JASMINA HANJALIĆ: SMRT NA PROSLAVI

SAMO DA UMREM NA PROSLAVI

Kad pomislim na trenutak moje smrti nije mi ugodno, jer znam da  ću neke ljude rastužiti. Ne, ne mislim da ih  ima mnogo. Najviše žalim roditelje!  Djecu ću nasekirati jer hitno moraju tražiti slobodne dane od poslodavaca bez empatije, skupe avionske karte, čeka ih gnjavaža u rodnoj kući, nepredviđeni troškovi…Doduše, od  penzije sam  za tu svrhu skupila koliko je potrebno  i ostavila na posebno mjesto, a oni znaju gdje.  Nekoliko iskrenih i vjernih prijatelja će biti ganuti, poneko od bivših radnih kolega, a komšije će se iznenaditi:  „Još nije bila za umiranje!“

Zato želim da umrem na proslavi! Recimo doček nove godine ili proslava 8. marta! Pa to je divota od umiranja! Krenem od stola preko svečano okićene sale i srušim se. Dakle, ništa ne osjetim, elegantno brate, damski, bez bolova, gušenja, lijekova, bolnica…

Onda neko od prisutnih zovne Hitnu. Oni dođu, pred svima rade reanimaciju, ljudi im se dive kako su uvježbani. Svaka čast, čuje se okolo, vidi kakvu opremu imaju!? Drago mi, jer najzad se neko bori za mene! Kud ćeš više?!

Poslije toga čekam mrtvozornika. Pokriju me stolnjakom po glavi, što je dobro da mi se tijelo ne pregrije,  u sali je prevruće.

Najbolje od svega je što se sve dešava na radosnom skupu, preko dvjesta lijepo dotjeranih muškaraca i žena vesele se, ljudi udobno zasjeli, raskošno posluženje na stolu, od pića ćefnuti, čavrlja se,  žamor klizi. Ipak, malo  tiši nego obično!

Mrtvozornik dođe i brzo me proglasi mrtvom, jer mu je neugodno. Onda se nađe neko pa to snimi  mobitelom i pojavim se na poznatom portalu za desetak minuta.

Najbolje tek slijedi.

Čim postanem zakonski  mrtva konobari me žurno iznesu prema mrtvačkim kolima koja nestrpljivo čekaju ispred svečane sale. I nisu me još ni unijeli u njih a muzika vrisne, svi naglo ustanu i hvataju se u  kolo, jer su izgubili skoro sat vremena od proslave. Predivno, uz muziku me odvoze u mrtvačnicu!

Dakle, samo da umrem na proslavi!

Jasmina Hanjalić

zagledana u jezero

 

JASMINA HANJALIĆ: PROKLETA ZEMLJA

hitna

 

PROKLETA ZEMLJA

 

Puuu…mrtav k'o mrtav! Nema smisla nastavljati, evo prođe sat!
Izbezumljeni mladići, koji su uletjeli u ordinaciju noseći njegovo obamrlo tijelo, u hodniku se hvataju za glave i stišću šake. Svi se u mislima, na svoj način, mole Njemu i ne gube nadu da ću uspjeti! Pa i oni koji ne vjeruju da On postoji sad vjeruju u čudo. Proviruju kroz malo staklo na vratima, od mene očekuju božansku moć.
Moram izaći, stati pred njih i ubiti nadu!
– Proglašavam smrt! Zaustavi sve!!
Trideset pet mu je godina. Samo se srušio usred utakmice! Prošli je imao trideset osam i već tri godine ga pokriva ova ljepljiva i teška zemlja. Živi trče za njom, a mrtvi je stignu. Zauvijek.
Begovica Mubera ne popušta, sutra ću opet na njen mezar. Moliću je da najzad halali. Sedamnaest godina radim kao doktor u ovom Domu zdravlja i ovo je šesta žrtva. Niko ne zna tačno koliko ih je bilo u pola vijeka!
Ovi momci se nisu ni rodili kad je begovici Nova država, u Drugoj agrarnoj reformi, sve po zakonu i uz potpis, uzela zemlju i podijelila je bezemljašima i zadrugama. Za opšte dobro i prosperitet! (Nova vlast je jačala diktaturu proleterijata i seoske sirotinje). A ni njihovi očevi nisu bili rođeni kad su, u onoj Staroj državi, u Prvoj agrarnoj reformi, veleposjednicima uzeli zemlju i dali im ćage. Demek, platiće naknadu za pedeset godina, koju nikad nisu do kraja isplatili. Ono što je plaćeno to je i potrošeno, pa ljudi ostadoše i bez zemlje i bez novca.
– Do sudnjeg dana nek vam je prokleta ova zemlja – zapištala je Mubera prije pedesetak godina kao crna kukavica i snemogla se kraj mrtvog sina jedinca.
Begovi Ćorovići su vijekovima imali skoro najbolju zemlju u cijelom Bihoru, sa koje su se rahat hranili i oni i čifčije. Biće baš te godine kad im kraljevska vlast poče oduzimati zemlju, u njihovu kuću dođoše još jedna usta – stasita nevjesta Mubera. Dadoše je za Latifa, trećeg po redu sina Osman – bega. Opet, imalo se, moglo se, pa i za vrijeme drugog Švabinog rata.
A, poslije rata, još uvijek sedefastog lica i rumenih obraza, Mubera je s porodicom živjela na ostatku imanja. Sijali su pšenicu, kukuruz, ječam, heljdu, pa i lan za haljine. Čeljad i stoka nisu bili gladni ni i u najgladnijim godinama.
Kad, u jedno doba, malo poslije no što se proglasi Zakon da jedno gazdinstvo može imati do deset hektara zemlje, pojaviše se ljudi iz opštine da mjere poveliku livadu Ćorovića. Baš onu najljepšu na putu za Berane! Obaviješteni ljudi su to mogli očekivati, no preumorni Latif i Mubera kao da postadoše i gluhi i slijepi pored očiju i ušiju. Vala, svako malo su se i donosili neki novi zakoni!!
– Šta činite na moju livadu, pobogu ljudi? – jedva izgovori zadihani Latif. Priđe još bliže četvorici muškaraca koji su gledali neku skicu. Među njima je bio i milicioner. Komšija je Latifu dojavio da mu geometri mjere zemlju, pa on, brže bolje, potrča da vidi šta je sad opet.
– Šta gledate to, nalet ve bilo?!
– Stani malo, druže, đe si navro? Narodna vlast je izabrala tvoju zemlju da ođe pravi sportski centar i terene. Šta si se prepao, sve je po zakonu, ne brini! Dobićeš papire i naknadu za svaki pedalj! Da se ne protiviš ti??!! – reče jedan od njih. Vidjelo se da ima iskustva u tim poslovima.
– Ada, ljuudiii!! Pa zar da nas ostavite bez zemlje? Uzeli ste nam pola za zadrugu! Šta će nam naknada, ne moremo šnjom da hranimo ni nas ni stoku!! – zavrišta Mubera samo što stiže. Svilen konac po rubovima njene bijele šamije i uplakane oči zasjaše na suncu.
Na te riječi opštinski službenik poče ljutito, onako bez reda, nabrajati o kapitalistima, zemljoposjednicima, gulikožama, proleterima, nacionalizaciji, crkvama, džamijama, kolonistima, zadrugama, drugu Titu, Staljinu i šta još ne…Latif zapali cigaru, a kad službenik poče glasno spominjati neprijateljsko djelovanje i kontrarevoluciju, čučnu pognute glave. Valjda ga noge izdadoše. Glasno je disao, skoro stenjao. Službenik i milicioner se naceriše jedan na drugoga, mahnuše rukom i dadoše znak dvojici geometara da nastave svoj posao.
Uto dotrča mladić, znojan i crven u licu. Priđe uplakanoj Muberi i poče mahati rukama gore, dolje. Podiže pogled ka nebu, pa se uhvati za glavu i povika:
– Majko, ne plači! To su neki provokatori! Ne može ovo bit istina!!
– Druže, pazi šta pričaš! Mi smo narodna vlast! Možemo mi i drukčije!! Prošlo je vaše, ne ponovilo se!!
Tu službenik još dodade: Narodna vlast hapsi izdajnike!!
– Svi ste vi gladna fukara! Mrš odavle, nesoju!!! Mrš s moje zemlje!! – pobjesni Muberin sin i lati motku koja je stajala naslonjena na drvenu ogradu.
– Pušti, sine!! Đe hoj?! Stani, Ahmede!!- skoči Latif i dohvati uzavrjelog mladića za rame.
– Odbij! Naređujem u ime naroda! – spremno zavika milicioner i ruku zabaci prema opasaču. – Ti ćeš, jado, nama uzet zemlju – viknu Ahmed još jače i odlučno zakorači prema službeniku, ne vidjevši milicionera s desne strane.
Dolinom odjeknuše dva pucnja.
Otkad džematlije na tabutu odniješe njenog sina, begovica se više ne diže iz postelje. Nije se budila iz tog polusna ni danju ni noću. Katkad bi glasno uzdahnula, i to kad bi Latif na prstima ušao u sobu, sjeo na ivicu kreveta i dodirnuo joj dlanove. Odbijala je hranu i vodu, a poslije mjeseca dana preseli. Ukopaše je pored sina.
Za nepunu godinu dana milicioner bi oslobođen optužbe za ubistvo. Drug Seferović je pucao u nužnoj odbrani, čuvao je društveni poredak! Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Sportski centar se brzo napravio. Predsjednik opštine je na otvaranju presjekao crvenu traku makazama sa jastučeta boje truhle višnje, koje je na rukama držala nasmijana omladinka iz obližnjeg sela.
Latif se, ostavši bez sina i žene, (četiri kćeri su se udale i rijetko dolazile) sklonio od ljudi u svoju kuću sa uvijek priškrinutim pendžerima. Cvijeće, koje je nekad ukrašavalo te male otvore ka svijetu, sparušilo se i nestalo pod udarima vjetra. Samo se po dimu iz dimnjaka vidjelo da tu neko živi. Pušio je Latif po cijele dane hercegovački duhan, brižno savijao cigare i redao ih u srebrenu tabakeru, a prsti i nokti su mu bili žuti kao med. Opština mu je dodijelila posao čuvara u sportskoj sali. Kad bi ga srele komšije, samo bi nazvao selam i nastavio svojim putom. Ni lijevo ni desno. Njegovo nepomično lice ispod crne kape francuzice podsjećalo je na lice – masku koju imaju tek pristigle, zbunjene i uplašene nevjeste dok pred znatiželjnim svatovima dvore u uglu sobe.
Ali, uskoro se svi u selu podsjetiše na Ahmedovu pogibiju.
Negdje oko proslave prve godišnjice od izgradnje sportskog centra, jedan mladić, koji je u sportskoj sali vježbao penjanje konopom, pade, slomi vrat i na mjestu ostade mrtav. Rekli su ljudi, doduše potiho, da nije čudo, begovica Mubera je proklela tu zemlju!
No, narod k'o narod, okrenu se svojim brigama i zaboravi nesretnog mladića. Ali, poslije dvije godine, baš skoro u isto vrijeme, opet se sjetiše Mubere i njenog sina Ahmeda! Pred Prvi maj neki električar je razvodio osvjetljenje za proslavu Praznika rada, i nastrada od struje; rek'o bi čovjek k'o da nikada nije uzeo kabal u ruke! Kažu da mu se tijelo pušilo poput razgorenog panja.
Bihorci tad počeše malo glasnije spominjati kletvu begovice. No, onako, između sebe, na posetku, da se ne čuje daleko, jer milicija hapsi li hapsi, hič ne patiše! Pričali su, prepričavali i dopričavali, kako baš nekako uvijek u isto vrijeme (kad je Ahmed poginuo) u sportskom centru strada mlad čovjek. Ni najveći ateisti više nisu bili ravnodušni!!
Kad sam se ovdje zaposlio, o tome ništa nisam znao. Sve dok mi u ordinaciju ne uletiše ljudi noseći tijelo muškarca koji je stradao u sali. Vidim, mrtav je, al’ da pokušam nešto. Ništa! U uglu ordinacije portir cijelo vrijeme maše glavom. Ja se snuždio, žao mi, krivo mi!
– Mog'o si, vala doktore, hič da ne probaš! Medecina ne more tu ništa! – reče portir mirnim glasom, kao kad bespomoćni postaju ravnodušni. Pogledam ga, ne znam o čemu priča.
Sutra čujem slično i od medicinara Fadila. Još su neke nane tih dana dolazile na pregled i, kao usput, spominjale nesretnika. Počnem objašnjavati, te loše je nezagrijan trčati, te nema u sali dovoljno čistog zraka, ovo, ono, a one samo skupljaju vjeđe i usne. Jedna, ipak, reče: E, vallahi, neće tu biti hajra!
Kad su sljedeći put donijeli nastradalog mladića, nisam mogao danima da dođem sebi. Radio sam oživljavanje mrtvog čovjeka, baš kao i sada. Ovaj se zove Davud, ima izbačene zube i mala usta. Njegovi drugovi još uvijek čekaju u hodniku. Više ne mogu odlagati ubistvo nade. Medicinska sestra kaže stigao je otac, dovela ga policija.
Nijednom nije došla majka.

/Iz zbirke kratkih priča SKAMENJENI/

JASMINA HANJALIĆ: BURA TIŠINE

fotografija2551_001

BURA TIŠINE

Iznemogla bura probija tišinu ove mirne uvale. Da nema nje, izgledalo bi da je stao život. A nije: on je iza svakog zida, iza škura i pod kamenom koji sunce i voda ispiraju.
Jutrom se najbolje vidi šta je goropadnica učinila. Bura se vraća da ne zaboravimo koliko smo nejaki naspram njene snage i moći. Sila je to.
Pitam se, odakle su došle sve te male stvari i drangulije na plažu i priželjkujem da budu iz dalekih okeana. Koračajući uz more gledam ne bi li ugledala bocu sa pismom. Godinama je ovdje tražim. A šta ako ne budem znala da pročitam pismo? U filmovima je na engleskom, a prosto ne mogu da zamislim kako bi bilo pismo na ruskom ili njemačkom.
Nakon što nađem najviše stakla, drveća i lišća, dijelova odjeće, poneku plastičnu flašu ili dječiju igračku, razočarana krenem dalje ka molu. Neću odustati od čekanja.
Naiđem kraj male i stare kapelice. Skrušeno stoji pod platanom koji se raširio i svojim granama zaklopio sve ispod sebe. Stari je to dundo, ima više od dva i po stoljeća. Pod njim ide potok i ovdje umire. Stojim na mostiću, samo par metara od mjesta gdje potok ulazi u sva mora svijeta. Most je mali i na njemu nema trgovki kao na ponte Vecchio, ali zato s jedne strane gledaš slatkovodni svijet sa patkama, a sa druge strane morske ribe. Reklo bi se da na ovom mjestu postoji jedinstvo vodenoga svijeta. Bratstvo je postalo suvišno.
Manje i veće barke su utihle od stranaca koji jedva čekaju da zagledaju okolinu. Kad odatle gledam pučinu, vidim jedno malo ostrvo i dva manja koja plove za njim, kao da ga prate. Pomislim da je to majka sa dvoje djece koja su prestravljena za njom trčala i okamenila se. Nije ih mogla odagnati od sebe i tako spasiti od neuništive bure. Sjetim se oca koji posljednjom snagom viče sinu da trči i ne okreće se i majke kad mahne rukom na zmiju otrovnicu, primi otrov da bi spasila sina. Voli dijete više no sebe!
Znam da postoji i ona koja je ubila svoje troje djece. Ima novog partnera koji ne voli djecu ili ih zlostavlja, pa ona ne može da gleda, a nema snage da ode. Upoznala sam Hajru, koja se sa svojim intimnim prijateljem usred dana zatvori u jednu sobu, od ukupno dvije, pa ako neko od njene djece nešto traži ili je glasan, izađe i pretuče ih. Tako su ljubavnici prebili mlađu kćer epileptičarku i polomili joj prednje zube. Malena je bila malo u domu, ali je stalno plakala da dođe kući svojoj mamici, pa su je na kraju vratili na Alipašino polje. Često ide od kuće, ali se uvijek vrati!
U tim mislima o majkama i djeci, koja su izazvana gledanjem pučine, stignem do igrališta. Ovdje je uvijek živo i dječaci neprestano igraju vaterpola. Gusari osvajaju more, bez obzira što nema jedrenjaka ni otetog blaga. Maloj uvali nedostaje zgodni Johhny Depp.
Talasi zapljuskuju oštre stijene i prave zastore od kapljica mora. Nekoliko barki je vezano i njišu se na površini, nema jahti. To se baš uklapa u sliku, jer prvo što pomislim kada ugledam luksuz tog plovila je pijanka, opijati i seks. Žene i djevojke na jahtama rade ono što trijezne ne bi: usisavaju usnama sve što je prije toga bilo u čmaru. To mu dođe kao da se sagneš u wc šolju i dobro je poližeš. Neki kažu da im frajeri imaju potisnute nastrane želje. Oprati sebe je najteže!
More je jutrom tamnije i modrije i osim što je nemirno, ono je i mirisnije, jer još nema krema za sunčanje, kupača i nafte iz barki. Zbog tog izvornog mirisa mora ustajem rano.
Upitah se živi li ovdje Santiago. Samo što se zove Anto ili Toni. Vidim ga ponekad kako vadi mrežu. A ribu kupim na pijaci i obično kasnije bacim, jer ne prepoznajem pokvareno.
Ranim jutrom možeš sresti starije mještane. Sjedim na klupi i gledam ih, pokušavam zamisliti kakvi su bili kao mlađi. Sigurno su i tada postojale sretne i nesretne žene i da su neke od njih lijegale pored muževa bez snage koji im okreću leđa, praveći se da su umorni i pospani. A bilo je i onih koje su cijedili po cijelu noć u pomami strasti. Možda su duge noći bez televizije i Interneta bile mirisnije i podatnije za ljubav i uzajamno davanje? Kažu da je najljepše voljeti uz šum talasa koji se rastaču o stijene i nestaju u pjeni! Ljubav je uvijek posebna!
Došetam do crkve. Nakon penjanja stepenicama hladom okolnih borova, čempresa i lovora, ugladam malu i čvrstu građevinu. Ova je crkvica napravljena dvadeset i jednu godinu prije Santa Maria Novella u Firenci. Prava je starica, a neki zidovi su joj iscrtani savremenom grafikom. Ovo je primjer simbioze petnaestog i dvadesetog stoljeća u crkvi svetog Ilara. Bolji je original. Pomislim na dječake koje muški pogledi vrebaju dok idu nedjeljom na misu. I to mu dođe kao prenošenje sa koljena na koljeno, ili bolje reći sa pozadine na pozadinu, onda i sada. Nejač je izazov!
Tišina izmiče, prolaze automobili i kamioni hotelske nabavke i Elektrojuga. Dodatak “juga” je geografski pojam. Konobari postavljaju stolnjake na terasi iznad samoga mora, a mala crkva na uzvisini svojim zvonom opominje, u tišini bure, da vrijeme prolazi.
Bura, kamen i more su oduvijek tu, a ostali su bili i netragom otišli.

/Iz zbirke “Priče u bijelom” 2014/

setnja

Ясмина Ханьялич:Самосамка /prijevod kratke priče na ruski jezik/

PLAVA DALJINA

 

Самосамка. Ясмина Ханьялич

 

  Война застала меня в родном доме, в родном городе. Вообще, я единственный ребёнок отца самонца и матери тасамки.
И, как бывает, когда переговоры ведутся через оптический прицел, за одну ночь город был поделён между двумя этими народами. Наш дом находился в районе, где власть взяли отцовские самонцы и мы думали, что находимся в безопасности. Оказалось, это не верно. Точнее, переменчиво!
Отец в скором времени погиб в бою с тасамцами и мы с матерью остались одни в районе, который был наполовину моим. Самонская полиция стала приходить по ночам, перетряхивать наш дом и искать доказательства работы на неприятеля. Не найдя ничего подозрительного, она уводила нас в своё здание и держала сутки или двое под арестом!
Мою мать, которая не их, и меня, которая наполовину не их, спрашивали о родственниках с другой стороны, зовёт ли нас кто, есть ли у нас контакты, посылаем ли информацию? Сначала меня били по телу, потом по голове, угрожали отправить нас в лагерь, но всегда находился другой полицейский, который, с большим трудом, не допускал худшего. Не получив признаний в сотрудничестве с неприятелем, кричали ещё громче, называли меня тасамской курвой, а в результате удара я ослепла на один глаз. Наконец, нас отпустили со словами, что будут следить за каждым нашим шагом!
Как любая война, и эта остановилась, хотя и не закончилась. Район города, в котором мы жили, по Соглашению о перемирии, тогда заняли материнские тасамцы. Наполовину мои!
В первую же ночь тасамские полицейские пришли в наш дом и перевернули его в поисках доказательств вражеской, предательской деятельности.  Не найдя ничего подозрительного, отвели нас на допрос в то самое здание полиции, где мы уже были несколько раз.
Нас спрашивали, что мы делали на самонской территории четыре года и почему не ушли в конце войны, когда все остальные сбежали? Сначала меня били по телу, потом по голове, угрожали посадить нас в тюрьму, но всегда находился другой полицейский, который, с большим трудом, не допускал худшего. Не получив признаний в сотрудничестве с неприятелем, кричали ещё громче, называли меня самонской курвой, спрашивали, чем я заслужила, что один глаз у меня остался цел и били всё сильнее. В конце концов, я полностью ослепла.  Нам пригрозили, что будут следить за всеми нашими передвижениями! Мать, вскоре после этого, умерла.
И вот я, еду на поезде, смотрю в окно и ничего не вижу. Благодаря международной гуманитарной организации я получила иммиграционную визу в страну, находящуюся за тысячи километров. Слышала, что там живут разные люди, говорят на нескольких языках, но столетиями обходилось без войн.
Если на границе спросят, кто я, что сказать? Самонка или тасамка? Дочь самонца и тасамки – это самосамка, так как не выбрала сторону!
А кто знает, может там задают какие-нибудь другие вопросы!?Перевод с сербохорватского:
Дмитрий Волжанин

Jutro kad sam ostala sa sobom

 

NAPA NA TRAVI

 

Za tačno pola godine bit će tri decenije otkad sam se udala. Lijepa suma godina. Uspjela sam se, doduše, i razvesti, ali i dobiti dva sina. Jednom je 28 godina, a drugi jezdi dvadesetu i upravo je završio srednju školu.

Jutros, dakle, shvatih da sam ostala sama i tako moram dalje ploviti. Zaista, prvi dio života, prvih 26 godina, sam živjela s roditeljima, potom sam osnovala porodicu, a sad započinjem treće poglavlje. Robinzonski, ali bez Petka.

Sinoć je stariji sin za vikend doletio avionom, dočekala sam ga na aerodromu, voli on to, a volim i ja. Kući su strpljivo  čekala  jela koja voli, somun (vrijeme je Ramazana), šnicle, pileća prsa u sosu, pržene paprike s vrhnjem, hurme, grožđice, razno voće…Najeo se, baš uživajući. Izvadio poklon za moj rođendan, hvala mu što se sjetio. Krasan sin. I za pola sata izašao u grad. Još uvijek spava, a sad je jutro poslije.

Mlađi sin je sinoć s početkom večeri izašao, imao dogovore s društvom. Jutros oko šest sati, kad se probudih, nije se bio vratio. Maloprije stiže. Pitam ga je li spavao, kaže jest par sati. Pa gdje si bio, pitam, a on se smiješi, veli s društvom u gradu. Nisam dobila odgovor, a zapravo sam dobila pravi: „Mama, ne moraš više zapitkivati ni čekati me, preuzeo sam odgovornost!“ Uskoro odlazi na studij u inostranstvo.

Okupala sam se, stavila koji vikler u svježe ofarbanu kosu, skuhala kafu, pustila Gibonni-a na YouTube i suočila se s istinom po ko zna koji put. Sama sam, iako su jutros obojica sinova u kući!

Ništa neobično, ova spoznaja doleprša svim roditeljima. Dođe taj dan kao ovo moje jutro kad shvatiš. I prihvatiš. Nekako mi nije prestrašno, jer sam u svim periodima života ipak ostajala svoja. I kad sam bila dijete, djevojčurak, studentica – nisam prestajala biti Ja. Imala sam svoje interese, nije mi nikad bilo dosadno,  nisam se pogubila ni kad sam voljela, kad sam patila, dok  sam predugo čekala i najzad počela raditi posao za koji sam se školovala i koji još uvijek radim sa strašću, tokom radovanja i tugovanja. Ni u najtežim trenucima borbe za život, a i to sam iskusila. Preživjela, bolje reći, uz sjajne prijatelje i kolege.

Nisam sama, neko će uvijek biti tu. Ja! Imam sebe i nadam se da me „Ja“ neće napustiti do konačnog odlaska…

Zaboravih, nakon mnogo tmurnih i kišnih proljetnih dana jutros je nebo plavo, sunce se raskošno preliva po okolnim krovovima. Znakovito?! Važno da ga još uvijek mogu primijetiti! Idemo dalje!

Sarajevo, jutro 18.maja 2019.

 

JASMINA HANJALIĆ: REVIZIJA HIPOKRATOVE ZAKLETVE

IMG_20190314_064023_343

 

REVIZIJA  HIPOKRATOVE  ZAKLETVE

Danas, nakon više od dvije i po hiljade godina, izgleda kao da su se Hipokratu pomiješale žuč i krv i ne znam kako su njegove ideje ljudi slijedili toliko vremena. Došao je čas da se u potpunosti izvrši revizija Hipokratove zakletve, jer ne prati kretanja u savremenom društvu.

Umjesto božanstvima Apolonom, Asklepijem, Higijejom i Panakejom, doktori bi trebalo da se zaklinju aktuelnim prvacima medicinske struke, direktorima i ministrima.

„Poštovanje učitelja“ usporava podmladak kadra.  Radni vijek mora biti skraćen zbog  odlaska iskusnih doktora u penziju. Tako će neiskusni rano zauzeti pozicije svojih učitelja i sticati praksu.

„Učenje đaka bez naknade“ je još jedan zastarjeli Hipokratov princip. Podučavanje mladih mora biti skupo i samim tim cijenjeno. Najpodesniji su mnogobrojni privatni fakulteti, međunarodni univerziteti u malim i velikim mjestima. Studenti i profesori koji nisu mogli dobiti angažman sad će imati gdje provoditi  vikende u opuštenoj atmosferi.

„Smrtni otrov“ (eutanazija) poželjno je dati pacijentu koji to traži, pogotovu ako su to bolesni i stari ljudi.  Time se ispunjava želja pacijenta i smanjuje broj ljudi koji najviše troši  novac zdravstvenih fondova.

„Radiću u korist bolesnika“ je takođe pogrešno. Bolesnici su ti koji moraju pribavljati  korist za doktore, a podmićivanje obavezno legalizovati. Tako bi svi bolesnici, koji žele i u mogućnosti su, dodatno platili liječenje i dobili najbolju uslugu.

Doktorski rad mora biti javan kao i sve što se sazna u toku liječenja, posebno ako je u pitanju teška bolest ili je bolesnik javna osoba. Na taj način će novinari biti osujećeni od istraživanja i ometanja zdravstvene službe i doktora.

Konačno, u sprezi sa farmaceutskim kompanijama doktori moraju kontinuirano raditi na pronalaženju novih bolesti i sindroma kako bi povećali proizvodnju lijekova, naročito skupih i neučinkovitih. Takvi moderni lijekovi liječe, ali nikad ne izliječe. Doktorima zdravi ljudi nisu potrebni.  Time se povećava broj uposlenih, a državi prihodi od poreza.

Budimo u toku, pratimo savremene promjene, podržimo reviziju za dobro svih nas!

 

 

JASMINA HANJALIĆ: DUŠICE PROŠLOSTI

vrsac

 

DUŠICE PROŠLOSTI
Žurim ka aerodromu, stiže mi prijatelj iz daleke zemlje. A, nekad davno se nismo odvajali! Tad je krišom iz očeve radnje donosio kamionske gume, na njima smo se spuštali niz rijeku. Zbog toga je redovno dobivao batine, jer otac mu je bio vulkanizer i te gume je preprodavao. No, moj prijatelj je s tim unaprijed računao! Visoke topole, koje je dedo posadio kad sam se rodila, presijavaju se na mjesečini poput dijamanata. Ne znam kako su dospjele ovdje, ali njihovo svjetlucanje smeta avionima. I nikako se ne uklapaju u krajolik! Na sred puta mlada žena čuči i plače.

– Zašto plačeš, treba li ti pomoć? – pitam je.

– Mog aviona više nema! Pri povratku su mu otpala krila i srušio se. Toliko je nisko letio da je usput spržio mlade omorike! A, trebao je dovesti nekog ko mi je važan.

Vidjela sam omorike kad sam išla na planinu Taru, pomislih.

– Pa, ima još lijepog drveća, pokušavam je utješiti.

– Ovdje bujaju maline po gradskim parkovima i šire se nevjerovatnom brzinom. Ne znaju šta će sa njima. Niko više ne pravi sokove, pa ih smetljari pale. Gori cijeli grad, zar ne osjetiš dim!!!

– Nema veze, imaš uspomene!

– Plačem, jer sam zaboravila odakle sam, a više nemam koga da pitam, jeca žena.

Pogledah nebo. Avioni neprestano polijeću i slijeću. Ispred ulaza u aerodromsku zgradu muškarac puši i prosi. Ima oko pola vijeka.

– Ne dam, odbrusih mu nakon što pođe za mnom.

– Ti si sebična kučka, ko iz topa mi reče.

– A zašto prosiš kad možeš raditi? Ne hranim zgubidane!!

– Ja se ne hranim, novcem kupujem vrijeme!
Gotovo odjurih od njega i stigoh do neizbježne carinske kontrole. Zapišta alarm, putnici blenuše u mene, a grupa mrzovoljnih zaštitara me opkoli. Carinik pokazuje sliku na kontrolnom ekranu i vrti glavom.

– Nemam prtljaga, sve što imam je u meni, branim se.

– Otkud guma ovdje?

Sreća što živim bez sna, pa sve vidim, pohvali se carinski službenik.

– Ja sam normalna, redovno sanjam!

Okrenuh se i ugledah prijatelja. Bi mi jasno šta se dešava i potrčah ka njemu.

 

/Iz zbirke SKAMENJENI, 2013./