Reizdanje knjige „Poslednji prorok“ srpskog književnika Dragutina J. Ilića (1858-1926)

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je reizdanje knjige „Poslednji prorok“ srpskog književnika Dragutina J. Ilića (1858-1926), jednog od izdanaka čuvene pesničke porodice Ilić.

Knjiga „Poslednji prorok“ predstavlja prvu biografiju proroka Muhameda na srpskom jeziku. Radi se o svojevrsnoj studiji u kojoj je autor nastojao da predstavi život i postignuće proroka najmlađe religije na svetu, uz vrlo temeljan opis političkih, društvenih i verskih prilika koje su prethodile njegovom rođenju. Osim o samom proroku Muhamedu, književnik Dragutin J. Ilić u ovoj knjizi nastoji da, oslanjajući se na stručne uzore i literaturu iz ove oblasti, progovori i o kulturi, običajima, verskim ubeđenjima arapskih plemena, pre i posle dolaska proroka Muhameda koji je zaslužan za njihovo oblikovanje u narod jedne vere čije društvo, kultura i običaji počivaju na uputstvima iz svete knjige Kurana.

Ugledajući se na svoje književne prethodnike, Dragutin J. Ilić, okreće se istočnjačkom svetu, upuštajući se u književno uobličavanje biografije ličnosti koju je njegov otac Jovan Ilić, smatrao genijem. Taj genije je, po uverenju Jovana Ilića, posle Hrista, čovečanstvu doneo najveće koristi. Čini se da je ova studija o Muhamedu, nastajala dugo godina, kao promisao Dragutinovog oca. Sve ono čemu ga je otac podučavao, o čemu mu je pripovedao, zapravo našlo se u knjizi „Poslednji prorok“. Ova knjiga, i danas se nesmetano može čitati i poslužiti kao izvor zanimljivih i značajnih podataka o proroku Muhamedu, islamu, istorijatu arapskih plemena, arapske kulture i običaja i kao takva predstavlja veoma vredno delo iz istorije srpske književnosti.

 

Poslednji prorok_korice

Natječaj/konkurs za priču i pjesmu SCAVACON 2

UG VAT raspisuje drugi natječaj/konkurs za SF&F priču i pjesmu za zbornik međunarodnog festivala fantastične književnosti SCAVACON 2.

Tema za priče je ograničena na 8 božanstava vezanih za godišnja doba u slavenskoj mitologiji (Vesna, Živana, Rujana i Morana te Jarovit, Živin (Kor), Rujovit i Svatevit) i autori će morati izvršiti prednajavu odnosno rezervirati temu da bi se osigurale priča vezane za svih 8 božanstva.

Za pjesnike tema je sve vezano za viruse odnosno koegzistenciju virusa i svih drugih bića.

Radove slati na e-mail: scavacon@gmail.com do 20. 5. 2020.

Za zbornik će biti odabrano 15- 20 priča i pjesama, ovisno od kvaliteti i raznovrsnosti.

Priče i pjesme mogu se slati na svim jezicima bivše Jugoslavije. Autori koji se jave iz Slovenije i Sjeverne Makedonije trebali bi ispod priče ili pjesme priložiti manji riječnik onih pojmova koji su tipični za slovenački ili makedonski jezik i koje čitatelji sa BHSC područja nikako ne mogu razumjeti, ni iz konteksta. Naravno, autori iz Slovenije i Sjeverne Makedonije mogu poslati i prevedene priče i pjesme, to bi organizatoru u ovim teškim vremenima puno pomoglo.

SCAVACON 2 planira se održati prvog dana ljeta, a mjesto i forma održavanje prilagodit će se novonastalim okolnostima.

Predsjednik UG VAT

baner-new-vezija-2

U SARAJEVU ODRŽANO KNJIŽEVNO VEČE POSVEĆENO FERIDI DURAKOVIĆ

FERIDA

Večeras je u Multimedijalnom centru MAK, JU Biblioteka Sarajeva (Alipašina 6a), održano  književno veče posvećeno književnici Feridi Duraković, pod nazivom “Kako ne gurnuti glavu u rernu i zašto”.

Veče je organizovao P.E.N. Centar u BiH, u okviru svog ovogodišnjeg programa „Književni razgovori“. S Feridom Duraković, razgovor su vodile pjesnikinje  Adisa Bašić i Bjanka Alajbegović.

U izuzetnoj atmosferi gusto protkanoj ljubavlju i poštovanjem prema sjajnoj Feridi Duraković, sve tri pjesnikinje su govorile njenu poeziju. Gošća je mnogobrojnoj publici iznijela dio svojih bivših i sadašnjih stvaralačkih preokupacija, odnos prema nekim stereotipima, rodnim podjelama unutar književnosti, kao i mnogim drugim temama. Osvrnula se i na neke pjesnikinje koje su doživjele tužnu životnu sudbinu i zapostavljene kao stvaraoci, kao što su Mubera Pašić, Vera Primožić, Aneta Benac…

Ferida Duraković je još jednom pokazala da se hrabro bori i krči put spisateljicama, koje su nerijetko nepravedno skrajnute u patrijarhalnom društvu.

Bilo je to književno veče za pamćenje!

Jedna od pjesama Feride Duraković koju je pročitala:

KO PLAČE IZA ZIDA

Ko plače iza zida?

Ako je naš

Da ga žalimo.

Ako je njihov

Da ga pustimo

Nek plače

Neka krepa

Neka gladuje

Neka samuje

Ali ako starica kakva iza zida plače?

Ako usamljeno dijete iza zida plače?

Djevojčica silovana?

Nemoćni roda nemaju

Ni vojske ni partije

Ni riječi utjehe

Šta sa nemoćnim?

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

A nisu ni njihovi

Vidiš da su ih nama ostavili

Nek plaču

Neka krepaju

Neka gladuju

Neka samuju

Ali ako nisu ni njihovi ni naši

Čiji su onda?

Mislim da su naši

Treba da su naši

Mi smo nemoćni oni su nemoćni

Naši su

Nisu naši

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

Nisu ničiji

Ko im je kriv?

E vidi kakva si—

Eto tvoji su!

Ma tebe treba ostavit iza zida ko i njih!

 

P.S. I ove,2012.godine,u mojim mislima odvija se rat kroz koji sam prošla 1992-1995.Ova pjesma još je jedan način da,mimo ideologija,politika i novoformiranih „država“,progovorim o tome da nema pravednog rata,da civili,u svakom ratu,nemaju ništa osim ove pjesme,kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava,tuče,muči,zatvara,ranjava ili ubija.Civili-kolateralna šteta svakoga rata i svih sukoba svih vojski i ideologija na svim prostorima,posebno nacionalističkih.

 

Moja nana,koja je umrla 1995.godine,a rođena je 1911.,kroz svoj život preturila je tri rata:Prvi svjetski,Drugi svjetski i ovaj,ko zna koji balkanski.Moja majka,rođena 1930.,doživjela je,i preživjela,II svjetski rat i ovaj,ko zna koji balkanski.Slijedimo li ove neobične brojke i njihovu simboliku,moja kćer,rođena 1996.godine,neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici.I živjeće zdravo,sretno i dugovječno…Samo da zlo ne čuje.

Ferida Duraković

20200226_191144

Večeras u Sarajevu promovisana knjiga “Zapisi starog Sarajlije”

 

TESTAMENT HADžI-MAKSE DESPIĆA

Kada mi dođe suđeni dan i ostavim ovaj laživi svijet, neka moji srodnici i prijatelji ovako izvrše moju posljednju želju i volju, da drugačije ne bude, nego ovako po mojoj želji:

1. Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja i gaće, čarape, u čemu sam se kupao u Jordanu, i jedna boca svete vode sa Jordana, da mi umiju obraz i ruke.

2. Jedan bijeli, nebojadisan sanduk, pod glavu jedan jastuk napunjen talašom i više ništa, da me pokriju po licu sa jednim bijelim pokrovom donijetim sa Jerusalima, tespilj i ikonu na prsa i onda je sve gotovo. Odmah da se stavi kapak od sanduka i zaklopi da me niko ne gleda i od mene pravi izložbu.

3. Pred ikone na pod prostre se serđaza Špirina i sanduk na podu na serđazi, više glave na crnom tabaku jedan čirak, jedna svijeća i kadionica kućna, bakrena, neću da se uzima tuđa srebrna.

4. Po kapku sanduk da se pokrije, ima jedan veliki pokrov jerusalimski bijeli i klinčića (rajsingli) da se pripne po kapku, da ne spada.

5. Svaki prijatelj kod kuće koji dođe, neka se samo prekrsti i da ne sjedi pored mene mrtva.

6. Pošto budem spremljen, kroz tri-četiri sahata da me odnesu u crkvu i ostave da u crkvi prenoćim. Dva ili tri siromaha neka budu u crkvi za dobru nagradu.

7. U crkvu neka dođu kola crna sa dva konja treće klase, sveštenik samo jedan u crnoj odeždi, petero djece sa čiracima u crnim odeždama.

8. Jedan krst drveni više glave na grobu da se usadi, sa natpisom „Hadžija Makso Despić“, bez crnog šlajera na krstu i bez ikakvog cvijeća.

9. Kod kuće uveče da niko ne dolazi da sjedi i puši, pije kafu, đumbuse stvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje – to ne čine divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu kada mrtvac leži u kući. U pametnog naroda ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.

10. Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi: Umro je Makso Despić – to je budalasta moda.

11. U crkvi da se podijeli rodbini u ruke ima 66 svijeća sa Jerusalima, koje su bile zapaljene na Hristovu grobu, onom svetom vatrom koja se iznosi sa Hristova groba svake godine na Veliku subotu, u pola dana.

12. Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.

13. Šest fijakera treba da se rodbina vrati sa groblja.

14. Ima običaj, da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole – kao da se spremio na bal, sačuvaj Bože! – To se kod Maksa dogoditi neće.

15. Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metati i kititi.

16. Četiri parastosa u godini, po pravoslavlju, učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz mojih 60 godina mladoga života u Maksinoj kući je svake godine najmanje 100 persona i više sjedilo, bivala formalna pozorišta, davale se predstave sa vojničkom muzikom, kako bi bolje goste svoje zadovoljio. Svemu na ovome lažnome svijetu ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru da počiva u grobu svome. „Nakuco se čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša – barem ima zašto!“ Makso je proveo ovaj laživi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sada mu je 84), putujući obišao pola svijeta, nauživao se svake slasti i ljepote – malo da će ko skončati svoj život tako kao Makso. Maksi je Bog dao sva blaga ovoga svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskome narodu.

Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze.

Veliki Petar, car ruski, obuče jednom prosjačke haljine, uzme štap u ruke i prosio je osam dana. Kada se vratio u dvor, donio je sitno 200 rubalja, pa reče ženi, carici: „Da bijah još osam dana prosjak, ostao bih posve u prosjacima – dobro se živi, svijet daje, a brige nikakve!“.

Srpskoj sirotinji 1000 (hiljadu) dinara – društvu Kola srpskih sestara.

Rimokatoličkoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara.

Muslimanskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Merhamet.

Jevrejskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Societad de visitar dollentes.

Ovo je moja naredba i služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi.

Čelovjek jako trava,
Dni jego jako cvet –
selni tako procvatet.
Amin

Pisano u Sarajevu 29. marta 1921. godine Gospodnje.

 

 

Objavljena knjiga „Ko su bile naše heroine“, elektronski zbornik priča o znamenitim, a zaboravljenim ženama regiona

83757076_239349517058186_8366622006577201152_o

 

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je svoje prvo izdanje u 2020. godini. U pitanju je knjiga „Ko su bile naše heroine“, elektronski zbornik priča o znamenitim, a zaboravljenim ženama regiona.

Urednice zbornika su Dr Ana Stjelja i Jasmina Hanjalić, a među autorima su zastupljeni:
Nikola Šimić Tonin, Jelena Nedeljković, Tanja Ajtić, Senada Užičanin, Marija Juračić, Aleksandar V. Pavlović, Šejla Čakić, Ljiljana Stjelja, Ana Stjelja, Dušan Dojčinović, Suzana Marić, Tijana Našpalić, Stefan Elezović, Danijela Božičković Radulović, Borislav Batin, Aida Šećić Nezirević, Lela Vučković, Jasmina Hanjalić, Ljiljana Stojadinović.

Zbornik obrađuje manje poznate žene Srbije, Hrvatske, BiH, Slovenije i nastoji da njihovo lik i delo otrgne od zaborava.
Želja nam je bila da kroz ovaj projekat motivišemo što više autora koji bi svojim radovima o znamenitim ženama, mladim ljudima pre svega, skrenuli pažnju na prave uzore – žene koje su bile ispred svog vremena.
U vremenu sveopšteg pada vrednosti i interesovanja za prave teme, te sve češćeg zaborava, želeli smo da pokažemo ko su zapravo prave heroine naše velike i raznolike kulture i na koga današnje mlade generacije devojčica, devojaka i žene treba da se ugledaju.
Knjiga koja je objavljena kao digitalno izdanje sadrži veoma zanimljive i edukativne tekstove, od kojih su neki napisani kao eseji, dok su neki prožeti romansiranim biografskim elementima, tako da su osnovnu zamisao i plemenitu misiju učinili dostupnim mladim generacijama, koje su, nažalost, danas sve više uskraćene za ovakve i slične edukativne sadržaje.
Među “našim heroinama” su: kraljice, carice, princeze, književnice, slikarke, humanitarke, svetske putnice, ratne heroine, lekarke, filozofkinje i intelektualke… i priče o njima zapravo govore o našoj istoriji, kulturi i kolektivnom pamćenju.

To su žene koje NIKADA ne bismo smeli da zaboravimo.
I ne zaboravite, prvi autor književnog dela u istoriji čovečanstva, bila je upravo žena – sumerska pesnikinja i sveštenica Enheduana!

Zbornik se može čitati na ovom linku:

https://enheduana.wixsite.com/enheduana/projekat-ko-su-bile-nase-heroine?fbclid=IwAR3N-64CO3kWtwXiZfN9LjmwO3RxfZkwGb0C6i_vT_M6ocKlxxMW3WsDGE4

83206320_239349477058190_4019189460263501824_o