Arhive kategorije: moja poezija (my poetry)

JASMINA HANJALIĆ: DUNJA

hitna

 

 

DUNJA

 

Jutros je otac posjekao dunju

posađenu s mojim polaskom u školu,

 

bila je jedino preostalo

stablo u našem dvorištu,

 

(ostala je posjekao onda

kad su prestala rađati)

 

a sve do lani mirisao je

sa ormara dunjin život,

 

jutros je otac posjekao

moju jalovu drugaricu,

 

od nje je ostao šupljikav panj

mravima izjeden iznutra,

 

i gle, oni isti mravi već hrle

prema mojim stopalima.

 

(Iz zbirke pjesama  Otpusti noja i druge ptice, 2017.)

 

 

 

Advertisements

Jasmina Hanjalić:DO POLA

2018

     

 

DO  POLA

 

poluistinama dva puta opasana

bježeći od zavjere obje hemisfere

 

uporno tražim svoju drugu polovinu

dvoje dobro usklađenih: laž i iluziju

 

u pola riječi na usnama polovine obraza

do pola probuđena iz podijeljenog sna

 

polovičnom tugom srušenog povjerenja

prepolovljena vraćam se omči navika

 

 

(iz zbirke “Sve u jednom jedno u svemu” 2011.)

JASMINA HANJALIĆ: NA UGLU

IMG_20180610_234449_889

 

NA  UGLU

 

Tu na uglu depresije i tuge,

s neprihvatanjem među vjeđama,

s buđavom riječi umjesto obroka,

klonula gazi opako vrijeme.

 

Njena  jača lijeva strana

u rascjepu je s desnom:

šire se pukotine misli,

dube ponori osjećaja,

 

ožiljci množe se i dijele je

na skrivenu i onu ranjivu,

onu koja mnogo puta izdala je,

 

tu na uglu prošlog i budućeg

kao žilet ozljeđuje spoznaja

ne postoji njena strana svijeta.

 

(IZ ZBIRKE “oTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE” 2017)

 

IMG_20180614_203123

 

Jasmina Hanjalić: GRLICA

hj

 

GRLICA

 

Sjevarac je fijukom razbio

noć na sitnu parčad, čučim

na suhim lomnim granama,

 

opada  lišće svelo –

moji hladni jorgani,

 

(na kušnji su noćas bili

čvorovi i godovi).

 

Zgrčena sam grlica,

nosim nesanice u

zjenici tmine.

 

Čemu drvo bez lista i grane?

Čemu oči bez odraza u njima?

 

Bez radosti novom danu

čemu ova zora ovjetrena!

 

(iz zbirke pjesama “Otpusti noja i druge ptice”, 2017.)

 

grlica

 

JASMINA HANJALIĆ: SJAJ TRAČNICA

 

 

SJAJ  TRAČNICA

 

Sinoć su pragovi moje korake

brojali, vozovi jednako dolaze

i odlaze, tračnice jednako sjaje,

 

imala sam na sebi i bijelo i crno,

stajala na peronu kad su objavili

da redovni voz iz Ploča kasni,

 

onaj koji k tebi me vodi i prevozi

nevjenčane darove: ljubav i strast,

i koje dijelimo uglavnom nejednako,

 

iako promrzla sinoć sam željela biti

što dalje od naše putničke daljine

i što bliže našoj stvarnoj blizini,

 

koračala nadojena jesenjom vlagom

kao tvoje cipele i brzi pogled koji

ostaviš u zalog svaki put kad odeš,

 

dugo sam sinoć gledala prugu,

sve su iste samo što vozovi

jednima dolaze a drugima odlaze,

 

i još jednom vratih se u grad

da me ne bi, kao Nju, zaveo

privlačni sjaj tračnica.

 

(Iz zbirke pjesama “Otpusti noja i druge ptice”)

 

JASMINA HANJALIĆ: OTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE

 

KORICA

 

 

OTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE

 

 

Otpusti  noja iz svoga bića,

pronađi i osvijetli istinom

katakombe koje vode k tebi.

 

Odbaci naslage tjeskobe, prihvati

strah od života i smrti, prihvati gnjev

zbog nemoći i svega onog što boli.

 

Jasno ćeš vidjeti svijet i ljude

potom oslobođeno i spokojno

otpusti i sve druge ptice u sebi!

 

(Iz zbirke poezije “OTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE”)

JASMINA HANJALIĆ: SUNCE I VJETAR BILI SU SVJEDOCI

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

SUNCE I VJETAR BILI SU  SVJEDOCI

 

Ko zna šta me je izvuklo

iz toplog doma te januarske noći

dok je snijeg uporno zasipao grad,

 

mi, lovokradice bez srama,

jedrenjaci u zabranjenim vodama

sreli smo se na ulazu,

 

ne sjećam se ko je prvi  prišao

i pružio ruku, ali sam nebrojeno puta

te noći mirisala dlanove,

 

ko je predložio da odemo u planinu

umijemo stopala u Studen potoku

ćutimo kraj prevrnutih stećaka,

 

svukli smo istinu

priznali da ovo nije još jedna

gostujuća  predstava izvan zidina,

 

sunce i vjetar bili su naši svjedoci

kad si me pitao hoću li  biti tvoja

i u kosu mi planinski ljiljan stavio,

 

iznenada, mnogo svatova skočilo je

sa stećaka i oko nas bogumilsku

pjesmu klicalo, klicalo…

 

(Iz zbirke  “Otpusti noja i druge ptice”)

Jasmina Hanjalić: S NJIMA SAMA

IMG_20170620_230557_223

S NJIMA SAMA

Možeš li sama i dvojna gledati kišu
u sumrak gledati odraz lica uramljenog
na prozorskom staklu u sumrak
dok ljubavnici očekuju da si krijesnica?

Možeš li zauvijek ostati plijen
na putu od zanosa do plijena
jer prednost ostaje u tuđoj kući?

Možeš li gledati njihova gnijezda
loviti kratke popodnevne sate
i sama jesti praznični kolač,

nositi tjeskobu i strah od samoće
zbog koje rutinom gozbuješ
muževnu snagu i zoriš
strah od samoće?

Možeš li ostati jalova svaki put
kad upiješ sjeme njihovo kad primiš
krike zadovoljstva jalova do kraja,

vjerovati u sebe i biti slobodna,
mada s rukama crnjim od gara
nije lako vjerovati u sebe?

Sloboda je kad sama koračaš i ne žuriš,
kad se ispuniš prazninom čekanja
i budućnost u sebi udomiš.

A beduini tvoju pustinju neće naseliti,
ako ne možeš sama
nećeš moći ni s njima u pustinji!

PRERIJA NA SKRIVENOM MJESTU

 

 

Prairie_in_Effigy_Mounds_National_Monument,_Iowa_(2005)

 

PRERIJA NA SKRIVENOM MJESTU

U polutami svijeće
koja crnilu uvijek doda
još malo crne,

baš kad stigosmo do ničega
još malo dalje od nigdje,

začuh pjesmu neprekidnu

nalik indijanskoj preriji,
tužniju od plesa umirućeg šajena
i trajniju od brazgotine,

začuh je na skrivenom mjestu
gdje strijela pravi vrelu ranu
koračnica snom ne prestaje
i gdje život počinje i gasne,

lomni prelazi njene melodije
o neostvarenom stapanju
kao epitaf opominju –
drugačije, a svima znano,

bila je to najtužnija pjesma
umjesto koje na skrivenom mjestu

prerija samo ostade.

 

Jasmina Hanjalić

(iz zbirke pjesama OTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE)

 

 

 

Jasmina Hanjalić: OD TROJE DO TOMAŠICE I NAZAD

(Pjesma na temu djela APOKALIPSA slikara Džeke Hodžića, objavljena u knjizi “Apokalipsa u djelu Džeke Hodžića, Planjax, 2017)

 

 

OD TROJE DO TOMAŠICE I NAZAD

 

 

Crvenim žicama njegova bića vrije mistika trnke

ritmom plesača kruga suprotno kazaljkama sata

umjesto bijelog ogrtača (na)nosi muk iskopine

 

dok stvara razapet je između istine i urasle boli

nema spasa ljudima iz sjene, licima bez dlanova

orošene jame skupljaju ruke vertikalom zla

 

u njegovoj dolini stradanja Tvorac se odrekao mjesta

tu gdje smrt pobjeđuje od Troje do Tomašice i nazad

on hvata dram svjetla i miješa ga s nijansama pakla

 

na tom polju crna vrana kljuca usirenu krv stradalnika

oko debele hijene zjape kolaži ljudskog mesa i kame

zalud vrijeme, još tinjaju zgarišta silovanih noći,

 

eto tu, gdje bivši čovjek opet je bio besmislena meta

mula Zahid  tiho moli milost za svog unuka

ovog što mu ruka jeca nad uvijek mokrim platnom.

 

Jasmina  Hanjalić

 

 

JASMINA HANJALIĆ: STRAH OD SREĆE

 

Znamo da je sigurno bez ljubavi
životariti i nikome se predavati,

pitamo se čemu trud gusjenice kad
prva svjetiljka spržiće leptiru krila,

postelja napuštena na brzinu
iako vrela uvijek brzo se ohladi,

bolna praznina na sitno lomi
poslije prebogatog darivanja,

zato idemo utabanim stazama,
u strahu da ne zalutamo k sreći.

(Iz zbirke “SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU” 2011.)

JASMINA HANJALIĆ: UMIRE PJESNIKINJA

fahra

 

Fahriji Hodžić, tetki

 

Pjesnikinjo,
podivljali ševari iz tebe niču
dobro hranjeni kancerom gnjile
mirišu na zemlju u močvari

oduvijek sama u krevetu za dvoje
u besanim noćima nekajanja
nezadojenog čeda
previše neotplakanih nišana
očima k‘o dva bunara
u koja i kad baciš najoštriji kamen
uroni se utišanim ehom
sretna što je još jednom utočište

gledam te
spremno čekaš dželatovu omču
nisam loše
s osmjehom posljednji put me bodriš
ruku bez burme pod obraz spuštaš

lavanda se preli tvojim usnama
sklopi  umorne oči i pjesmama ode.