeš da gledam visoko,

Ali boli me treplja i krvavo oko

Od sablje sunčeve sjajne.

Kakve se to zlatne tajne

Kriju u dubini?

 

Mama, izvini!

Spominjat ću krv

Sve dok ne zakrpim modre vene,

Sve dok mi stopa ne krene

Da iz bašte rosne njene

Ukradem jedan nezreo plod…

 

 

STOTI STIH

 

Ali ne treba tebi to!

Ne želiš da rijeka niz obraze ti teče,

Niti da osmijeh na licu tvom

Pokazuje pregršt sreće

Koju bih ti pružio.

Onako, nesebično…

 

Ne treba ti rame na koje bi spustila glavu..

Niz koje bi tekla suza po suza; kiša jesenja.

Niz koje bi kosa boje kestenja

Pružala se tiho…

 

Ne želiš da se u zagrljaju gubiš;

Nisi ti za robije takve.

Moje te ruke nisu ni takle

A već su te gurnule daleko niz cestu

 

I nema te više tu u blizini…

Čini mi se, čini

Da ti ni stih ne treba više.

 

A u inat, evo, stoti pišem!

 

 

CVJETOVI

 

Znajući da će ih progutati zaborav,

A ne starost u sušne sate;

Ubrao sam te bijele cvate

Gardenije mlade.

 

Dosta mi dvije!

Ne tražim puno

Ne želim da berem još više;

Uzeo sam dva cvijeta bijela

I ode što dalje,

I ode što tiše.

 

Nečujnim korakom

I drhtavih ruku,

Puštajući zvuke

Da me dotuku;

Idem u susret tebi dalekoj

Pod svodom zvijezda na obali nekoj.

 

A u ruci držim

Gardenije dvije!

 

Jednu ću ti ušuškati u kratku kosu;

Da te mirisom miluje po nosu,

I da te brani od ljudi nekih

Što pogled ti mehki

Žele da stvrdnu.

 

Neka ti cvijet u kestenjastoj kosi

Ne dozvoli srcu da za ljubav prosi.

 

Već si bogata njome…

Već si dvaput’ bogata njome!

 

A drugi raskošno bijeli cvijet

Ne smije takav ubran mrijet,

Bio bi grijeh da napusti svijet

A da nije živio u tebi…

Zato ću drugu gardeniju nježnu

Posaditi duboko u srce tvoje;

Da kad osijediš

I dobiješ kosu snježnu,

Niknu ponovo bijele boje

Neke nove

Gardenije…

 

Bukarić Haris rođen je u Travniku 2003. godine. Živi u Gornjem Vakufu – Uskoplju (Bosna i Hercegovina). Pohađa Gimnaziju u istom gradu. Završio je i osnovnu muzičku školu,. Odsjek Klavir u Gornjem Vakufu – Uskoplju.

Zastupljen je u nekoliko zbornika i almanaha. Djela su mu objavljivana u BiH i Hrvatskoj. Nema samostalne zbirke. Na školskim konkursima više puta je nagrađivan prvim mjestima. Član je teatra FEDRA iz Bugojna gdje glumi, svira i recituje.

KNJIŽEVNI POLETARCI: ALEKSANDRA MRAKIĆ

cecktkqTURBXy8yODdkZDU1OTkyNTQ1OTI4NjE5MDc4ZjcyODY0ZDZiNC5qcGVnk5UCzQMUAMLDlQLNAdYAwsOVB9kyL3B1bHNjbXMvTURBXy8xZDc0Y2I0MTcwNTk1MDQzNjYyOWNhYmQ2MDZmNTBmNi5wbmcHwgA

 

ALEKSA  ŠANTIĆ

 

Aleksa Šantić, legenda Mostara,

bio je pjesnik neobičnog dara,

iako je veoma kratko živio

stihom je svojim svijet zadivio.

 

Obožavale su ga Mostarke mlade,

ali nisu znale za njegove jade,

u ljubavi jako nesretan je  bio,

a samo malo sreće je htio.

 

Mnoge je stihove posvetio njima

što ostaše vječno blago Mostarcima,

njegove pjesme i danas se čuju

dječica ih naša zdušno recituju.

 

Od  njegove smrti skoro vijek minu,

ali narod pjeva njegovu „Eminu“,

„Otadžbina“, „Ostajte ovdje“, „O,klasje moje“

u srcima našim vječno ostalo je.

 

Neretva huči ispod Starog mosta,

na Šantića trajna uspomena osta,

dok je Mostara i mostarske raje

njihov brat Aleksa s njima će da traje.

 

 

BALADA O PETRU KOČIĆU

 

Prije stotinu i više ljeta

vidio je da nepravda sirotinji smeta,

protiv okupacije digao je glas

da bi svom narodu potražio spas.

 

Pisao je rodoljubive pjesme i priče

iz kojih sloboda pjeva i kliče,

u srcima naših potlačenih ljudi

nada u spasenje poče da se budi.

 

„Kroz mećavu“, „Jazavac pred sudom“

vječno žive našom rodnom grudom,

postale su legendarne priče

kojima se pokoljenja diče…

 

Učili smo iz njegovih djela

šta je carska Austrija htjela

– da porobi i da vječno vlada,

a naš narod da pati i strada.

 

Njegove ideje mira i slobode

danas nas mudro u budućnost vode,

i uče naše nove naraštaje

– SLOBODA, PRAVDA, OTADŽBINA šta je !

 

Aleksandra Mrakić, 9.razred, Osnovna škola „Sveti Sava“

78411 DUBRAVE (kod Gradiške)

mentor prof.Jovana Maletić,

e-mail škole   os197@gradiska.com

otac Milorad Mrakić (065) 770-997

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Književni poletarci: Medina Delić

demotivacija.si_Pazi-na-prijateljstvo-Ce-najdes-pravo-prijateljstvo-pazi-nanj-kot-na-biser.-Varuj-ga-da-ga-ne-zgubis_134087620671
Tvoje ‘ prijateljstvo’ za mene je ništa

Lažni prijatelji su mnogo gori od neprijatelja. Sve vrijeme dok se druže s vama oni nose masku na licu, nož u rukavu i samo čekaju da naprave potez. Danas je veoma teško pronaći nekoga ko će u tvom životu predstavljati drugu polovicu tvoga tijela i same duše. Moguć’ je to posao, ali za njega treba dosta truda i ulaganja. Istinsko prijateljstvo veoma je rijetko. Sudbina je ta koja nam pruža roditelje, dom, hranu i sve što je potrebno kako bi koračali kroz život, ali prijatelje biramo sami. Niko ne zna bolje od nas samih procijeniti osobu s kojom stupamo u razgovor. Mnogo ljudi prolazi kroz naš život. Neki ostave trag na srcu, a neki trag na tijelu. Onaj trag u srcu najbitnija je tačka svakog prijateljstva. Nemaju svi tu sposobnost da podjednako vole i sebe i osobu s kojom dijele stvari koje su im mnogo bitne. U životu nam je potrebna osoba koja će upoznati i naše najmračnije strane i pored svega toga ostati tu, uz nas. Bez sumnje, nije teško umrijeti za prijatelja koliko je teško pronaći nekoga ko bi svoj život dao za tebe. Prijatelj je plod vremena, izvor naše nade, razlog osmijeha i cvijet jednog trenutka. Prijatelj je ono što se teško nalazi, ali kad se jednom pronađe vješto se čuva. Najgore je kad te neko izda. Toliko vremena pružao ti je svoje ruke dok si padao, a nisi znao da je radije htio postaviti svoje noge kako bi pao što dublje. Prijatelji su tu oko nas i oni nas kleveću, ali zato postoje neprijatelji koji nam sve to dojave.

Sagledavajući sve mogućnosti koje nam pružaju i prijatelji i neprijatelji, ja se uporno i čvrsto držim mišljenja da je jedini i najveći prijatelj naša majka. Ona je kao ogledalo, nikad se nije smijala dok smo mi plakali. U svakom problemu pronalazi riješenje i ne pita za cijenu. Pruža nam ljubav bezuslovno i bez kamata i nadoknade. Naša jedna suza za nju znači mnogo i sve radi kako je nebi nikad vidjela. Osjeti svaku našu bol i radost. Zna tačno kako se osjećamo i nikad nas neće izdati. Ma koliko bilo teško boriće se. Majka je ta koja nam nikad ne okreće leđa, osim dok grije svoja, trljajući leđa o’ naša. Svu toplinu svoga srca iskoristi da zagrije naše tijelo i naš duh. Jedina ona razumije naše ustajanje u pola noći, brige koje nas more i nekoliko prešutjelih dana. Ona zna kad treba da priča, a kad je potreban samo jedan zagrljaj da nas smiri. Majka je neko ko je života vrijedan, žena koja zaslužuje sve, a ipak iskreno dobije najmanje.

Benjamin Hanjalić: Bili smo radoznali i smjeli

Snijeg
Skoro svako u našem dijelu grada zna za napuštenu kuću na kraju ulice Safeta Isovića. Oko nje su se rasplijetale razne priče i anegdote, ali niko ne zna koja je istinita.

Pao je gusti snježni pokrivač i moji drugovi i ja smo se spuštali  saonicama niz brdovitu ulicu. Kada je nam je to dosadilo, sinula mi je ideja da odemo u napuštenu kuću na kraju ulice.  Sigurno sam se ohrabrio jer nas je bilo pet ili šest.

Bili smo radoznali i smjeli, i niko nije želio priznati da ga ja strah. Svi smo odmah pristali i krenuli. Dok smo oprezno  išli prema cilju, noge su nam potajno klecale, ali niko nije smio riječ da progovori od straha.

Nakon dužeg koračanja po mokrom  snijegu stigli smo do kapije prekrivene snijegom. Jedan od nas otvario je kapiju, začu se  škripanje zahrđalih dijelova željeza.

Sjetili smo se svih priča, barem onih strašnih.

Polako, korak po korak, ipak nastavismo kretanje prema vratima. Bilo nas je sramota da odustanemo, niko nije želio ispasti kukavica. Ni ja.

Kad priđosmo sasvim blizu kuće ugledasmo otiske nečijih zimskih cipela sa velikim đonom. Prvo što mi pade na pamet je da neko strašan tu živi. Došli smo do kućnog praga. Otvarali smo vrata koja su bila samo pritvorena. Očekivali smo nešto što će nas možda nasmrt preplašiti, ali nismo odustajali. Bilo je to pitanje časti. Otvorili smo ih, i osim nešto starog namještaja ništa nismo vidjeli.

I danas, nakon deset godina, još pokušavam zamisliti ko je ostavio one otiske u snijegu. Nikad više nisam tamo otišao, a kuća se nedavno urušila. Neko je izgleda kupio to zemljište.

Benjamin Hanjalić (13 godina)