JASMINA HANJALIĆ: RUKE MOGA BRATA

RUKE MOGA BRATA

 

Kad ono prije jedanaest godina

opasna gripa zaprijeti svijetu

moj  bolesni brat iz Italije

pozva me i zabrinuto upita

čuvam li se na poslu,

nosim li maske za lice?

 

Posla mi ubrzo poštom

tri paketa rozih, sigurnih,

italijanskog dizajna!

 

Snađe nas pandemija nove gripe,

izroniše iz sjećanja one bratove

maske koje u zemlji Danteovoj

nose heroji u borbi s koronom.

 

Ove roze čuvala sam brižno

na mrtvog brata da me sjete,

sad  ih nosim neprestano,

nježno miluju mi lice kao nekad

njegove tople ruke čuvaju me,

i nije me strah, nije me strah…

 

Jasmina Hanjalić

Sarajevo, 30/31.3.2020.

 

DA POSTOJI NEKO KO TE VOLI

DA  POSTOJI NEKO KO TE VOLI

 

Bio bi kraj  tebe

kad se rano probudiš,

branio te od pahulja,

skidao snijeg sa obraza,

s tobom prodirao mliječnu maglu

i dugo stajao za dvije karte više.

 

On bi  ushićeno čekao

tvoje stubišne  korake,

pokrivao te znojnu dok u snu letiš

nad ponorom, milovao raspucalu

kosu boje zrelog lješnika.

 

Da postoji  neko ko te voli

znao bi da ima dana

kad ne možeš  bez tuge,

da upijaš kišu ispod kišobrana

i modre ruke ledom griješ.

 

Znao bi da ljubav nije iznad života.

To je priča kojoj  vjeruješ ako je doživiš,

i san koji živiš ako mu potpuno vjeruješ.

 

Jasmina Hanjalić /Pjesma objavljena 2017./

 

 

 

 

JASMINA HANJALIĆ: KAD ĆUTIMO

KAD ĆUTIMO

 

Kad ćutimo zadivljeni ljepotom

odraza raskošne vrbe u očima,

 

kad ruke svežemo u lanac kamni,

maštamo mistični ples iz  Konye,

 

liježemo u smijeh umjesto u postelju,

šum divlje rijeke upija nam damare,

 

kad utihnu riječi, nebo se poda suncu,

čula nam preliju mirisi tinjalog drveta,

 

kad urastemo u naše otvorene pore

da bi postali neponovljiva cjelina,

 

tad znam da nadjačali smo sebe,

strah od darivanja i od vrha.

 

Jasmina Hanjalić

/iz zbirke “Sve u jednom jedno u svemu” 2011./

bašta u maju 1

 

JASMINA HANJALIĆ: RUKE MOGA BRATA

RUKE MOGA BRATA

 

Kad ono prije jedanaest godina

opasna gripa zaprijeti svijetu

moj  bolesni brat iz Italije

pozva me i zabrinuto upita

čuvam li se na poslu,

nosim li maske za lice?

 

Posla mi ubrzo poštom

tri paketa rozih, sigurnih,

italijanskog dizajna!

 

Snađe nas pandemija nove gripe,

izroniše iz sjećanja one bratove

maske koje u zemlji Danteovoj

nose heroji u borbi s koronom.

 

Ove roze čuvala sam brižno

na mrtvog brata da me sjete,

sad  ih nosim neprestano,

nježno miluju mi lice, kao nekad

njegove tople ruke čuvaju me,

i nije me strah, nije me strah…

 

Jasmina Hanjalić

Sarajevo, 30.3.2020.

 

 

JASMINA HANJALIĆ: TIŠINA UNUTARNJEG VIDA

TIŠINA  UNUTARNJEG VIDA

 

Poput otisaka prstiju

šarenica je naš kod,

na latinskom to je  iris,

na grčkom boginja duge

i glasnica božanstava,

 

ona određuje količinu svjetla

koja prodre kroz zjenice

kad smo zajedno,

isijava i prelama se

u prizmama sreće,

 

oči su neponovljive,

blješte iz svojih dubina,

ne mijenjaju ih godine,

stari samo ono što gledaju,

 

u tišini unutarnjeg vida,

ispod prigušena svjetla,

šarenice noćas rađaju

božanstvenu dugu.

 

Jasmina Hanjalić

sumrak

 

 

Jasmina Hanjalić: TRČALA BIH BOSA PO SNIJEGU

snijeg

 

TRČALA BIH BOSA PO SNIJEGU

 

Želim ove noći potrčati bosa

preko ćilima od prhkog  snijega,

kao po ručno tkanom iz provincije Ćinhaj,

koji sam zadivljena gledala u Bosnafolkloru

pred sami rat,  i koji nikad nije prodat,

supruge su opremile domove i izašle iz grada,

ljubavnice (koje su ostale) nisu o njima brinule,

s godinama opsade ćilim su nagrizli moljci,

jer su oni jednako gladni i kad  se grad ruši,

 

ćilim nije bio zanimljiv tetoviranim momcima,

pa je Dayton dočekao sitno izrešetan,

kao duša, kao što je noćas zrak pahuljama

na Dolac Malti ispod kandelabera.

 

Trčala bih da odem, prije nego li da stignem,

završim još jednu dionicu kroćenja svega,

uvježbano i jednolično poput Edith Piaf,

roveći iznova po prošlim decenijama.

 

Trčala bih, jer me besane noći plaše,

ponijela sve kratke poglede preko stola,

sjećanje na raskošni ćilim i njegove čvorove,

borbu za opstanak moljaca u opkoljenom gradu,

i nesvršeno razdvajanje od onog  čega nije bilo!

 

Jasmina Hanjalić

 

22.1.2020.

 

 

SUNCE I VJETAR BILI SU SVJEDOCI

sv jovan

 

SUNCE I VJETAR BILI SU  SVJEDOCI

 

Ko zna šta me je izvuklo

iz toplog doma te januarske noći

dok je snijeg uporno zasipao grad,

 

mi, lovokradice bez srama,

jedrenjaci u zabranjenim vodama

sreli smo se na ulazu,

 

ne sjećam se ko je prvi  prišao

i pružio ruku, ali sam nebrojeno puta

te noći mirisala dlanove,

 

ko je predložio da odemo u planinu

umijemo stopala u Studen potoku

ćutimo kraj prevrnutih stećaka,

 

svukli smo istinu

priznali da ovo nije još jedna

gostujuća  predstava izvan zidina,

 

sunce i vjetar bili su naši svjedoci

kad si me pitao hoću li  biti tvoja

i u kosu mi planinski ljiljan stavio,

 

iznenada, mnogo svatova skočilo je

sa stećaka i oko nas bogumilsku

pjesmu klicalo, klicalo…

 

(Iz zbirke  “Otpusti noja i druge ptice”)

 

Fotografija1441