ŠEFIK DAUPOVIĆ: NA KAPIJI TIŠINE


(Mileni Vučković)

Nisam došao na ovaj svijet
ni sa srećom ni sa tugom.
Zatekao sam ih
kako zajedno rastu.

Nisam došao na ovaj svijet
ni da vedrim ni da oblačim.
Kakvo će biti vrijeme –
zna se ko o tome odlučuje.
Moje je da slušam
i u njemu se snalazim
kako znam i umijem.

Nisam došao na ovaj svijet
tuđu sreću da kvarim
ni tugu da raspirujem.
Previše i svoje imam.

Nisam došao na ovaj svijet
da tuđe snove rušim.
Nemam vremena
ni svoje da popravim.

Sasvim sam običan putnik
u zajedničkom vremenu
koji svoj teret
nijemo u nutrini nosi
da drugima ne smeta.
I kad volim, volim u sebi
da bih drugima ostavio
više prostora za ljubav.

(Iz zbirke pjesama “Konak za snove”)

DINOVANJE 1 – ALMANAH VI – PLANET POEZIJA

 

Dragi prijatelji, poznanici, pjesnici i svi oni koji vole lijepu riječ, druženje, boje, mirise, oblike i zvuke,

Dobrodošli na prvu poetsku manifestaciju Planeta Poezije posvećenu našem osnivaču, bosanskom književniku Dini Poroviću, koja će svake godine biti održavana 25. maja. “Dinovanje” smo zamislili kao okupljanje pjesnika na mjestima koja je Dino volio uz čitanje njegovih stihova i drugih autorskih radova, te druženje uz muziku, fotografije, stihove i smijeh.

DINOVANJE 1 počinjemo virtuelno (iz dobro poznatih razloga) objavom našeg godišnjaka Almanaha VI, koji je u cijelosti posvećen ovom svestranom umjetniku. U njemu ćete naći naše stalne rubrike, kao što su: poetski putopisi, ID, intervjui, retrospektiva, književni osvrti i festivali, kao i pregršt autorskih radova. Naravno, u šestom Almanahu objavljujemo pjesme koje su Dinini prijatelji napisali nakon njegove smrti, ali i sjećanja drugih umjetnika i istinskih jarana i jaranica koji su se s njim družili. Uz ove radove, objavljujemo i dvije kratke priče te poeziju pjesnika koji su u 2019. godini nastupali na našim programima. I u ovom broju rezervirane su stranice za dobitnika Specijalnog priznanja Planeta Poezije za razvoj umjetnosti u 2019. godini, a riječ je o hrvatskom novinaru, piscu i pjesniku Marijanu Grakaliću.
Kao i svaki put do sada, na kraju Almanaha donosimo izbor iz poezije, u ovom broju je izbor Dinine poezje s njegovim crtežima.

No, nije nam cilj nabrajati šta je sve sadržano u Almanahu VI, to ćete i sami otkriti listanjem našeg časopisa. Ovim putem želimo se zahvaliti svima vama koji ste poslali svoje pjesme, anegdote, sjećanja ili lijepu riječ posvećenu Dini, a posebno dvojici čuvenih bh. slikara: Dževdetu Nikočeviću, čija je slika na naslovnici ovog broja, i Mensuru Poroviću, čiji portreti ukrašavaju stranice Almanaha. Veliko hvala i svima onima koji su nam slali fotografije i druge priloge kako bismo obogatili novi Almanah.

Na kraju, sve što trebate učiniti je skinuti Almanah VI s linka koji objavljujemo i čitati ga. Oni koji žele, mogu PDF odnijeti u kopirnicu i uvezati časopis jer objavljujemo sadržaj spreman za štampu. Time omogućavamo svima vama koji ste daleko da imate svoj primjerak, a i poštujemo ograničenja u vezi s okupljanjima u zatvorenom prostoru.

Nadam se da ćete uživati u ovom broju Almanaha.

U ime uredničkog tima, zahvaljujem vam što ste i na ovaj način dio naše manifestacije.

Tamara Čapelj

https://drive.google.com/uc?id=1Lsh3NfBdJ1a4tD5VO2uP-fSJK1QBBsKy&export=download

 

RADMILA PETROVIĆ: SRPKINJA SAM, AL MI KOSOVO NIJE U SRCU, NEGO TI

Srpkinja sam, al mi Kosovo nije u srcu, nego ti

tata je prvo kukao na dedu
što nije hteo
ni u četnike
ni u partizane
pa su ga hapsili i jedni i drugi

onda na predsednika

uvek na Ameriku

ovde se u rat išlo ako nemaš
vezu u vojnom odseku

generale,
pobedili bismo da si znao:

jedna zaljubljena žena
opasnija je od NATO tenka

protivraketnu zaštitu
nosi u grudima

bokove uvek drži
u borbenom položaju

sreće ima toliko
da štiklom ne potrefi minu

pobogu čoveče,
naspavajte se

u vezi s kosovskim pitanjem

generale,

božuri cvetaju

u mojim gaćicama

Radmila Petrović

RADMILA

ERRI DE LUCA – POVODOM 70-og ROĐENDANA

Taj vrsni pripovjedač, esejist, pjesnik i prevoditelj, ali i neumorni aktivist, borac za ljudska prava i humanitarac tamo gdje se naprosto ne smije izostati.
Tako je bilo i 1993. Na vijest o bezumnu rušenju Staroga mosta u Mostaru, Erri se pridružio talijanskim humanitarcima te godinama – u ulozi vozača kamiona/furgona – dopremao hranu, lijekove i sve što je trebalo žrtvama ratova na ovim našim prostorima. Tridesetak putovanja za volanom, pa je tako Bosna je (p)ostala Errijeva neiscrpna tema. O tome svjedoče i stihovi na koje podsjećam upravo danas, jer je Erriju želimo čestitati sedamdeseti rođendan. Zatekne li vam se ovih čaša dobra vina pri ruci, sjetite se Errija uz onu pučku – kol’ko kaplic. tol’ ko let!
A vjerujem da ćete s užitkom pročitati i ovaj Errijev poetski zapis o Giulianu, suvozaču na tim humanitarnim putovanjima po Bosni i Hercegovini;

GIULIANO

Na kontrolnoj točki gasio je motor a palio kuhalo,
stavljao golemu zdjelu, kava za sve,
da izvrgne ruglu zastoj, koji nas je tamo prikovao.
Kriška salame pripravljene kod kuće, kruh,
a i čaša mlađahna crnog vina,
ustrajavalo se u čekanju. Bosna je bila gradilište započetih radova,
rat je radilište razaranja.
Ako je na kontrolnoj točki trebalo spavati,
tada je bolje protegnuti se na sanducima.
Gore i dolje dvadeset sati u nizu za volanom,
svatko u svom kamionu,
bilo je tako da smo se razumjeli, nas dvojica,
život nas prebran da pričamo o nevoljama
u zemlji porušenih mostova, o bagerima
koji su prešli preko groblja i matičnih ureda
da se i iz prošlosti izbriše komšija.
U kugi Bosne naše manje nesreće,
gubitci, mogli smo se šaliti, kao kad se ljušte orasi.
U buci topništva, govori se šaptom, kao u školi.

Neka žena veli da su bolji dio mene moji prijatelji,
Giuliano je bolji dio mene,
drug koji prepolovljuje putovanje.
Vido sam ga savinutog gdje šepesa stazom na uzbrdici
a odmah zatim kako se pentra na toranj u dolini Montanaia
zajedno sa mnom i s Maurom, okretan poput bandita,
napokon sam ga vidio i na vrhu kako štucajući riga radost.

Prešavši preko Apenina, napuštam autocestu
s karavanom kamiona, pa skrećem: Pian di Voglio,
zatim Val di Sambro, gore u San Benedetto,
istovaram demižonkicu dole u podrum
gdje pršuti uzimaju svoje vrijeme.
Naslanjam se o njegov stol, a onda se nastavlja zajedno.
Na povratku uronim u san, Giuliano vozi, stiže,
zavučem se u krevet sve do svoje ure u pet, on već budan.
«Spava s kamenom u ruci»: priča o mlinaru
koji se patio dvadeset sati dnevno
a lijegao zatvorenih očiju i s kamenom u ruci,
kad bi pao, budio se: spreman.
Guliano spava s kamenom u ruci a srcem u Civitavecchia
gdje mu je kći Elisa, rastavljena, a valja do nje,
svečanost i utjeha kada se zastane kod kuće.

Guliano, prijateljstvo, on je vjetar kojo suši čelo,
oslobađa nos, razastire živac trojak na licu,
opušt taban. Uči me ime nekog stabla,
priča o izgubljenom zanatu, uzdišući «Nekad bilo.»
Ni jedna večer sa njim nije pusta
čak ni buđenje, već je na nogama.
Muško prijateljstvo je razmjena noževa
za onoga tko je vidio da izdajstva srozavaju razine,
to je žulj u šaci koja je razbila mnogu ručicu na vratima
pa je naučila stiskati bolje.

Naglasak bolonjski, moj napoletanski, zajedničko im je obome
jedna tek riječ: «famm'». En bulugnès i napulitamente,
«'a famme» naša je grda. Šalimo se na francuskom,
«la femme» njegova je žena, a žensko je uvijek lijepo.
Šalimo se na račun svih vlasti, na kopnu,
ozbiljno uzmimamo izostalu cvatnju,
trešnju koja ove godine nije rodila.

Svadimo se samo kad je riječ o tome da utvrdimo
tko će od nas dvojice
poći na sprovod onom drugom.
«Nema svrhe da umireš prije mene,
ionako ti ne dolazim na sprovod». Mirovni ugovor glasi ovako:
umire se istoga dana.
Na kraju nazdravljamo u to ime: «Lehàim, živjeli».

 

Tvrtko Klarić,

priredio tekst i preveo pjesmu iz zbirke Okorjeli gost – L’ ospite incallito, izd. Giulio Einaudi, Torino 2008., str. 65-67

 

BRANKO ĆOPIĆ (1915-1984): PJESMA MRTVIH PROLETERA

 PJESMA MRTVIH PROLETERA

 

 …A trinaeste, mračne i kišovite noći,
nekoliko desetina krajiških proletera,
opkoljenih kod bolnice u planini,
pođoše na posljednji juriš protiv
deset puta jačeg neprijatelja
i junački padoše u neravnoj borbi…
(Po jednom izvještaju)

U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka,
večernja, sjetna, tijana …
A mi smo pali, druže,
palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.


Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari:
glasnik će od nas doći!

Doćiće nova mladost, donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tužna mati sina.

I dan će slave doći, pobjeda biće naša,
nestaće divljih zvijeri!
S četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri!
ĆOPIĆ

АЦО ШОПОВ (1923-1982): ОЧИ

Очи 

Три дена на раце те носевме збрана,
со тага и болка на погледот срцен,
и секоја капка на твојата рана
ко крвава жар ни капеше в срце.

Другарите беа и морни и гладни
со згорени грла и свиени плеќи
со тап бол се впија во очите ладни
и жалеа оти не ќе пламнат веќе.

Но јас знаев оти пак ке вивнат в жарој
и борците под нив ќе цветат и раснат,
в студените утра ќе греат ко сонце
и никога нема да стијнат и згаснат.

Последната вечер в планинското село,
кај борците беа со дрипава дреа,
со пликови жешки на стапал тешки,
и смрштени чела – згасени, мразни
ко нивните пушки укочени, празни,
и нечујно, глуво, ко здушена реја
се точеше шепот од уво до уво:
“Утре, друже, в зори, страшен бој не чека,
а ние сме малку, – сал неколку души…”

И кога ко игла ти прободе уши –
ти растресе снага и размолска тага,
со лунјени очи широки и волни
ги расече в ноќта здивените молнји!

Ко тогај, ко тогај, о другарко, помниш –
в смрзнатата вечер на пролетта рана,
кај нашата младост и првата радост
ја косеше луто куршумната слана,
а ти чело збрчка, ко тигрица рипна
и летна во ноќта крвава и црна, –
со своите очи што ригаа пламен
ги растопи чашкум челичните зрна…

И после! И после – в последната вечер…
јас нејќам да мислам што потаму стана,
прошталниот шепот ти замрзна в усни,
ти гореа очи под веѓите густи!
Со нивниот пламен и со клетва света,
на заседа тргнав сред мојата чета.

А утринта кога зрив чела ни спраши
ти не беше веќе в редовите наши,
но скипеа борци со одмазда жолчна,
и видов! о видов – кога бојот почна
развихреа сите со твојата сила –
ко елени брзи и лесни ко птица.

А твоите очи се искреа гневно
во нивните потни, распалени лица…

Три дена на раце те носевме збрана,
со тага и болка во погледот срчен,
и секоја капка од твојата рана
ко крвава жар ни капеше в срце.

 

 

 

 

IVAN GORAN KOVAČIĆ(1913-1943): MOJ GROB

 

MOJ GROB

 

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.

 

KOVAČIĆ