Arhive kategorije: Rajko Glibo

Rajko Glibo: DONJA VAST


Jeste li čuli za selo Donja Vast? Niste! To je drag toponim. Uginjete ramenima. Ono „drag“ ne zvuči vam privlačno. Kako vam zvuči toponimski pojam? Niječno mrdate glavom. Znači ne znate. Hladni ste na pitanja!? E, pa kad je tako, dragoviću moj, idemo od početka. Odmorište sa kojega promatramo selo zove se Komar. Ispod njega Donja Vast kao na dlanu. Ubavi pejzaž lovi nas i ne pušta od sebe. Jedinstven je. Cjelovit je. Autentičan je. Prelijep je i nudi jedinstvenu ljepotu.. Regija je prepuna hrvatskih toponima bez Hrvata. Hrvati otjerani, protjerani, iseljeni, raseljeni na sve strane, ali sjeme im se ipak tu još nije potpuno umelo. Ovaj toponim nosi staroslavenski naziv. Star je. Što je stariji vrjedniji je. Ime zlata vrijedno. To je to. Ako kreneš lijevo od nas prema sjeveru nađeš se opet u starom i nitko ne zna kada napuštenom selu Gornja Vast. Dalje preko prijevoja Bukva niz ledinastu nizbrdicu toponim zovu Staro selo, a sela nigdje. Jedna stara od kamena isklesana česma potvrđuje da je tu život postojao, a nomen selo govori da je selo davno imalo podosta žitelja i kako je starinom mlađe od sela Donje i Gornje Vasti.
U prošlom stoljeću na početku vladavine crvenih u ovom selu dogodilo se nešto što nitko nije znao razjasniti. Naišli dečki iz grada prema svojim kućama i u prolazu kroz zaselak Čorbadžiće „zapivali“. Pjevači su pripadali proskribiranom narodu o čemu su tek nešto malo znali, a Čorbadžići preferiranom islamsko – bošnjačkom etnomentalitetu što su dobro znali. Oni su Kanun & rajom ( Zakon za raju ) znali napamet kao pjevači Očenaš, a pjevači za taj zakon nisu nikada čuli. To se zove Zakon za raju svi iz plemićkog soja Čorbadžić znaju i uređivanjem svojih života čuvaju. U 21. članku (bolje reći zakonu) piše: Muslimani mogu orati i sijati po kršćanskim grobljima ako više ne služe za sahranjivanje. Gdje god je groblje bilo na plodnijoj zemlji zaorano je. Kanun & rajom izvorište je pradavne netrpeljivosti dvaju etnomentaliteta istih korijena. Od njegovog stupanja na snagu se groblja u pokorenim zemljama zaoravaju. A na nasilje kmetovi se svete na njima jedino mogući način. Zaorat će groblje svojih porobljivača tiho i krišom gdje god stignu pa makar nakon toga nosili zabranu do smrti. Eto, dragoviću moj. Valjda mi priča nije na odmet. Saznao si jednu važnu dimenziju antikulture. Moj prijatelj i predsjednik Općinskog vijeća općine Prozor-Rama Zajko Čorbadžić spočitnu svom protivniku iz oporbe 2010. godine javno: Ja sam starinom plemićkog soja, a ti si (neizgovorena ali se podrazumijeva) balija. Koliko i kakve veze ima ova dimezija sa nekropolama i stećcima (stojećcima) saznat će se.
Oba etnomentaliteta u Donjoj Vasti žive u slozi i međusobno se ispomažu stoljećima. To je najjača dimenzija korektne i uvažene tradicijske stečevine koju smo dužni poznavati.

Advertisements

Rajko Glibo : NEUŠUTKANE ISTINE


U visine se penje
Moj plast pouzdanja
U njih sublimirano uranja
*
Ušutkati me žele
Pjesma im guli
Šugave moći
U meni održava
Pokislo povjerenje
*
Pjesničke moći
Osjećaju i vide samo
Nadahnuto srce i oči
Ako vas štiti
Dobrota pjesme
Ako vas oplemenjenost dira
Blagujte ljubav mira
*
Zaronjeni u pjesmu
Iz pjesme izranja
Kao novi čovjek
Čiju ulicu duše
Ispunja nova jeka
Veličanstvenog odjeka
*
Svatko se u svojoj
Napasti kupa
Moći stiha nadilaze
Sve šugave moći
Prljavih nakana
Uskraćujući im ponosno
Blagodat poštenog dana
*
Ljudskom se patnjom
Ne smije trgovati
Kupati se sferom
Uzvišene otmenosti stiha
Ne može svatko
Uzvišeni ugođaj
Najslađi je doživljaj.

Uskrsni ponedjeljak, 2012.

Rajko Glibo: TU SAM

Elektroski časopis za umjetnost i društvena pitanja Afirmator raspisao je konkurs za izbor najbolje kratke priče. Među pristiglih više od 200 kratkih priča ugledni prosudbeni žiri odabrao je najbolje tri priče među kojima je priča “Tu sam” saradnika portala, uglednog književnika i uvaženog prof. dr. Rajka Glibe, čiju priču posebno odlikuje autentičnost i poetičnost. Pod istim naslovom pisac ima zgotovljenu zbirku kratkih priča među kojima je pet nagrađenih. Ona čeka financijsku injekciju za objavljivanje. Čestitamo našem saradniku Rajku Glibi.

TU SAM

Moja starost zaboravila mu je prezime. Nije on kriv što sam ja senilan. Fino je odgojen čovjek jer u mom slučaju svaki put ono senilan zamijeni eufemizmom dekoncentriran i malo dekoncentriran. Tu smo. Slabo gađam slova. Na tipkovnici izbjegavam SMS. Opaža on to i –šuti. Majstorija je loviti trenutke šutnje i biti uspješan u lovu. Tu se moj prijatelj Fabos očituje kao uspješnik. Uletio je on u moju duhovnu kuću kao drag Božji dar. Uletio je u pravom trenutku jer su mi se prijatelji pogubili, a još ne izgubljenima sam sve teže podnošljiv teret pa me zaobilaze.. Pročitali te i sada te zaobilaze.. Znači zaobilaze te i oni koji još jedva mogu kako tako da hodaju? Sažaljivo mi reče pokretima lica i usana. Pogledom me šutke pita što činim da smanjim tu svoju i njihovu sramotu i bruku.? Ne baš puno, prika moj. Teško podnosim poniženja ma otkuda ona dolazila.
Zvoni, jarane! Zvoni nam stalno i na sve strane. Samo jedno zvono telepatski svaki put pogodim, Ponosim se što dobro pogađam čim iz slušalice začujem “tu sam”.Rekoše mi nakon prvog dodira kako sam tim dodirom u dotu dobio jednog brdskog svata. Šuška se okolo da je psihopata. Kako god se uzme njega sunce grije. Mafijaški zakon još ga dodirnuo nije. Oholost se njegova ohladila, a oni joj još u vis dižu krila. Kako god da se uzme čim sam u polju njegovog glasa sretnijeg čovjeka na svijetu nema. Jesi li me ti tolič zvao? Što ti znači to tvoje tolič? To ti kod narodnih naratora znači ono što nama propisuju kao književno malo prije. Ono tolič je praktičnije, traži manje izgovorne energije. Ma, nelogičnosti vriju na sve strane. Našim jezikoslovnim sveznalicama ono što je praktičnije i logičnije ne paše pa ga nogirali iz rječnika.
Reci mi što sad mudrijaš? Kako to misliš? Sve mi se čini kako mudrijaš nešto tamo-amo pa nikamo; gori –doli, a jadaš mi se kako te ćela boli. Riječi su, čovječe, kao ljudi. Dotakneš ih. Sklope se u pet-šest sintagmi koje te novinom iznenade….? I što?. Pobjegoše u narod s novim imidžom. Ne hvale se kako su novokovanice. Zapravo, mnoge kovanice meni ne pašu jer ih kuju dunđeri. Slabi su to kovači. Prokletstvo je što svaki od njih umišlja sebi kako je baš on amaha kovač.
Glazbom me nepozvan časti Tu sam. Mene nema tko da žali/ što mi tuga sruši dom/ Gore-dolje, tamo-amo da se vratim nemam kom. Tu sam, imitiram ga. Nije to ništa, upada, samo mali kvar u karakteru. Kako si? Jedan gladan osmijeh svoj alpari traži. Zar u meni? Gdje stigne!
Svako vrijeme imalo je svoje škrabatore, narod kaže “dunđere”. Pojam talent u pisanju sve rjeđe se čuje kao da ga nema I kao da nikome ne treba. Netalentirano pisanje zamara i navlači na sebe auru odbojnosti prije nego što smo ga i zagrizli.

Dr. Rajko Glibo : KAMENE STOLICE HRVATSKIH VLADARA – NITKO NEMA ŠTO RAMA IMADE


Zastrašujuće je ne poznavanje ramske prošlosti i Kneževine (Kraljevine) Rame te njezine značajne uloge u Europi srednjovjekovnog vremena. Neki uzimaju sebi za pravo da omalovažavaju znanstveno utemeljene knjige i tvrdnje o iseljavanju Ramljaka diljem Hrvatske, poriču znanstvenost knjigama iz prostora Like koje doseljene Ramljake ( i ne samo njih) nazivaju Vlasima, a trebali bi znati da došle iz bilo kojih drugih krajeva domaći vole zvati tako. Ramskikovači oružja i alata od željeza karakterom svoga posla asociraju domaćine upravo na Vlahe ili Rome.
Ovaj put želim pisati o onome što samo Rama ima i nitko drugi nema. Riječ je o kamenim stolicama hrvatskih narodnih vladara i ramskih kneževa (kraljeva) koje su samo u Rami sačuvane. O kamenoj stolici isklesanoj u litici pokraj sela Klek naspram sela Gračanica na cesti Prozor-Mostar.Sarajevo vrijedno uočenje i zapis ostavio je ugledni znanstvenik Šefik Bešlagić u svojoj knjizi STEĆCI – kataloško- – topografski pregled – Sarajevo 1971. godine. U čemu je veličina Šefika Bešlagića? Ono što je najvažnije taj je čovjek pretežito pješke krstario područjima BiH pa tako i područjem tadašnje općine Prozor i prvo obišao svaki stećak i svaki spomenik kulture koji će kasnije ukratko, ali jezgrovito i precizno stati u njegovu prevažnu knjigu. Drugo što posebno treba naglasiti jeste činjenica da je Bešlagić prije nego što se upustio u ovaj posao točno znao kakva je i kakva će biti i ostati važnost tog njegovog projekta. On je proročki točno znao svoju zadaću. Kao čitatelj sam se prvo dobro upoznao sa njegovom knjigom, a kasnije (dugih pola stoljeća krstarenja Ramom) prema njegovom naputku činio sve da dovršim taj posao bar za rodnu općinu Prozor-Rama. Jedna mi je vrijedna knjiga anegdota, legendi, predaja i poslovica iz Rame uništena u ratnom kovitlacu. Svoje nalaze pridodao sam Šefikovim i objavio ih u knjizi Zrnca ramskog sunca, ali taj posao još ni do dana današnjega nije potpuno dogotovljen. Prije dvije godine u Prozoru je svoju knjigu na istu temu predstavio Ivan Lovrenović.
O kamenim ramskim stolicama znanstzveno-stručna i ina javnost doznaje tek iz Anđelićeve monografije o općini Konjic u kojoj je ispod kamene stolice stavljeno samo stolica iz Bukovice (Neretvica), a Neretvica je pripadala Rami sve do „novog“ustroja općina u prvoj ex Yu. Iz te knjige stolica je zapela za oči iskusnom interdisciplinarnom znanstveniku Miroslavu Palameti koji o njoj piše dodavši dva tri nova podatka u časopisu Motrišta prije pet-šest godina.
Kamena stolica isklesana u litici kraj sela Klek u doba hrvatskih narodnih vladara služila je za održavanje sabora, a sabori su bili pretežito regionalni ovisno o zemljopisnim granicama kraljevine Rame koje su se kroz povijest često mijenjale šireči se i sužavajući.. Ono što je ostalo u usmenoj predaji govori da su za trajanja sabora ponad litice stajali ramski uglednici i motrili u nizbrdici na nazočnu masu vodeći računa o svemu, pogotovo o nečem sumnjivom što bi se moglo dogoditi u njoj. Kralj Rame penjao se na tu stolicu jedanput godišnje. Za svaki sabor izradile bi se nove ljestve radi sigurnosti. Kralj je u stolici sjedio sam i nije imao nikoga od pobočnika pored sebe. U očima svjetine on je tako uzvišen više sličio Bogo. U narodu je njegovo poštovanje raslo sve do što vjernije slike božanstvu. Kralj je nazočne redovito upoznavao o društveno-političkom stanju okolnih zemalja i drugih europskih moćnih i manje moćnih država, o trgovini ramskim željeznim alatima i oružjem, ukratko o svim važnijim godišnjim novostima. Narod ga je izjednačavao sa prorokom kojemu valja vjerovati u svaku njegovu riječ. Svaki sabor bio je i novi izbor ramskog kneza (kralja) i drugih subjekata vlasti na mandat iz Statuta Rame, a te odredbe o izboru nove vlasti gotovo svaki je Ramljak znao napamet kao očenaš. Statut Rame uništen je tijekom seobe iz 1687. godine i otada više nije nanovo pisan niti donošen. Tradicijska kultura u usmenoj predaji nosila je sve što ljudima u njihovom životu, običajima i ponašanju treba.

Sudačka stolica iz Bukovice kako je prozvaše zapravo je kamena stolica hrvatskih marodnih vladara s koje se sudilo u vrijeme posjete ramskog kneza ili njegovog zamjenika koji se birao sa područja Neretvice, a Neretvica je oteta Rami i sada je još samo u crkvenim granicama Ramskog dekanata

Treća kamena stolica hrvatskih narodnih vladara bile je u namještaju starog grada Studenca na južnoj strani današnjeg grada Prozora. O kamenoj stolici iz Neretvice imao sam samo pet legendi-predaja, a o ovoj u starom gradu Studencu imao sam ih sedamnaesr. Njima bismo se da su sačuvane danas smijali do iznemoglosti. Uroci i vještice pratili su tu stolicu na svakom koraku.
Stari grad Studenac posljednji je pao u ruke Turcimana prostorima BiH. Njegovim padom de fakto i de jure treba se u historiji pisati kao posljednjom utvrdom koja je dokrajčila tursko osvajanje BiH. Na ruševinama starog srednjevjekovnog Studenca Turci su relativno brzo podigli svoj grad Studenac od drveta i čatme. Zadržali su islamizirane Hrvate iz Podgrađa koji su Studenac i kulu do dolaska Turaka opsluživali, čistili i održavali. Turci niosu imali prezimena pa je posluga zadržala svoje korijensko prezime Kula+aga/ Kulaglić. U početku i duže od pola stoljeća autohtoni Ramljaci obje religije skriveno su u sebi gajili nadu kako će Turci prije ili kasnije otići. Prve predaje govore kako će se izgubiti poput Tatara vremenom su sve manje pile vode jer se turski osvajač zadržao duže od svih mogućih predviđanja. Prema jednoj predaji od uništenog grada Studenca nije ostalo ništa već samo kamena vladarska stolica. Predaje kažu kako su Turci zaobilazili s nelagodom tu stolicu jer su od kmetova slušali priče o vilama, vješticama i vampirima. Te priče bile su toliko životno uvjerljive da su vremenom pojačavale szrah i nagonile vlastodršce da stolicu čuvaju kao relikviju. Jedna od predaja govori kako se našao zapovjednik tvrđave koji se „hrabro“ odlučio za uništenje kamene stolice kao ostatka daleke vlasti sa kojom su Turci bili u trajnom sukobu i mržnji. Čini se da je kamena stolica „stručno“ gurnuta niz liticu i zidine grada i da su to učinilli domaći islamizirani Ramljaci jer je stolica gurnuta niz debele daske tako da ne ošteti ( što manje ošteti) kanal vodenog prstena koji je kružio oko zidina grada i punjen vodom otežavao iznenadne napade i preotimanja. Na kraju treba naglasiti da je za spas kamene stolice iz Bukovice zaslužan Kosača kojijena molbe i preklinjanja ramskog kneza sa vojskom došao u istočne dijelove Rame i Neretvicu. On je bio dalekovidniji i znao je da se Turci mogu samo privremeno zaustaviti pa je njegova vojska opljačkala te krajeve prije Turaka. Odnesena je i kamena stolica, ali nažalost njezina uporaba brzo je prestala. Ramu je Kosača dobio u leno, ali u tamošnjem narodu i njegovim predajama, pričama i legendama Kosača kotira kao negativna povijesna osobnost u čemu Ramljaci nisu bili u pravu. Možda se upravo zbog toga stanovita odbojnost prema hrvatskim južnjacima dugo gajila i još uvijek je ima. Ona je po svemu sudeći negativna crta mentaliteta hrvatskih bh ljudi, ali to je druga tema.

Rajko Glibo SKRETNIČAR


Da bih mogao poštovati i cijeniti nečiju veličinu, moraš i sam biti netko. Čim nalete na ono „moraš i sam biti netko“ sitne duše to preskaču skrećući u druge vode. Time od sebe odgone napast da su sami nitko i ništa, jer im se to čini baš po „guštu“. Ja za tu misao velikog njemačkog pjesnika Getea zapravo nisam ni znao sve dok i sam nisam postao netko. Otada mi ta misao godi i kao da pojačava u meni snagu pojma netko. Guram se ja tako i naletim na jednu madam kojoj je šest banki pa kao penzić drka po fejzbuku dan-noć. Meni je, rode moj, sedam banki, ali pola zadnje banke držim pod tepihom da sam mojim ženskim jauklijama (muških nemam) što bliži i što zanimljiviji, ako starac nekome može biti zanimljiv. U posljednje vrijeme dijelim s mojom tata-mata Katom objavu na fejzbuku: „Počeši se dolje i bit će Ti lakše da Tvojim jauklijama džaba uvis ne skače.“ Ona sva sretna mijenja ime i sada joj je ime Fortuna: „Nije mi lako, stari se polako.“ To će reći kako odavna ne svira njezina violina. Šteta! Da svira starilo bi se još usporenije, ali sve mi govori kako se moja Kate ( hm moja, nu ti vidi pohlepe) slabo snalazi u pronalaženju vatrenih svirača. Nejača je seksi sirotica upravo onda kada misli da je jača.. Možda bi imala bolje pogonsko gorivo kada bi na njezinu violinu zasvirao drljača koji plaća, ali recesija je pa su violine sve jeftinije jer ih svirci sve manje traže, a ponuda je sve veća.
Vrije u meni smješa srca i intelekta. Ivo Andrić u „Pismu iz 1920 „ napisa pa u stilu velikog proroka pogodi „u sridu“ našu bolu neprebolnu.. To se pismo pametnim i pronicljivim ljudima sviđa. Jedino ga glavešine balkanskih državica ne spominju. Pismo je rigidna četka misli za njihove uši jer svaka u sedlo narodno zasjela glavešina misli kako je upravo ona i samo ona, točak povijesti pogurala naprijed (pazi molim Te: povijest je pričanje – povedanje o događajima, a historija –istorija je nauka o tim istim događajima i odsada više ne krivudaj), a nu ti vidi od toga ništa. Na taj način uhodano se sipa magla na golu istinu kako je našeg glavešinu ne znanje zacementiralo pa se uzalud upinje jer ne zna ni dohvatiti točak barem nakratko. Nema veze. On lovi veze do hereze. Uspjeh je zagarantiran. Samo tada je miran.
Dođe prvo eksplozija elektronskih medija, a onda nezvana recesija i zna se mediji se u njoj gase. Jedini su oni uspjeli punih dvadeset godina držati u tipkovnici odgovor tko je na prostorima ex YU počeo i tko je dobio, a tko izgubio rat. Aferim! U čijoj su funkciji dobro je da se ikako drže na životu. Svak u ovim duhovnim vukojebinama ima svoj opći interes, a tko se ne uklapa njemu bujrum nudi urnebes. Ni pelene im nisu otpale sa guza a umišljaju si kako mogu suditi i prosuđivati o „komunističkom mraku“ temeljem čitanja krivotvorina, a taj zlehudi crveni mrak bio je nedorasli pripravnik, zapravo bižuterija, za lažima i insinuacijama opervažene suvremene i suverene mrakače usidrene u svijet lopovluka, bezumlja i obmana..
Mi mozgamo kao đoja kada u Srbiji cvjeta „istorija“otkida joj se od nje dio po dio teritorija. Da sam u ratno vrijeme bio ove pameti ispao bih najveća budala, a pravo rečeno bojale su me se lopine, lažovi i probisvjeti. „Poznati i priznati“ kažu da sam nepresušan izvor ljubavi, a zaboravljaju kako je ljubav i pse dovela do lanca, a mene privremeno do „crne liste“ pisaca.. Zar ima toga u „u- državi“? Tko me to provocira? Tko je žrtva blesavog nemira? A kada pitaš da ti kažem, jado. Tako je ironiziraju sitne duše koje su ljubomorne na njezinu ljepotu pa im ljubomora evoluirala u mržnju, a mržnja u verbalnu i još poneku osvetu. To su znani intelekt sirotani. A što se tiče Lijepe Naše ona prljavština ima, ali je i sa njima opet samo Lijepa Naša. Ima crnila, ima, jarane! Jednog sumanutog naćuliše za šefa vis-majo sile. Stvoriše klimu neosuđivanosti da bi mogli lakše krasti. Najslađe im je ono što je s vragom stečeno, a Bog tu stečevinu ne uzima, već samo okrene leđa. Nije kumst i zna se da svaka država ima svoju mafiju i bori se protiv nje kako najbolje zna i umije. Kumst je kada mafija ima državu Tada je na sceni klapa i klapska diktatura.. Eh, ona ti je, !brale“, iznad svega, iznad Boga i svega živog i neživog. Njima baš ništa nisi moćan učiniti Ni pomisliti ne smiješ nešto kontra. Pečen si i bez vatre. Bogin si. Ako pomisliš kako imaš neoborive dokaze o svom ljudskom, zdravstvenom i egzistencijalnom uništenju pa podneseš tužbu Europaskom sudu pravde u Strasbouru očekujući obeštećenje i spas, onda sa sporednih adresa i strana čuješ pa shvatiš kako ni taj sud mafijaškoj državi ne može ništa. Mafija te proglasi ludim i za Tebe taj sud više ne postoji. Tebi kao tužitelju neće se nikada poslati nikakav odgovor, a državni pametari smijulje ti se gdje god za to ispadne barem polušansa. Što da radimo? Pod okriljem uvaženog ili ucijenjenog Tita izlegla se armija konvertita. Kada se jadate na „govno od čovjeka“ čovjek govnar svaki put je opet na dobitku. Dlanovi balkanskih jadnika i kada ne misle da je tako griju se od pljeskanja lažima, obmanama i insinuacijama balkanskih diktatura. Iz vukojebina ex YU bježe svi koji češće promišljaju o viroznoj budućnosti svojih zavičaja. Čudna jada od Mostara grada, a i tuge oko Banja Luke pjeva se odavna još prije ratova koji se nanizaše na ukletim prostorima na prelazu iz drugog u treće tisućljeće. Sada javno govore kako je Mostar koma, a o Banja Luci ćemo drugi put. Vještom manipulacijom bjelosvjetske protuhe naprave državu tamo gdje je nikada nije bilo, zapravo tamo gdje im se ćefne. Umjesto kulture u nebo leti erotika. Nedavno na prijemnom ispitu za izbor najboljih cura za erotski top film spremile se cure amaha i svaka je skrojila po jednu rečenicu kojom će impresionirati režisera. Kravi se cura od sreće i samouvjereno dobacuje režiseru: „Najvolim kada su dva u meni!“ Nije primljena u ekipu za snimanje filma. Problem nije do nje nego je kod režisera koji cure ne želi dijeliti ni sa kim. – Biju nas tvrdoglavošću!? Ma nismo mi tvrdoglavi. Jedini smo „bure baruta“i jedini na repu Europe kojima tek nakon rata počne pucati pred očima. Imamo najbolje poslovice Poslovice ne znaju lagati, a zato što ne znaju lagati sve ih manje slušamo. Sukobi širih i užih razmjera su nam najčešći gosti, iako znamo da nije do sukoba već do nas.. Potvrđujemo se kao dobri majstori za popravljati druge, ali popravljati sebe, mili moj, ili je tabu tema, ili te teme uopće nema.. Naša je scena izložba mazluna na kojoj nema drugih, ali svaki se trsi da taj pojam poopćava u sebi i na sebi.. Bez zazora i srama kriče o nekakvoj njihovoj demokratiji, a nemaju je, sokole moj, ni u glavi, ni u rukama, a tek pokoju mrvicu u nogama. Srbima je Ahilova peta u glavi kaže aforističar Peko Laličić. Dalmatincima je u jajima, a Bošnjacima u „serđadi“ ali tek kada više nisu mladi Što se smiješ? Što ti je smiješno? Bošnjaci Ahilove pete nemaju nigdje jer ne vjeruju u Ahila.
– Kaži mi, stvora ti, zašto ti dodadoše nadimak Skretničar i sada te svi samo nadimkom zovu. Ja sam ti se izbirik'o pa sve njihove recesije, frustracije i šokove odbacujem skretanjem na polje smijeha. Tada bude dobro i meni i njima. Svi me vole i dok je tako za mene nema zime. Da pravo kažem pogodili su dobro i moje skraćeno ime i odazivam se samo kada me tim imenom zovu. Najstravičnije je kada čovjeka stave da stoji pred zidom sudbine nemoćan da žalosnu istinu izbjegne ili od nje pobjegne. Čovjek bačen u središte tame nesretnički razotkriva moć pljačke garnirane moću užasa i živi nošen snagom tog užasa i beznadnosti….
Čim u osobi prepoznam iščašenka kojemu su najlakše teške riječi moja skretnica u istom trenu skreće ga na polje smijeha i u hodu mu skiciram program zasmijavanja. Ova moja klijentica što nam prilazi padala je na leđa najlakše i bez muke položila sve ispite na pravu. Sada „vrlo uspješno“ sudi pravednost zapakiranu u bolesnoj oblandi smijeha. Ponavljam moj smijeh je zdrav.

Dr Rajko Glibo: GLIBUŠA

Kada sam bio malecki jednu naočitu ženu u zaseoku Marići sela Donja Vast zvali su Glibuša. Krupna žena u ramskoj narodnoj nošnji zračila je veseljem. Opazio sam da do nje puno drže muški iz njezine generacije. Imao sam prema njoj blago dječje strahopoštovanje. Kroz život sam shvatio da djevojke iz roda Glibo nakon udaje i uzimanja novog prezimena zovu Glibuša što im prešutno prija. Onda sam dugo bio klijentom demografije. Krčio sam staze prema korjenima svog i još nekih ramskih rodova. Mislio sam da sam skrojio tvrdu istinu o korjenima svoga roda. Svojim oponentima zatvarao sam usta nuđenjem DNK koja će pokazati da sam nedvojbeno u pravu. Jedino nisam bio siguran gdje je najstarije obitavalište predaka. Odgovor je došao nakon poplava u Metkoviću i okolici. S desne strane nabujale Neretve Metković je poplavila I velike mu štete nanijela Glibuša. Po starini hidronimi su stariji od toponima pa je rječica Glibuša ishodište imena za najstarije naselje Glibe na njezinom izvoru baš kao što je toponim Rama dobio ime po imenu rijeke Rame. Mnogo je sličnih primjera. Tajnu najstarijeg obitavališta roda Glibo skrivala je gorska rječica Glibuša za koju do poplave gotovo nitko nije čuo. Slušajući vijesti šira javnost prvi put je čula za hidronim Glibuša s desne strane Neretve. Glavnu tajnu Glibuša je otkrila rodu Glibo i zagolicala one koji žele više saznati o svom rodu I korjenima. Hidronim Glibuša nudi se kroz prizmu semantičko-toponimskih iskrica za one koji te iskrice znaju I mogu razotkrivati. Projurile su kroz stoljeća i kroz svoje vrijeme mnoge anonimne Glibuše kao ljepše polovice svojih anonimusa. Jedino se hidronim Glibuša nečujno I tiho urezuje u sinonimsku sintezu. Sinonimi ovog roda deminutiv Glibić, augmentativ Glibota I Gliban.
Rod Glibo granao se i širio iz naselja Glibe na izvoru Glibuše koje više ne postoji. Glibe su se množile a na slabo rodnoj zemlji nisu mogli dostojno živjeti. Seobe roda su traju do dana današnjega. Desnom stranom Neretve ogranci roda pomjerali su se prvo do Cima I Ilića i to onda kada je Mostar imao samo Stari most I desetak kuća s obje njegove strane. Na lijevu obalu Neretve dio roda prešao je zajedno sa prelaskom na pravoslavlje (Tasovčići I drugi) jer im je za prelazak srpska Pravoslavna crkva dodjeljivala komade zemlje o čemu je sačuvana originalna dokumentacija. Dio je prešao na Islam I pomjerao se prema Foči, Sarajevu i drugdje. Najpoznatija persona od tog dijela roda je Šaćir Glibo, konstruktor u Tvornici duhana Sarajevo, čiji se grob nalazi na ulazu u Bošnjačku parcelu groblja na Koševu. Nekoliko ogranaka roda pritisnuto turskim zulumom promijenilo je prezime i uzelo novo, pa se zovu Karlići. Dio ih se iseljava na prostore srednjevjekovne kraljevine Rame. U 18. stoljeću zbog taljenja zlata i izrade dukata nekoliko ogrnaka iselilo se u uže područje Rame (Maglice, Zvirnjača, Ljubunci, Uzdol, Donja Vast) jer bježanjem u drugi kadiluk gubi im se krivica i izbjegava kazneno gonjenje. Mali uređaj za izradu dukata moj pradjed Ivan je donio sa sobom u Gornje Glibe, zaselak sela Donja Vast I još je sačuvan. Za ex Yu dio roda iseljava se u područje Požege, Zagreba, Makarske I drugih obitavališta, ali Hrvatski prezimenik kao kapitalno djelo za povijest rodova ovaj rod nema u svom sadržaju. Ispao je iz sadržaja, ali nije ispao iz statističkog popisa pa će se to kod drugog izdanja s dobrom voljom ispraviti.

Rajko Glibo: SITNI OBLICI OGROMNOG ZNAČAJA

SITNI OBLICI OGROMNOG ZNAČAJA

Temeljna djela dviju civilizacija i najvećih religija BIBLIJA i KUR’AN najvažniji su dosezi svjetske usmene književnosti. Zapisivanje biblijskih članaka započeto je iz straha da se ne izgube u naletima kuge, u ratnim i drugim pustošenjima, u čestim nasilnim seobama i preseljavanjima. To isto događalo se 700 godina kasnije s Kur’anom. Agrafijski je to period za široke narodne mase, a tek vrlo rijetki pojedinci poznaju neko od pisama. Sitni usmenoknjiževni oblici najbrojniji su svojom nazočnošću u obje svete knjige. Sadržaji su se crpili iz usmene predaje i slagali u te knjige. Kao primjer navodimo citat iz kurana koji za svakog čovjeka tvrdi da je postigao smisao života, ako je ostvario tri uvjeta:
1. odgojio evlad (dijete)
2. napisao knjigu (I. Andrić: Turci malo pišu i ne vole pisati.)
3. sagradi česmu (opće javno-društveno dobro)
Prije Kur’ana ta usmena predaja kolala je u kineskoj usmenoj
književnosti kao predaja (poslovica) tisućama godina (Kineska pisana književnost stara je više od 2.500 godina.), modificirala se ona, varirala sve do zapisivanja i ostala u obliku kineske poslovice koja kaže da je čovjek postigao smisao života ako:
1. napravi dijete
2. napiše knjigu
3. posadi drvo (opće dobro).

S A B A
Priča o kraljici od Sabe koja štuje mjeseci sunce (Kur’an) i
njezinoj vezi sa kraljem Solomonom kojim je imala sina i on je postao vladarom Etiopije. Saba je vladala u Sabi tj. u srcu današnjeg Jemena. Arapska civilizacija otvarala se polako prema Sabi i Etiopiji, te dalje prema Istoku. Saba je bila raj na zemlji. Svuda uokolo u njoj se širio miris tamjana i mirne. Kraljevstvo Saba ostalo je tako dugo sakriveno zbog pustinje veličine zapadne Europe. Mitovi su živjeli u srcima ljudi kroz cijelu povijest ljudskog roda i žive još uvijek. Saba je imala staro sabejsko pismo koje se zvalo Saba. Stihove o Balkis Sabi imamo u Kur’anu – 27.sura Kur’ana. Širenje pustinje pijeskom je sakrilo mnoge materijalne ostatke te prastare kulture.
Na stazi usmene književnosti je i njemački nobelovac THOMAS MANN i njegov roman Josip i njegova braća. Njegovo mitološko-religijsko utemeljenje čini ga jednim od najprijemljivijih djela u svjetskim razmjerama.
Neka vam na dobro dođe dar hrvatskog znanstvenika koji je već dvadeset godima na vrhu pirakmide svjetskih znanja o kratkim usmenoknjiževnim opblicima i isto toliko vremena bez temeljnih ljudskih prava u njegovoj domicilnoj domovini Hrvatskoj.

Rajko Glibo: Novorođenčad sjenice


Pet mi je godina. Mama kaže bit će ih više. A kada? Moji najdraži prijatelji su dvije sjenice koje su napravile gnijezdo u stablu stare šljive za svojih troje novorođenčadi. Pametna je sjenica, Njezin čovo pametan je malo manje od nje. Ne znam kako se zove, ali u nekoj vezi jesu.. Prije njih društvo mi je često pravio klikavac. On je davno duguljastim kljunom kuckao po suhom natrulom dijelu šljive Izdubio je okruglu rupicu, pojeo crviće i otišao. On tu više nema što tražiti. Od svega je ostala kao prsten okrugla rupa.
Proljeće je. Ljeto je sve bliže. Nisam vidio kada je sjenica nalegla jaja. Vidio sam samo da njezin čovo često dolazi na okruglu rupicu, nešto joj šapne i razdragan odleti dalje. Zavolio sam sjenice. Odjednom umjesto jedne vidim dvije kako naizmjenično u razmacima ulaze kroz rupu pa izlaze vani. Češkam svoju radoznalost. Nešto ću novo naučiti. Jašta!
Moja mama svakog dana ide u selo. Snalazi se za hranu svojoj djeci kao sjenica svojoj. Kada se vrati brzo ja sam nekako, ni sam ne znam kako – tužan. Kada mame nema satima pucam od sreće. Uzmem iz kuće male ljestve, prislonim ih uz šljivu i “sokolovim” očima gledam sjeničinu ptičad. Ne plaše me se. Čim me vide da virim kroz rupu meškolje se i migaju. Nisu ni gladni ni ždni, Nudio sam im vode pa hrane, ali jok. Neće ni da jedu, ni da piju. O tome brige brinu njihov otac i majka. Mislio sam kako im je tijesno. Rastu i sve im je tješnje, Osim toga rupa je uska i ne može im poslužiti kao odskok da polete bar metar dva..
Ovo popodne ja sam se naigrao sa njima. Da ih oslobodim odlomio sam natruli dio s rupom i ptići sada imaju više zraka i komocije. Kada požele mogu poletjeti. Drugog dana rekoh mami: – Kuda žuriš mama? Zašto uvijek žuriš? Dobro se igram sa pticama kada ostanem sam. Sutradan mama ode.
-Ne penji se po šljivi? –Ali, mama, u toj šljivi su ptičići sjenice. Troje ih je. Okrugla rupica je mala i ne mogu vani. Sve su razigraniji. Tijesno im je, a ne mogu vani. Ne diraj ptičad. Poljubi me u čelo i priprijeti da ne smijem dirati ni ptičiće, ni njihovo gnijezdo. Ja sam ptičad oslobodio u sumrak. Krio sam od mame. Ujutro sam sav sretan potrčao da ih vidim. Gnijezdo prazno. Ptičića nema. Šok! Šok me zdrmao. Strah me trese. Trčim mami za pomoć. Moramo ih pronaći. – Mace, sine, mace ih poručala. Ogladnila a glad očiju nema. Dugo sam jaukao: – Jooooj, joj, jadan ja! Auf, kriv sam za njihovu smrt.. Auf, ona mačketina, njezine šape i uglancana njuška.. Otada mrzim mačke. Jadao sam se bratu. – Hm, što piljiš u tu praznu odvaljenu rupu. Mama te opomenula, ali ti po svom i što si tražio to si dobio.. Nisi poslušao mamu. To ti je nagrada za neposluh.
Mama je desetak dana gledala moju tugu. Bol iz očiju ne odlazi. Volio bih da me nema. Škaklji me tuga od toga što sam uradio na svoju ruku. Moja mama brižljiva je kao sjenica.. Sažalila se na mene. – Što je, sine? Što se dogodilo? Ubica sam mama! Ja sam ubica!. – Nisi ti ubica. Ti si drago mamino dite. Mamin posluh koji mami još nikada nije rekao ne. Ne tuguj za sjenicama. Ptičiće su roditelji prenijeli na drugo mjesto čim su vidjeli da im u tom gnijezdu nije više sigurno. – Kako ih mogu prenijeti?- U kljunu, sine, u kljunu.
Godine su mi iscurila. Bliži se život kraju, a ja i sada nosim nemirnu savjest zbog ptičića simpatičnih sjenica. Više sam sklon zaključku kako ih je mačka pojela, nego maminoj utjehi kako su spašeni. Čim ugledam sjenice još i sada se češkam po glavi.

Rajko Glibo: SILAH ĆUPRIJA

SILAH ĆUPRIJA

Silah ćuprija
Tanka kao dlaka
A moraš je preći
Da pristigneš k sreći
Da bi te imala
Željena druga obala
Sa njom te veže
Tvoj osjet ravnoteže
Ćupriju suludo hine
Nepromišljene “kljusine”
Ona uzvišeno stoji
Plemenitim strahom nas boji
Zovete je Silah, ključ, ili vaga
Ali uteći ne možete
S njezinoga traga

Prljave obraze
I prljave ruke
Ona ne podnosi
Pod njom je propnuta
U strašno grotlo muke
Bošnjo se sikira
Nemoj o tom biva
O tom se ne “piva”
Ne daj zlu maha
Makni sablje straha
Bošnjo nakon ovog
Ništa nije “reka”
A Dalmatinac se hvali
Kako je ćupriji “uteka”
On nakon bijega
Skide Dalmatineru lanac
Što stojiš tako pokis'o
Ko’ da te “pravija” Bosanac
A došlo Bošnjo ga bocka
Od koga bi potekla
Ta pametna rasa
Kad u njoj ne bi bio
Pokoji gen Bosanca.

RAJKO GLIBO
05.08.2011.

Rajko Glibo: KARIKA

Hm! Nemam vremena! Nema vremena! Svima fali vremena. Snobizam – da! Pomodarstvo- da!? Malo, malo, pa – nemam vremena? A nije to novo. Nije! Ovaj što prođe ne kuka. Njemu ne fali vremena. Pokapa loko budale i gospodski kruh jede. Ni za jedno, ni za drugo ne fali mu vremena. Leptir vrijeme ne mjeri mjesecima, nego trenutcima pa opet ima vremena, kaže Tagore. Ne znam je li znao da leptir živi samo jedan dan, ali znao ne znao, ipak je u pravu. Poslije teške noći dolazi težak dan u kojemu nas vrebaju stresovi. Stkra i frka surove borbe za život strah u kosti ugone. To je to… Potenciranje surovosti i sirovosti nema granica. Smrkne nam se u pola dana. Zastanemo šokirani. Oslobodimo se s mukom jednog stresa, drugi nas lovi, ali idemo dalje. Moramo. To je to.
Zastao sam s pogledom zabodenim u niz od četiri fotografije, one male kao za putovnicu. Na poleđini niza piše: Zagreb, 22. siječnja 1998.g. u 02 sata. Da! To je ta noć mira, noć dosade i na koncu – stresa! Gledam svoje četiri slike u nizu. Automat za slikanje na slikama je sakrio bore koje je na licu narisala taština. Zima je. Na meni zagasitomodri, futrovani, od zeta davno darovani mantil. Tu je i namješteni osmijeh. Lice sa suženim prostorom smionosti prilično uspješno skriva otmjene neuspjehe srca. Nošen gibanjem sjećanja pogled mi klizi nutrinom. Zamutila se bistrina izvora. Zastajem osupnut. Mirišem kiticu fesliđana nabranu u podstanarskoj sobi. Je li to jedna starost usput Boga moli, ili moje ime diše vilinskim pričama…?
Duga je zimska noć na zagrebačkom kolodvoru. Hrvatski radio javlja te noći ponavljajući kako je cesta preko Plitvica neprohodna. Veliki su nanosi snijega i kada će postati prohodna upitno je. Oko njega sve nepoznate face. Ništa im ne mogu, ali ne mogu ni one meni, pomisli. Tako bi trebalo biti.
Ustade i hoda prikrivajući nemir. Ode da se pomokri. Svjetla su vani ponešto oslabila. Par stotina studenata ostat će bez nastave. Tebi se smrkne, njima svane. Samo na to misliš, pomisli. Biti sam pod stare dane i boriti se za koru kruha i mrvu dostojanstva? Surovo, ali neizbježno. Ne smijem zaboraviti insulin i tablete večeras i ujutru, ma gdje bio. Upamti, inače u pričuvi te čeka koma. Da, da, koma, pajdo dekoncentrirani. Upamti, ćelavko, šapnu sebi. Onda mu se sažali na trojicu Šipta koji priđoše i zapodjenuše s njim razgovor. Nadničari bjelosvjetski, pomisli. Intuicija mu zaspala.
– Dobri su – reče. –I u zla vremena zbijaju šale, bore se i vole se. Idu u
bijeli svijet nadničariti od adrese do adrese. Skromni ljudi srednjih godina. Teška vremena, vele. Kako je kod vas ovdje? Dobro! Bolje nego kod vas, odgovori im. Niske su kod nas prosvjetarske plate. Nije ni kod vas dobro, vezu Šipte. On im veli kako mu je supruga nedavno išla autoputom prema istoku. i nu ti vidi? Nigdje prometala. na autoputu. Umjesto auta ovce na auto-cesti. Stada ovaca pasu s obje strane i ništa ne remeti njihov mir. Kod nas se ipak osjeća dah Zapada. Poharao nas je rat. Ipak, bježimo vam najmanje tri desetljeća. Nismo ratni gubitnici. Pobjednici smo na iznenađenje namrgođenog svijeta. A pobjednik je pobjednik i to je to. Mi imamo sada svoju državu pa makar u njoj jeo goli kruh s vodom. Imamo je, imamo. A kao ozeb’osunce čekali smo je, tučeni i mučeni kroz duga stoljeća. Vi ćete svoju još počekati. Samo narodi sa sličnom sudbinom mogu nas razumjeti. Vi ste tu negdje.
Nitko mi ne spori da sam se na ljestvici naobraženosti izdigao visoko.
Jaka sam jaka karika, ćaskaju srednje jake i nejake karike, ali sam mentalnim sklopom skroman i vrlo pristupačan svima, bez razlike. Tako o meni misle naglas mnogi. Intuicija mi zatajila. Ne razumijem govor povremenih unezvijerenih pogleda svojih noćašnjih pajdaša Šipta. Učini mi se kao da traže utočište u mojim mirnim očima. Kao da smo svi zajedno postali zarobljenici trenutka u kojemu zlo postaje privlačno.
Naspram mene gegaju starac i starica. Po govoru i odjeći locirao sam ih u područje oko Tuzle. Pogodio sam. Ubrzo sam postao duboko dirnut iskrenošću i strahom dvoje nesretnih ljudi. Koraci im teški, spori kao zimska zora. Pričljivi su. Pošli kćerki koja se udala i odselila u Australiju. Sele i oni, samo taje. Kao sjena prati nas dečko sa svojih dvadesetak godina. Cijelu noć je sam. Uvijek je blizu nas, a nikad s nama. Ne govori ništa. Kada ga pogledam i uputim mu pokoji kratak komentar, blago se nasmije, blago i suzdržano. Šuti… Utuvio sam sebi kako je dečko zapravo sin ovog bračnog para od Tuzle. Punoljetan je i živi za sebe. Zamišljen je. S roditeljima ništa ne priča. To me čudi i provocira me na propitivanje. To mi stvara nelagodu. Razlike u godinama. Sukob generacija. Nešto jest, ali što? Drži se cijelu noć blizu nas, ali ne i s nama. Poštujem njegovo pravo na meditiranje i mir. Zbunjuje me njegova nezainteresiranost za roditelje. Cijelu noć s njima nije progovorio niti jednu riječ. Nije ni sa mnom, ali to je već druga priča.
Vratio bih se u svoju podstanarsku sobicu u Prečko. Noćni taxi je skup, a
pitanje je trenutka kada će radio javiti da je cesta preko Plitvica prohodna. Misao mi spora kao zimska zora. Priče noćašnjih suputnika spore, obeshrabrujuće. Jaka Karika usporeno kodira misao da u životu postoji i druga šansa. Osvajala je slobodu i osvojila utamničenje. Opet krenula u osvajanje slobode i upala u ratni kovitlac. Čupala se i iščupala dva infarkta i uz njih snopić bolešćurina. Ipak, pobjednici smo – ja i moj narod. Pobjednici smo! Pupoljci slobode su svuda oko nas.
Ovo je noć zatišja i odmora koji oslobađa dušu. Spora zimska zora samo što nije stigla. U Jakoj Karici poče tinjati slutnja i sve napetija priča neočekivanog preokreta koja je drži na tankoj crti između svjetla i tame. Prilazi mi nekako utučeno bračni par Tuzlaka u trenutku kada se zora penje da zajaši noć. Šest je sati. Muž i žena sada su s prestravljenim licima i sumanutim pogledima. U nevolji sam. Samo me čudo može spasiti, pomisli Karika. Pred njom je nasmrt preplašeni Tuzlak sa suprugom. Pritisnuti su oboje nevoljama, a nevolja ne bira ni vrijeme, ni dane. Zovu me za svoj stol. Muž vadi pljosnatu bocu od pola litre rakije šljive i tri male čašice. Nasu svima i nazdravi. Šećeraš i rakija su antipodi, ali piće, zapljusnut strahom, ne odbijam. Pokušava dati oduška svojoj ustreptaloj duši koja traži, ali nikako da nađe svoj mir, pomisli. Tko zna što im se dogodilo. Onda ih upita naglas:
– Zašto vaš sin ne sjedi s nama, već tamo s onim nepoznatim tipom?
– Nije on naš sin. Mi ga i ne poznamo.
– Pa, zašto mi to ranije niste rekli?
– Niste nas pitali!
Motre me sažaljivo. Imao sam anđele čuvare cijele noći. Namještale su
mi ih crne silnice u vrijeme bivše zajedničke države i ja sam se izvlačio iz njihovih obruča poput jegulje. Ali čemu sad ovo? Još u mojoj predugo čekanoj državi? Noćas su me uhodili svi. Sve doušnik do doušnika na kolodvoru, a svaki s obrazinom nevinašca. To je nešto najžalosnije od svega što sam mogao doživjeti noćas. Mladić preko puta nas sjedi i podnosi izvješće svome nadređenom, meni poznatoj faci. Šipte se negdje izgubile. Tuzlak i njegova žena vidno su razžalošćeni. Plaše se da im se ne zapriječi put u Australiju, ili sažalijevaju mene? Mislio sam da sam konačno daleko od svih zamki, obmana i lukavština, ali jok! Jaka Karika djelovanjem silnica zla postaje najslabijom i isključena je onda kada svoju ocjenu o njoj kažu drugi. To je to. Možda nije trebalo da kontaktiram s bilo kim ove noći. Ne mogu tako. Ne mogu i – kvit.
Odvojio sam se nasamo. Za desetak minuta kreće autobus. Zašto sam baš ja na njihovoj meti cijelu noć, upita se. Bilo mu je teško to shvatiti. U jednom trenutku shvatio je kako nije sve baš tako crno kako se njemu bunovnom čini. Jake karike podmeću klipove jedna drugoj kako bi kariku koja im je trn u oku učinile najslabijom i maknule je iz lanca na rubnicu. Da, da, da! Ona gmićka budala je prije šest godina na sve važne adrese u našoj metropoli poslala iz druge države ocrnjujuće pismo puno objeda, puno izmišljotina i crno da crnje biti ne može. Pismo je poslano kao službeno izvješće iz protektorske države i moga rodnog grada tako što mu je ofrlje dodat izmišljeni broj jer nije protokolirano uopće, niti ima kopije u arkivi, ali ima potpis načelnika policijske uprave i pečat lokalnog mupa, a tom pečatu se vjeruje i sve ispred njega napisano prihvata se bez pogovora i neporecivo. Ova čudna kolodvorska noć, noć je mog spasa, a ne ponora, pomisli. Snimili su mene i moj teatar mundi da provjere točnost davnog optužujućeg pisma. Otkrili su prljavštine koje u pismu i iza pisma stoje, ali za mene je najvažnije da ja u mojoj domovini nisam na listi proskribiranih i nepodobnjaka. Čestitka mi je stigla s golemim zakašnjenjem. Ostajem i dalje Jaka Karika. Istina zna biti gorka, ali u mom slučaju je slatka i kada kasni.

Rajko Glibo: KRIK NOVE EPOHE

Prvi krik nove epohe u poeziji SUBLIMIZAM dogodio se na manifestacionom skupu književne omladine Bosne i Hercegovin u planinskom izletištu Rujište ponad Mostara sedamdesetih godina XX. stoljeća. Drugi krik oglasio se na skupu književne omladine u Jajcu godinu – dvije kasnije. Jačina krika zamijećena je, ali zbog neprepoznavanja novog, klice nove epohe u sredini u kojoj se to nije moglo očekivati i činjenice da je prvi krik bio mlada i gotovo anonimna figura, nova epoha u poeziji prekrivena je plaštom tišine, onda niza ometanja i podapinjanja.

Prvu knjigu poezije izdala mu je Književna zajednica „Drugari“ ( urednici Šimo Ešić i Ivica Vanja Rorić) u Sarajevu s naslovom „Promicanje“ 1989. godine, a druge dvije knjige ( čije je tiskanje plaćeno ) uništene su u ratu. Otada do danas krik nove epohe obilježen je progonima, podmetanjima, lažima i obmanama, a onda stavljanjem na „crnu listu“u Hrvatskoj. Proces gradiranja nepodobnosti kao da je na ukletim balkanskim prostorima neminovan za sve koji strše uvis svojim stvaralačkim novinama, književnoj kritici i kritičarima gotovo nepoznatim i zato nepriznatim, jer se i najjači književni kritičari ne usuđuju reći nešto više (strah od bruke i sramote) o novpj epohi u poeziji koja im se rađa pred nosom i nezaustavljivo širi.

Krik nove epohe sav sretan našao se na blogu Nova POETIKA reprezentativno među pretežito mladim i mlađim poetesama i poetama koje je iščitao i među njima prepoznao tvorbe koje sublimiranjem pripadaju novoj epohi. Od uredništva bloga zamoljen je da kratko s dvije tri rečenice ( a to je nemoguće) objasni pojam SUBLIMIZAM. Pokušaj je neshvaćen, zapravo krivo shvaćen i propao je. Pohvala pjesnikinji i njenoj umjetnosti koju je u dvije-tri rečenice dao krik nove epohe o lirici Stele Manasijević i njezinom sublimizmu koji je apostrofiran, izazvala je polemike i nelagoda se useljava u sudionike, a nerazumijevanje pojma sublimizam ide dotle da jedna manje poznata osoba iz neznaja javlja kako je „sublimizam-cinizam“. Prvi krik nove epohe (sada sedamdesetogodišnjak) radovao se masovnosti sublimiranja kod mladih srpskih pjesnika, koje kao što je slučaj i sa zemljama u okruženju, književna kritika ne prepoznaje i ne prati.

Belgijski filozof, pjesnik i kritičar, rodom iz BiH, već je pripremio “Antologiju bosanskog sublimizma”, ali su veze prvog krika nove epohe sa njim nasilno zabranjene i zajednička međusobna djelatnost je stala.

On je na portalu Nova POETIKA dao definiciju sublimizma: “Prosta (jenostavna) definicija sublimacije je: pretvaranje običnog u nešto “više”,uzvišeno rešenje “polemike” je da ničeg uzvišenog nema, sve je JEDNO i CELO samo ga mnogo očiju gleda – otuda toliko lica. Pohvale, kritike i polemike samo su privid i hrana za bahati ego” ( Stela Manisijević), za poeziju kao visoki iskaz poetskog sublimizma .

Tomislav Dretar zasniva prvu antiaristotelovsku filozofiju koja raskida, počinje s odvajanjem ideala savršenstva lijepog kao odsjaja istine i razvija ideje Portugalca Fernanda Pessoea, Španjolke Marije Zambrano i Talijana Luigija Pareysona u kojoj se ne traga za istinom nego se iz istine polazi. Estetika po Dretaru dobija ontologijsko biće i zadaću.

Kratkim osvrtom na knjigu Danje Đokić “Sunce, pod bosim nogama” on je pokazao posebitost autoričnog postupka, novi doprinos riznici hrvatskog jezika, bosanskohercegovačkoj kulturi koja napušta opjevavanje i ulazi u stvaranje poetskih tvorevina koje još uvijek nazivamo pjesmama, a njihovu ukuponost poezijom. Pred našim očima rađa se nova osjetilnost i nova racionalnost, novi vijek, nova epoha, novo biće poezije za koju treba izgraditi metodologiju tumačenja i stvoriti primjeren joj instrumentarij. Onda zaključuje:

”Ovo je historijska misija, pojava nove književne epohe, rađanje novoga senzibiliteta i stvaranje jednog drugačijeg tretmana , načina čitanja i tumačenja poezije i predstavlja jedan totalni otklon od aristotelijanske estetike, stvaranje nove ne-aristotelijanske estetike, kao što je stvorena i ne-euklidska geometrija koja je ostavila euklidovu geometriju da radi svoj posao.”

I ja ostavljam klasičnom načinu čitanja poezije njen prostor, ali pjesnicima poput Stele otvaram njima odgovarajući životni prostor, novo doba koje je pred njima..sam vidio gotovo da ne treba u pravljenju izbora ići s Vašeg bloga.
O kriku nove epohe sublimisti s prostora bivše ex – Yu ubrzo će moći saznati više izlaskom na svjetlo dana romana (romansirana biografija) Rajun Kikonjin.