JASMINA HANJALIĆ: DUŠICE PROŠLOSTI

vrsac

 

DUŠICE PROŠLOSTI
Žurim ka aerodromu, stiže mi prijatelj iz daleke zemlje. A, nekad davno se nismo odvajali! Tad je krišom iz očeve radnje donosio kamionske gume, na njima smo se spuštali niz rijeku. Zbog toga je redovno dobivao batine, jer otac mu je bio vulkanizer i te gume je preprodavao. No, moj prijatelj je s tim unaprijed računao! Visoke topole, koje je dedo posadio kad sam se rodila, presijavaju se na mjesečini poput dijamanata. Ne znam kako su dospjele ovdje, ali njihovo svjetlucanje smeta avionima. I nikako se ne uklapaju u krajolik! Na sred puta mlada žena čuči i plače.

– Zašto plačeš, treba li ti pomoć? – pitam je.

– Mog aviona više nema! Pri povratku su mu otpala krila i srušio se. Toliko je nisko letio da je usput spržio mlade omorike! A, trebao je dovesti nekog ko mi je važan.

Vidjela sam omorike kad sam išla na planinu Taru, pomislih.

– Pa, ima još lijepog drveća, pokušavam je utješiti.

– Ovdje bujaju maline po gradskim parkovima i šire se nevjerovatnom brzinom. Ne znaju šta će sa njima. Niko više ne pravi sokove, pa ih smetljari pale. Gori cijeli grad, zar ne osjetiš dim!!!

– Nema veze, imaš uspomene!

– Plačem, jer sam zaboravila odakle sam, a više nemam koga da pitam, jeca žena.

Pogledah nebo. Avioni neprestano polijeću i slijeću. Ispred ulaza u aerodromsku zgradu muškarac puši i prosi. Ima oko pola vijeka.

– Ne dam, odbrusih mu nakon što pođe za mnom.

– Ti si sebična kučka, ko iz topa mi reče.

– A zašto prosiš kad možeš raditi? Ne hranim zgubidane!!

– Ja se ne hranim, novcem kupujem vrijeme!
Gotovo odjurih od njega i stigoh do neizbježne carinske kontrole. Zapišta alarm, putnici blenuše u mene, a grupa mrzovoljnih zaštitara me opkoli. Carinik pokazuje sliku na kontrolnom ekranu i vrti glavom.

– Nemam prtljaga, sve što imam je u meni, branim se.

– Otkud guma ovdje?

Sreća što živim bez sna, pa sve vidim, pohvali se carinski službenik.

– Ja sam normalna, redovno sanjam!

Okrenuh se i ugledah prijatelja. Bi mi jasno šta se dešava i potrčah ka njemu.

 

/Iz zbirke SKAMENJENI, 2013./

JASMINA HANJALIĆ: BOJA TUGE

hqdefault

 

Ovo avgustovsko predvečerje stiže da bi me sjetilo na prošlo a nesvršeno vrijeme. Pjesma koju slušam nakon četrnaest godina proživljena je, a opet drugačija! Zvuci i  mirisi ljeta nose me u djetinjstvo i mladost.

Ovo predvečerje ima i boju. Boju tuge!

Bijaša moje djetinje ljeto, avgustovski sumrak u kojem konačno shvatih  da će jednom svi umrijeti, moja majka, otac, dedo i nana. Dijete od šest godina! Od te noći živim sa strahom da ću izgubiti one koje najviše volim. Zaplakah nedaleko od kuće praćena žabljom simfonijom, onom koje me plašila, zajecah zbog spoznaje da neumitna svima dođe.

Te iste noći trže me iz sna tiho naricanje mlade žene, moje tetke udovice. Bolno složenim riječima oplakuje  svog mladog i voljenog čovjeka kojeg zemlja pokriva. Nisam se pomicala pod jorganom da me ona ne bi čula, da je ne prekinem. Iako dijete, osjetih njenu skamenjenu tugu koju nije nikom kazivala i želju da nema svjedoka. Virnem, a ona sjedi kraj otvorenog prozora, gleda mjesec, tiho pjevuši riječi razdiruće ženske boli.

Zarekoh se te noći da kad porastem neću dozvoliti da ljudi umiru a drugi zato neizmjerno pate, kao ona, moja tetka. Ne pomaže mi bijeli mantil, gubim bitke svakim danom!

A tetka će mnogo godina kasnije izgubiti golobradog sina jedinca u ratu koji mnogi nisu ni u najgoroj mori mogli usniti, pa ni prepoznali čak i kad je započeo. Tada će saznati da bol i tuga uvijek mogu biti dublji i jači.

Večeras naš tim na Koševu igra s nogometašima  iz Ukrajine. Gosti su stigli iz zemlje gdje je stepa nepregledno široka i duga, kao tuga…Na stadionu vrije od mladosti, a u meni se širi ona stepa. Baš kao one  mladalačkoizbjegličke avgustovske večeri na jugu najjužnije zemlje, gdje izbjegoh od rata, od granatiranja i snajpera, od svega,  samo ne od sebe!

U toj makedonskoj varošici, u sobi koja me stegla i nije dala mira, prvi put sam čula ovu istu pjesmu. Melodija „Oči boje duge“ širila se iz radioaparata dok sam kao zubarska asistentica radila posao koji ne zaslužujem i za koji sam imala previše škole. Nisam birala, hranio je bolešljivo dijete i mene.

Jedna suza tada kliznu mi niz lice, i mada sam gledala pod ordinacije, zubaru nije promakla.

„De, de, ne taguvaj, šo ke praviš!?“, pokuša me ohrabriti  čovjek i sam okovan bolom zbog gubitka kćeri, još djevojčice.  Bio je dobrodušan i stručan. Sažalio se i ponudio mi posao, iako vjerujem da mu asistentica nije bila neophodna. Tamo gdje svi rade od jutra do večeri, tamo na jugu daleke zemlje koja nas je prihvatila. Nas, izbjeglice od rata!

U tim minutama slijegala se tmica, a tad se tuga množi u svakom biću. Uzeh da još žešće čistim zubarska kliješta, borere, namještam  staklene kutijice sa svakojakim materijalima. Naizgled mirna i vrijedna, buktila sam od  čeznje za njegovim očima! Očima boje duge!

„Oči boje duge sad mi trebaju…“ ponavljalo je iz radio aparata. Moderne note devedesetih,  pjesma o ostavljenoj ženi! Oči plave, zelene, crne ili bilo koje…nijedne tada nisu bile moje. Tamo daleko, blizu do kraja svijeta. Ali, tuga ne zna za granice, za vrijeme, godine i daljine.

I nije bilo nade da sretnem te oči boje duge, da ponovo zaigra njegova nemirna vjeđa i drhtaj prožme moje mršavo tijelo. A muzika traje li traje, pjesma o tim očima tuge. Plima beznađa dizala se i utapala u dušu, nekad njegovu dragu, tada ničiju…

Dok je u mojem gradu rat divljao i krv se razlivala ulicama, parkovima, igralištima, on  iznenada stiže u ordinaciju. S vrelim  pogledom, odavno poslanim tamo na kapiji Medicinskog fakulteta gdje sam ga upoznala u maslinastozelenoj jakni.  Otišli smo potom u baštu hotela Evropa, gledajući sjaj duge i Gazi – Husrefbegovog bezistana naizmjenice, da mi oči od ljepote ne pregore. Kao jela vita i visoka, priđoh ognju tih očiju, u hladu starog hotela koji će nekoliko godina kasnije, u ratu, izgorjeti.

Upijajući svaku riječ pjesme i asistirajući zamišljenom zubaru, sjetih se mira i blizine čaršije, poznatih zvukova sa okolnih bogomolja, mirisa ćevapa i svakodnevnog žamora kaldrme. Tamo gdje još uvijek treperi studentica dok  je on zavodljivo gleda, i nježno i muški. Prekrasni bijeli zubi bili su mu nanizani u široki osmjeh. Poklonio mi je buket  ljubičica koje je bucmasti dječak nosio od stola do stola. I usrećio me s malo sitnog novca, ali s mnogo neskrivene muške želje.

Otišao je od mene u neke svoje daljine, one koje su ga odvele u drugi  zagrljaj. Te oči bez riječi postadoše  moja tuga, i sve su duge potom prešle preko grada a da ih nisam vidjela. Na kraju, mahao je, autobus se udaljavao. Grčilo se djevojačko tijelo i ječalo zbog posljednjeg odlaska, zbog neispjevane pjesme i neizgledane duge, od tuge.

I evo,  u ovoj  večeri poslijeratnog mira i sporta, ponovo  ista pjesma na radiju. Ječi.

Zar je važno šta je bilo poslije? Bašta hotela Evropa je zapaljena, potom obnovljena. Bucmasti dječak sa cvijećem sad je muškarac, ako je preživio rat. Previše neuleglih grobova po obroncima brda oko Sarajeva opominju na moju djetinju spoznaju o neumitnoj smrti.

Njegove i moje oči gledaju druga žena i drugi čovjek.

Večeras, u noći sporta, opet je avgust, opet ta pjesma, i opet te oči boje duge. Kao da nikad nisu ni otišle…

Jasmina Hanjalić

/objavljeno u Balkanskom književnom glasniku 2007.)

 

 

Jasmina Hanjalić: DŽEMBUNI  ME ODVEO DŽEMILI ZEKIĆ

 

                                   (ESEJ – PRILOG BIOGRAFIJI)

  1. Džem-bu-ni

Jedna starija gospođa, koja živi u Švedskoj, prije sedam godina upita me da li znam nešto o pjesnikinji Džemili, koja je, prema njenom sjećanju, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pisala za književni časopis „Dječiji Novi behar“. Potpisivala se pseudonimom Džembuni, pisala mi ta gospođa.

Zainteresovalo me i  to malo što sam saznala. Počela sam istraživati.

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu  su mi  pripremili  sve brojeve“Novog behara” i “Dječijeg Novog behara” objavljene od 1932. – 1939. god. Listajući i iščitavajući originalne stranice osjetih ogromno zadovoljstvo što je u ono doba bilo tako kvalitetnih književnih časopisa.

Naiđoh na pjesme potpisane sa Džem-bu-ni! Brzo otkrih da se iza tog pseudonima krije autor Nikola Buconjić, pjesnik, etnolog, historičar.

No, isto tako brzo otkrih da je za “Dječiji novi behar”  pisala i pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić!

sl 1

Slika 1: Džemila Zekić (skenirana kopija iz časopisa “Novi behar”)

Upornošću bosanskog goniča dođoh u kontakt s njenim rođacima koji žive u Sarajevu. U naselju Mihrivode u staroj sarajevskoj jezgri, gdje se rodila i umrla Džemila Zekić,  pronađoh  dvije rodice, kćerke Džemilinih tetaka. Od njih sam  dobila dragocjene upute u daljoj potrazi.

Istraživala sam  u Gazi-Husrefbegovoj biblioteci i Historijskom arhivu Sarajevo, tek malo niže od kuće u kojoj je je živjela Džemila, i uspjela skupiti građu koja bi mogla biti solidan prilog biografiji i bibliografiji ove čudnim kolopletom okolnosti skrajnute sarajevske pjesnikinje.

 

  1. Džemila Hanumica Zekić

 

Prema izvatku iz kućne liste  od 11. 6. 1926., popisani su članovi porodice Avde Zekića, nastanjeni u Mahali Abdula Halife, ulici Mihrivoda 27 (kasnije Ticina ulica 6, odnosno 8).

Džemilin otac, Avdo Zekić, rođen je 1890.a majka Ajiša 1897. Njihova kćer Džemila rođena je 30. 3. 1917.  Na izvatku su upisani još sinovi Reuf (1920.) i Ragib (1923).Džemila je, dakle, bila najstarije dijete u porodici.

Otac Avdo,sin Huseina Zekića, poznatog bunardžije čije se ime spominje u nekim publikacijama o historiji Sarajeva, bio je  pismen čovjek, iako ne formalno obrazovan, a radio u štampariji. U matičnim knjigama iz Ženske realne gimnazije pod zanimanjem Džemilina oca piše “litograf”. Kako je bilo puno nepismenog stanovništva, Avdo je pomagao poznanicima, prijateljima i susjedima pri rješavanju birokratskih pitanja. Rodom iz okoline Stoca, bio srednje visine, žilav čovjek, smiren, kulturan i veoma pobožan. Brinuo se  predano za djecu, posebno nakon prerane ženine smrti.  Kasnije se nije ženio.

Njegova supruga Ajiša jedna je od  četiri kćeri Mustafe i Munire Mutapčić, rođene Murić. Džemilina majka bila je izrazito lijepa i stasita žena plavih očiju.Nije radila kao učiteljica, kako se pričalo, nego je bila domaćica.Sa trinaest godina se udala za Avdu. Nažalost,  pošto joj je zdravlja bilo krhko umrla je prerano, negdje oko 1938/9. god,  i ostavila iza sebe porodicu sa troje djece. Izgleda da je imala neka obilna ginekološka krvarenja, po usmenom  kazivanju rodica.

Kao po nekom pravilu kćer Džemila trebala je preuzeti brigu i pomagati mlađoj braći, ali to se nije dogodilo. Džemilina mlađa braća, Reuf i Ragib, završili su gimnazije. Imali su  stipendije.

Reuf  Zekić je upisao i završio Višu željezničku školu u Beogradu, unatoč protivljenju i žaljenju gimnazijskih profesora, koji su smatrali da je veoma perspektivan i da je mogao postići puno više. Poginuo je krajem Drugog svjetskog rata u vrijeme oslobađanja Konjica od Njemačke okupacije. Pronađen je mrtav, najvjerovatnije ubijen,  u željezničkoj uniformi i pokraden. Kolalo je više verzija o tom događaju, no pravi krivac nije pronađen. Iza njega je ostao sin,  a docnije unuk, koji  živi u Zenici.

Mlađi brat Ragib je rodjen 1923. Prošavši turbulenciju Drugog svjetskog rata, završio je Veterinarski fakultet u Zagrebu i kasnije doktorirao u Sarajevu na području mikrobiologije. Umro je 1997.u Hrvatskoj, gdje je i živio. Iza njega je ostao sin Jasenko, iz  Pule, gdje radi kao prosvjetni radnik.

Nakon smrti Džemiline majke djecu su uglavnom pomagale Ajišine sestre Fatima, Muniba i Rasema, kao i ostala rodbina u mahali. Donosili im hranu, odjeću, i koliko su mogli davali podršku Avdi Zekiću.

 

 

DSC_0087

Slika br.2: Ragib Zekić (1923 – 1997), Džemilin brat

Džemila Zekić se odmalena izdvajala među djecom u mahali. Bila je veoma  pričljiva djevojčica. Njena tetka Fatima govorila je za nju da je otvorena, bistra, lijepa i prijatna djevojka, a zatim i žena. Često je posjećivala  tetku na Bistriku. Kad je poodrasla uživala u diskusijama o bilo kojoj temi, a pogotovo o politici, globalnim pitanjima, i to sa tetkinim mužem Muharemom.

Nakon osnovne škole pohađala je Žensku realnu gimnaziju u Sarajevu. Upisana je  školske 1929./ 30. a napustila je školovanje 1934. godine pohađajući V-b razred. Te godine imala je 127 opravdanih izostanaka.

U gimnazijskoj matičnoj knjizi školske 1930/ 31.godine Džemila je upisana u drugi razred gimnazije  pod rednim brojem 17. Rođena u Sarajevu, piše u knjizi, banovina Drinska, jugoslovenske narodnosti i muslimanske vjeroispovjesti, živi kod roditelja u ul.Ticina 27. Dalje u matičnoj knjizi piše da najbolju ocjenu ima iz vjeronauka – odlična, a najlošije joj ide matematika. Upućena je na popravni ispit iz matematike, koji je položila sa dobrim uspjehom. Za učenje je razrednik upisao da je “marljiva”, a za ponašanje da je  “odlično”.

Darovita i marljiva Džemila polaže popravni ispit iz matematike i njemačkog jezika, piše u matičnoj knjizi za njen treći razred, a za prilike pod kojim se školuje  napisano je – “dosta slabe”. Te godine je imala 268 opravdanih izostanaka.

U nastavku školovanja, tokom četvrtog razreda gimnazije (što odgovara današnjem osmom razredu osnovne škole), učenje se popravlja, ali je oslobođena od gimnastike cijele školske godine. U decembru mjesecu te iste godine kažnjena je ukorom razrednog starješine. I dalje najbolju ocjenu ima iz vjeronauka.

Njeno školovanje se završava  28. juna 1934. godine. “Ponavlja razred” piše u matičnoj knjizi, a za ponašanje je dobila pismenu ocjenu – “mirna i pristojna”. Slabe ocjene ima iz francuskog i latinskog jezika, istorije, matematike i crtanja.

Naredne godine se nije upisala.Tada je već u svojoj osamnaestoj godini života.Prema usmenim podacima njenog nećaka Jasenka Zekića, samovoljno je napustila školovanje.

Sagledavanjem ovih dokumentovanih podataka, uz činjenicu da je Džemila počela objavljivati pjesme u drugoj polovici 1934., dakle nakon što je prestala sa školovanjem,   neka pisanja da ja  “izbačena iz škole zbog političkog angažovanja i pisanja” su neodrživa.

sl 3

Slika br. 3: Skenirani snimak iz matične knjige Ženske realne gimnazije u Sarajevu, 1934.

 

Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je  duboko religiozna.

Zbog lijepog izgleda  i pismenosti  mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila  atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu.Srednje visine.  Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak   ten.  Njenom ljepotom vjerovatno je  bio očaran i književnik Nikola Buconjić, jer u njegovoj priči  „Mala Nura, sreća Hasanova“, objavljenoj u  Dječijem Novom beharu br. 15 – 19, od 1.  aprila 1939, na  str 46 – 48,  usred priče  je baš njena fotografija.

I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao.

Timur Numić, jedan od njenih skrbnika, sačuvao je audiosnimak snimljen tokom posjete Džemili, kad su je on i književnik Abdulah Sidran nagovarali da pređe u kućicu koju joj je opština Stari grad sagradila. Postojala je velika opasnost od rušenja stare. Iako u dubokoj starosti, čuje se na snimci kako ona živahno govori o sebi, školovanju, sjeća se nekih detalja iz mladosti i kasnijeg života, govori o drugima, recituje  i pjeva sevdalinku.

avaz džemila

Slika br. 4: Članak iz Avaza objavljen 2004.

 

No, kako kažu svjedoci, oduvijek je bila hirovita, svadljiva, tvrdoglava, sve je moralo biti po njezinom. Ni sa kim nije dugo izdržala u komunikaciji. Uglavnom bi dane provodila u bašti, s knjigama u rukama, papirima i olovkom. Voljela je čitati, pisati i pjevati  pod drvetom.

Inače, prizemna kuća Avde Zekića, u kojoj je rođena Džemila,  imala je malu verandu, natkriveni  papučluk, četiri ili pet  stepenika i malu ogradicu, sjeća se Džemilina rodica Šefika. Ulazilo se kroz dupla vrata u hajat (hodnik), desno je gledao veliki halvat (soba), lijevo manji. Bašta je bila prelijepa.

Džemila Hanumica Zekić udala se s početka Drugog svjetskog rata za Adema Čolana iz Breze, stasitog sprovodnika vozova svijetle puti. Kao momak znao je doći u mahalu i pozvati Džemilu da prošetaju, pri tom je dotaći za struk. Vještom oku njenih rodica to nije promicalo. Mada su neki mislili da njegovo ruralno porijeklo ne ide uz Džemilu, bio je omiljen u porodici.

Nakon vjenčanja stanovali su blizu sarajevske pivare u jevrejskom stanu  u prizemlju zgrade. Adem je često putovao pa je jednom Džemila zamolila svoju teku Rasemu da njena kćer Šefika dođe kod nje u goste.

„Strah me“, rekla  je tada Džemila svojoj četrnaest godina mlađoj rodici Šefiki. Zaista,  iza zgrade je  jurio i šumio potok. „Fiko, šta ono šumi?“, upitala je tada djevojčicu. Stan je bio namješten, dominirale su  sjajne komode od punog drveta, ali  domaćica je odavala utisak da živi samo u svome svijetu knjiga i da nije primjećivala stvari oko sebe.

Kako svjedoči šira porodica, tokom Drugog svjetskog rata kratko je živjela u ulici Ferhadija, u stanu koji su ona i njen muž dobili od vlasti.

Najzad, pred kraj rata, 1944. Džemila je rodila sina Ragiba. Zvali su ga „Ekica“. Prije nego je prohodalo dijete je umrlo. Kasnije nije imala djece.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Sarajevu Džemilin muž Adem je bio pripadnik  režimske vojske. Zbog toga je  po završetku rata bio uhapšen od nove vlasti. Neko vrijeme proveo je u zatvoru, ali se nije dokazalo da je počinio zločin, te je pušten. I Džemila je provela tri mjeseca u sarajevskom zatvoru. Nakon izlaska razvela se od Adema koji se kasnije ponovo oženio. Ona se više nije udavala.

U velikim zbjegovima prema Bleiburgu našla se i Džemila. Nije poznato da li je išla sama ili s mužem. Navodno je bilo strah od nove vlasti i u panici je krenula. Vratila se ubrzo,  izgladnjela, puna ušiju, a taj njezin “pohod”otac, Avdo Zekić, smatrao je bespotrebnom avanturom. Kasnije joj je nalazio razne poslove, kao npr. posao u javnom kupatilu na mjestu prodaje karata. Nije dugo izdržala, usred posla se jednog dana vratila  kući rekavši kako je njoj tamo dosadno te ne misli dalje raditi. Slično je bilo i s poslom u knjižnici. Rodica Šefika se čak sjeća da je kratko radila u tadašnjoj radio-stanici.

Bliska rodica Fahra evocirajući uspomene dodaje da je razvedena Džemila bila u ljubavnoj vezi. Opisuje njenog kavaljera kao “pravog gospodina”. Nosio je bradu,  malo zaraslu i prosijedu. Za mene će ostati tajna ko je bio taj gospodin, mada mašta ne miruje!

Mnogi ljudi koji su je u njenim poznijim godinama obilazili odmah bi uočavali njen nemar prema pokućstvu, naspram velike posvećenosti i brzi o mačkama. Rođak Mahmut Numić svjedoči da je o mačkama pričala kao o ljudima, svaka je imala svoje ime. Pamte u porodici kako je jednom rekla ocu : „Babo, tetka ubi  Esmu (mačku)“!

Živjela je s ocem u rodnoj kući sve do njegove smrti 1980.  Nakon toga živi sama do kraja života. Srećom, imala je očevu  penziju i njome hranila  sebe i mačke sve do 21. oktobra 2004. kada je umrla u osamdeset osmoj godini.  Ukopana je u groblju “Grlića brdo”.

  1. O Džemili, sve u svemu

Ova skromna i manje poznata sarajevska pjesnikinja zanimljiva je ličnost. Obilježili su je ljubav prema knjizi, prema Bogu, poeziji  i  nebriga za sebe i bližnje.  Ali, imala je  neskromne snove. Imala je pjesme i nadahnuća.

Nećak Jasenko Zekić potrudio se sjetiti  nekih detalja iz očevih pripovijedanja o neobičnoj sestri Džemili. Daje podatak da je sarađivala sa književnikom  Ivom Balentovićem iz Umaga te da je u tamošnjim časopisima objavljeno nešto od njenog stvaralaštva. Postoji trag i o prepisci s Milom Budakom, književnikom i u svoje doba  ministrom  u vladi NDH. U Hrvatskom arhivu postoji podatak o zaprimljenoj pošti od Džemile Zekić 9. Septembra 1941.god, u poglavlju “Korespondencija Mile Budaka,  doglavnika i ministra pravosuđa i bogoštovlja”. Usmeni izvori navode da je tokom Drugog svjetskog rata napisala  pjesmu zbog koje je od vlasti dobila pohvalu i značku.

Džemila je, najvjerovatnije, pisala do kraja života, ali nakon Drugog svjetskog rata nije poznato da je objavljivala u BiH. O tome je svjedočila gđa Hamka, povjerioc iz MZ Medrese, koja ju je obilazila. Takođe, u pomenutoj audiosnimci, sama Džemila priča da je napisala zbirku pjesama posvećenu  predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Dakle, novijeg je datuma. Ali, niko nije vidio taj rukopis. No, u nekoliko navrata je socijalnim radnicama opštine Stari grad, Namki i Tiđi, recitovala stihove. Kažu i da je gledala u fildžan.  Navika sarajevske mahale!

Mladalački dani, sami po sebi,  njen urođeni nemir i nepostojanost, nisu joj dozvolili da završi školovanje. Objavila je  četrdesetak  pjesama i više kratkih proznih tekstova u periodu od 1934. pa negdje do početka Drugog svjetskog rata.  Sve se  to može naći u uglednim književnim časopisima kao što su Novi behar, Dječiji Novi behar, Kalendar Narodne uzdanice, Islamska riječ, Gajret.  Nema podataka  da je ikad objavila samostalnu knjigu.

Iako iza sebe nije ostavila obimno književno djelo, značajno je njeno stvaranja u vremenu kad je ženska pismenost dosta rijetka. Džemila Hanumica Zekić  potekla je iz gradske mahale, iz porodice u kojoj su sve troje djece školovana. Pratila je savremene društvene promjene, čitala,  pisala, darivala svoje pjesme rame uz rame s najvećim književnim imenima svog  doba. No, burno vrijeme rata i  životne okolnosti nakon njega, zaustavili su njen  književni pohod. Zato, ne zaboravimo ovu ubogu i neobičnu sarajevsku pjesnikinju, mirisni cvijetak koji je kratko mirisao.

džemila u straosti

Slika br. 5 :Džemila Zekić pred kraj života (kopija snimka iz časopisa Avaz)

 /Članak objavljen u zborniku GLASOVI MELPOMENE, Beograd 2017, dostupan na linku:    https://issuu.com/anastjelja/docs/glasovi_20melpomene 

IZVORI:

  1. Usmena kazivanja šire porodice: Šefika Numić, Fahra Brkić, Mahmut Numića
  2. Pismena korespodencija sa nećakom Jasenkom Zekićem, Pula
  3. Pismena korespodencija sa rođakom Ejubom Durićem, Kanada
  4. Razgovori sa komšijama iz ulice Ticina, Sarajevo
  5. Audiosnimak prilikom posjete pjesnika Abdulaha Sidrana
  6. Članak u časopisu „AVAZ“ oktobar 2004.
  7. HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV, OSOBNI ARHIVSKI FOND BUDAK MILE 1920 – 1945: 15
  8. Historijski arhiv Sarajevo, Matične knjige Ženske relane gimnazije 1929-1934
  9. Mirko Marjanović: LEKSIKON HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA BOSNE I HERCEGOVINE OD NAJSTARIJIH VREMENA DO DANAS, HKD NAPREDAK, Sarajevo 2001.
  10. „Mala Nura , sreća Hasanova“ Dječiji Novi behar 1. april 1939 br 15 – 19, str 46.
  11. Dječiji Novi behar 1.oktobar 1934; br. 5-7
  1. Dječiji novi behar 15. novembra 1934, br 9-10
  2. Dječiji novi behar, 1. januar 1935. god broj 13
  3. Dječiji novi behar 15. februara 1935. broj 16
  4. Dječiji novi behar 15. juni 1935. br- 24)
  5. Dječiji novi behar 15. septembra br. 5-6
  6. Dječiji Novi behar 15. fwbruar 1936 broj 14-16
  7. Dječiji novi behar 1. avgust 1936 broj 1-3
  8. Dječiji Novi behar 1. septembar 1936. br: 4-5
  1. Dječiji novi behar 1. septembar 1936 br 4-5
  2. Dječiji novi behar novembar 1936. br 6-9)
  1. Dječiji novi behar 1. decembar 1936. br. 10 – 11
  2. Dječiji Novi behar 1. april 1937. br 17 – 19
  3. NARODNA UZDANICA

Kalendar za prestupnu 1936. god, Sarajevo 1935. god

  1. Novi behar, br 17-18, 15. mart 1935. god
  2. Novi Behar, Sarajevo, 1. augusta 1935. god. IX, broj 1-3
  3. Novi behar, 9-13, 1. januar 1936.
  4. Novi behar br. 17, 1. mart 1936.
  5. Novi behar god X broj 6-9 str 91; novembar 1936
  1. Novi behar br. 23 – 24; 15. juna 1937.

 

  1. Novi behar br. 13 – 16; 15. februara 1938.)
  2. Novi behar br. 17-19; 1. april 1938.
  3. Novi behar 1-6  od 15. sept 1939.

 

SMRT BIJEDNOG RADNIKA

 

 

Gospoda se u jelu, piću, svirci slade.

U velikoj i krasnoj zgradi

Dok napolju uz plač i jauk bolan

Radnik jadan mre od zime i gladi.

 

Vjetar nosi pahuljice bijele,

A radnik zgrčenih ruku

Potiče vatru koja se gasi

I trpi bol i muku.

 

Siromah ima petoro djece,

Ženu, družicu vjernu,

Koja ga tješi kad je u tuzi

I posprema kolibicu smjernu.

 

Ponoć je. Mir vlada svud,

A radnik smznutog tijela

U smrtnom hropcu se trza…

Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.

 

Vatra se ugasila, a starac jedan

Hladan, ukočen, sklopljenih očiju

Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi

Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju…

 

Osvanulo je jutro tmurno, sumorno,

Stazama sniježnim prolaze ljudi.

Zastade jedan spazivši mrtvaca.

I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!“

 

Reče čovjek taj je svu noć pio, pjev'o, i svir'o,

Dok  je čedni radnik bez obuće, ruha,

Umro od zime, bola i gladi

Boreći se za komad kruha.

 

Džemila Hanumica Zekić

 

( NARODNA UZDANICA, Kalendar za prestupnu 1936. god, Sarajevo 1935. God)

 

 

JASMINA HANJALIĆ: NEDJELJOM NIJE DOLAZILA

NAPA NA TRAVI

 

 

NEDJELJOM NIJE DOLAZILA

 

 

Kad god sam pomislila da sam sve čula i vidjela, pojavilo se nešto što još nisam!

Nedavno me premjestiše u  prodavnicu „Alipašino Polje“. Posao je svuda isti, razlika je samo u broju mušterija, a potrošačka korpa se neumitno smanjuje u svakom dijelu grada.

Nakon par dana uočih  sitnu i mršavu staricu, iako je bila potpuno obična. Kratka, sijeda i rijetka kosa, obrazi  upali, lice naborano, pogrbljena. Koračala je  sitnim korakom, stopu po stopu. Svakog dana, osim nedjelje, imala je ritual, od jutra pa sve do popodne dolazila bi više puta i kupovala hljeb.

– Dobro jutro! Dajte mi, molim vas, jedan hljeb!- krenula bi u rano jutro.

Prođe oko sat vremena i eto starice opet.

– Dobro jutro! Koje je već doba, a ja nisam kupila hljeb!

Pošto joj uredno dam i naplatim hljeb, nastavim posao. Ali, došla bi malo kasnije ponovo.

– Sve mi se čini da sam jutros bila ovdje, ali  zaboravih kupiti hljeb!

– Kupili ste gospođo!- rekoh joj još prvog dana u najboljoj  namjeri.

– Ne, ne, nisam! Dajte vi meni jedan, da ne nestane!

Dobro, neka joj bude, pomislih. Možda je negdje svratila i zaboravila. Ali,  opet dođe.

– Ima li hljeba, molim vas? Danas ga još nisam kupila!

Shvatih da tu nešto nije u redu, pa upitah šefa o starici.

– Lelo, nije tvoja briga šta ko kupuje! Ti samo naplati! Šta bi tek radili konobari?!

Pomislih, ko zna o čemu se radi i nastavih sa poslom. Nakon ni sat vremena, eto starice.

– Ne znam šta je meni danas, nestaće  hljeb! Dajte mi jednu svježu veknu!

Obično bi do ručka dolazila skoro svaki sat vremena i onda se ne bi pojavljivala do sutra.

Poslije sedmicu dana upoznah i njenog sina: srednje godine, neupadan i uljudan. Došao je kupiti voće, namirnice, mlijeko i cigarete. Nekoliko puta sam, zbog gužve, neuspješno započinjala razgovor… Ljudi moraju da jedu, ostalo može čekati!

Nedjeljom starica nije dolazila, a ni moj šef, pa iskoristih prvu pruženu priliku za razgovor sa staričinim sinom.

– Gospodine, izvinite što se miješam, samo da znate, vaša majka svaki dan dolazi i kupuje mnogo hljeba, a znam da živite vas dvoje sami.

– Ooo, hvala, ne brinite!! Ona, znate, ima staračku demenciju i sve zaboravlja. Svakoga dana u prosjeku kupi osam hljebova i krije ih svuda po stanu. Ja se pravim da to ne vidim i kad dođem s posla sve ih pronađem  i darujem Narodnoj kuhinji u susjednoj zgradi. Molim vas, nemojte je ništa pitati o tome! Ona se divno osjeća  kupujući hljeb!

Nakon posla pođoh kući pored Narodne kuhinje, mada mi nije bilo usput. Priđoh staklenim vratima i uočih natpis: „Otvoreno svakim danom osim nedjelje“.

(IZ ZBIRKE KRATKIH PRIČA “PRIČE U BIJELOM”, 2014.)

LAŽNI PROFIL ZA STVARNU LJUBAV

 

wip-facebook-results-oct-29-results

 

 

Neki dan, baš dok sam pisao rođaku da mi skenira i pošalje neke dokumente, začuh pukot balončića u donjem uglu mog facebook profila. Iskoči prozorčić i na njemu  dvoje ljudi – prepoznadoh FB prijatelje. Sa njima sam bio umrežen a da nisam tačno znao ni ko su ni odakle su, jesu li  pravi ili lažni profili? Jednom sam ih htio obrisati, ali nešto me omelo, kasnije sam zaboravio.

Naizmjenično su padale poruke, a moja slika se nađe pored njihove. Zaključih da me neko od njih dvoje greškom uključio u čat. No,  ljubopitljivost me spriječi da se isključim, baš kao kad začujemo iznenadne zvuke u susjednoj sobi i utišamo se da oslušnemo.

Slika jednog od ova dva profila je cvijeće, ime može biti i muško i žensko (i djeca znaju da se radi o lažnom profilu), a drugi je žensko ime i slika neke poznate glumice, ne mogu se sjetiti koje, ali vrlo lijepe.

Počeh čitati tuđu prepisku (nije mi ugodno ovo priznati)…“Tad se crnac vratio a ja sam otišao u kupatilo, ti si ostala iscrpljena  ali veoma zadovoljena, kad sam se vratio on je odmarao na jednom kraju kreveta a ti na drugom, nešto kratko si mu rekla na engleskom… pitaj boga što,  legao sam  pored  vas…“

Na riječ crnac zaboravih na sve obzire!!!

  • kad napravim ručak moram u kupatilo, dete je ovde

■e shvatam,  moji svi izašli

  • ovaj san je jako uzbudljiv i dosta realan, sve sam mogla zamisliti, ma znaš, crnac je nama nebitan

U tom trenutku pade mi na pamet da pratim i kopiram prepisku. Brzo otvorih čist list word-a i čim oni nešto kažu a ja copy-paste. Ovo gore sam zapisao po sjećanju,  a ovo dalje je autentično.

■ima nešto zanimljivo, nisi ga ljubila ni ti ni ja..

  • to puno govori, on je apsolutno nevažan, ne zna naš jezik, samo nas osvežava, mi se predobro znamo u svakom trenutku se osećam oslobođeno

■e oslobođeno… a i što smo mu mogli reći…odnosno što bi mu ti rekla….

  • šta bi mu rekla osim neke kurtoazne zahvale..zato i ne znaš šta pričamo jer je nevažno

■nisam osjećao nikakav kompleks, a tko ga ne bi osjećao pored takvog potencijala

  • jer svaki muškarac se najviše “plaši” konkurencije crnca… znam

■i to mi je nekako znakovito…

  • meni se čini da si oslobođen, nešto slično sam osetila ono veče kad sam bila lađa, i sad se osećam predivno

■to je baš estetska erotika

  • ti si kroz san shvatio da te nijedan muškarac ne može uplašiti, nemaš konkurencije

■ha ha – znaš ući u problem

  • a ne, dobro sam proučila Marijana Košičeka

■znam tko je, naš seksolog

  • on je napisao niz knjiga o seksualnosti … pored Frojda

■ aaaa, nisam baš sklon vjerovati Frojdu… mislim da je on tu negdje mašio, zapravo govori o oralnim, analnim i genitalnim tipovima seksualnosti, slušajući neka seksološka predavanja, osporio sam tu tezu, odnosno tome dodao nešto što mi se čini normalnijim a to je miješani tip

  • s tobom mogu sve…

■mala, izgleda smo prešli na višu razinu

  • čini se, samo još da joj damo ime

■hajd nastavi ručak… eto malo smo se čatomazili

Tad, kopirajući poruke, nešto kliknuh, prozor se zatvori, čatanje postade nemoguće. Ili je neko od njih primijetio da nisu sami?

Nisam voajer, mrzim te mrcine iz dna duše. Pisac sam koji je tu vidio materijal za priču, i to kakav!!! Život stvara  najbolja djela, pisci samo iz nekoliko detalja sklope mozaik i maštom popune praznine.

No,  prvo treba sakupiti poznate elemente.

Iz analize profila (oba su lažna) zaključio sam da se radi o muškoj i ženskoj osobi koji žive na različitim i udaljenim mjestima, vjerovatno i državama, jer on govori hrvatski a ona srpski. Godine rođenja nema ni na jednom profilu, ali imaju datumi, jedno je škorpija a drugo bik. Iz toga nisam ništa zaključio, jer se slabo razumijem u horoskope, a moguće da ni datumi nisu pravi. Žena ima dijete, vjerovatno udata. I on ima porodicu, mada je sam dok čataju. U prepisci se bave odgonetanjem njegova sna. Ona je čitala stručne knjige, čak navodi i autora, govori engleski, a on zna o kome se radi, tumači Frojda, znači, oboje su intelektualci.

Ovo je priča o strahu, o ljubavi i vjernosti dvoje oslobođenih ljudi. Nemaju tajni, o svemu pričaju otvoreno. Bojazan od gubitka voljene osobe uništava ljubav, a njih dvoje podnose čak i treću osobu, sigurni u svoje zajedništvo. Sretni su, uživaju  bez posjedovanja i traženja garancija. Za takvo oslobođenje zaslužna je stvarna ljubav na najvišoj razini, međusobna predanost i darivanje. Inteligencija i obrazovanje, na čijim krilima sigurno lete, samo im olakšava spoznaje.

Taman kad sam sve ovo raščlanio, logički poredao, kao što obično činim, vratih se na početak: Čemu lažni profil za stvarnu ljubav?

 

Jasmina Hanjalić   (Iz zbirke “Priče u bijelom”)

SNAŽNI DLANOVI / MIGHTY PALMS

 

IMG_20160630_131808

 

Jedna je ljubav, a ljudi je mnogo.
Upoznali smo se pri ulasku u veliki lift. Ustvari, sudarili smo se i počeli smijati. Upita me da li žurim, baš mu se pije kafa. Godinama nigdje ne žurim. Ipak, volim da sve stignem, no ono što ne stignem danas bez problema ostavim za sutra. Nemam toliko života da bih ga trošila u praznom hodu, ali praznina ga katkad zna ispuniti.
Poznanstvo se produbilo. Previše stvari nas vezuje: dob, interesi, aktivnosti, slični poslovi (ja radim u opštini, a on u poreznoj upravi). Brzo se razvila i hemija i fizika. I kad bih znala opisati tu nevjerovatnu strast, ne bi mi vjerovali!!
Ono što nas jako dopunjava je sport. Čudno za djevojku, ali u mom slučaju sport je imperativ. Volim odbojku, plivanje i ronjenje. Jedino se nisam usudila spustiti padobranom.
Moj voljeni ima stan u prizemlju, a roditelji su mu gotovo uvijek u vikendici. To se pokazalo vrlo praktičnim, ljubav se razvijala, krupnjala, baš kao i ja nakon pola godine. Bože, koliko smo bili sretni! Naši su plakali od radosti kad su čuli novinu.
Angažovali smo agenciju koja će do najsitnijih detalja preuzeti brigu oko ceremonije vjenčanja. Odabrali smo hotel Panoramu, onako nasumice i na neviđeno.
Na dan vjenčanja iz njegove kuće otišli smo dosta ranije autom da utanačimo na licu mjesta još par detalja oko svadbe. Hotel je lijepo izgledao, iako bez ikakvih raskošnih dodataka, pravi socijalistički.
Krenusmo ka ulazu. Stadosmo u čudu. Nemoguće!!! Ispred nas se proteglo petnaestak nemilosrdnih stepenica. Osvrnuh se okolo, ne bi li ugledala pomoćni ulaz, ali nije ga bilo.
– Šta su stepenice za dva paraplegičara! Imamo ruke! – on se prvi snađe.
Baš kao i onda pri ulasku u veliki lift, naša se kolica sudariše, metal zveknu, a mi se počesmo grohotom smijati. Poljubi me i podiže svoje, a potom i moje snažne dlanove.

JASMINA  HANJALIĆ

 

 

MIGHTY  PALMS

There are many people but only one love.

We met in front of the big elevator, bumping into each other. We started laughing. He was going to have a coffee and asked me to join him, unless I was in a hurry. I said I wasn’t. In fact, I haven’t been in a hurry for years. Even though I still prefer to finish on time whatever has to be done, I’ve learned long ago that there will always be tomorrow. What I can’t accomplish today, I can always do the following day. Life is too short to be wasted on doing nothing, you may say, but I think that sometimes even this ‘nothingness’ isn’t meaningless at all.

Our friendship has deepened. There are lots of things that connect us: our interests, activities, similar jobs (I work for the municipal government and he is with the revenue agency). There is no lack of physical attraction and chemistry between us. Even if I knew how to describe that incredible passion, you wouldn’t believe me!

The other interest we share is sport. It’s still uncommon for a girl to be so sporty, but for me it is imperative. I’ve tried many sports; I actively play volleyball, I swim, I dive … I only haven’t tried parachuting.

My boyfriend lives in a ground level apartment. His parents are often in their cottage. This has turned out to be quite convenient when our relationship started to blossom.

In the course of several months, our love has grown, as have I. My God, we were so happy! Our parents cried when they heard the news.

We found an agency which took care of the entire wedding ceremony, to the last detail. We picked a hotel—Panorama—from the brochure, without too much deliberation.

On the wedding day, we took the car and left his house early to make sure we hadn’t overlooked anything important. The hotel looked nice and simple, without many luxurious details, a showcase of the former socialistic era.

We walked towards the entrance, but came to sudden halt. This is impossible! There were only impassable stairs. I turned around, looking for the access for disabled people, but there wasn’t any.

My groom recovered first from his disappointment. “Stairs aren’t an obstacle for two paraplegics! We have our arms!” he said.

And just like when we first met in front of the big elevator, our wheelchairs collided with a loud bang, and we started laughing wholeheartedly. He kissed me and raised first his and then mine  mighty palms.

.

JASMINA HANJALIĆ

Prijevod: JASNA FURTINGER