Ljiljana Tadić-Adžamić: KAFU DRAGA PEČE

Kafu draga peče

 

Dišeš zrak, života
Taj trepet strah i san
Guliš (ne)poznat si mrak i
Svitaš jutrom na sag
Svoj sigurni dobro utisnut glas

A onda te Singer of tales
Onako
Iznebuha
Gdje hladni trnak tijelom migolji
Zaboli
Nedjeljom pred noć

I ta kafa neispečena
Majka neizgrljena
Sa zemljicom davno
I cvijećem posijanom

Ona tu pjesmu voljela
Pa ju onako sevdalijski pjevala
Sa zanosom cvilio joj saz

A ja
Još sam njeno željno dijete
Čiji trnak glas joj zove
O dođi
Popijemo dvije nas
I zapjevamo eto reklo bi se uglas

Dok kafa vri
A ti je
Tim sevdahom
Uspomenom
Pij

 

 Kud ono, majko, vodu za mnom ne prosu

 

Kad ono onomad otac nešto u bašti oko voćki, a majka kući oko vode i kruha, teče glas pjesme s male crne kutije koju smo tada s ponosom čuvali i imenovali radio. Jedina crna kutija iz koje je tuđi glas dopirao da nas o koječemu informira, dok kasnije nije stigao tv, pa u boji, pa cd… danas arhiv i muzej u jednom u memorilij potonulo doba. Iz te crne kutije nisi mogao kao danas naručivati želje jednim klikom, već su ih drugi ispunjavali tebi, ne pitajući te, znali su što će te pogoditi. Oca je često pogađalo, majku katkad, mene nikad. A i što me imalo pogađati, jer su mi tad djetinje oči djetinje i gledale, no sve što više ovih godinica imam, pa k tomu još i iskustva, da prostiš, zna pogoditi u srž, no, naučena moja generacija, ne ispoljava tako glasno bol, nego se središ i smjestiš u neki stih, riječ ili sliku, zavisi kako tko, pa se liječiš i nastojiš prevazići ovaj težak dan, vremena teška, ovu “karantenu i izolaciju” koju smo nekada samo u filmovima o budućnostima gledali.

No nejse, pogode nas tako neke usputno servirane istine, malenkosti, tonovi… Taj žmarac stiže početkom travnja, kad i album Imamovićev Singer of tales, i svučeš se u samog sebe, u taj instrument i glas koji te svojim zanosom hipnotizira, da zastaneš pa ne znaš  boli li te više taj blues, bosanski kako ga imenovahu, ili sawda, ta crna žuč (ne)ispijena, taj organ boli, ili neprolaznih ljubavi kojim si se bezuvjetno davao ili ona samo jedna, gdje te njene/njegove oči pogledaju kao onda kad ste, je li, bili mladi, voljeni. Pa ne znaš bole li te više te oči, ili dah prolaznosti ili ti sam sebe, jer si svikao na život koji te skoro ničim više ne šokira, i nema tog faktora začuđenja, i svi romani jakobsoni i tomasi elioti, svi šantići i mostarski proljetni pjesnici, sve sevdalije skoro pa utješni pod prozorom ašik-cvijeta… svega toga više nema… ah ja, kikićevski uzdahneš, i na onu lijepu rečenicu profesorovu s faksa, da je sevdah ne priča o ljubavi nego o njenoj nerealizaciji… a ti se postaviš u tu nerealizaciju koja je i više nego realna od svih drugih poraza, osvajanja, snova.

Kad bi ovo bio kraj, pa ptica na dlan sletila, pjesma Imamovićeva ranila, i cvijet trešnje na jastuku, i neke ptice iznad glava nikad više usijanih. O, zar nam je nostalgija posestrimom postala… Nije mene pjesma spasila, niti ono kao njojzi mogu reći sve, no eto, katkad, slušajući glas Damira Imamovića, zaboravim na sav metež uzburkanih misli i njihovih glava, na sve ljubomore i prolazne ljudske osobine, pa osjetim kako ono prije nekoliko stotina godina svi sjedimo oko usmenih pripovjedača, ma niti se čudiš više, kako na tisuće stihova upamtiše pa još ih onako lijepo sročiše… Adio kerida, pjevaš u sebi, s mitom o samokovlijskim Jevrejima koji jedan po jedan stižu ti pred vid, skidaš naočale da se uvjeriš, stvarni li su… onda te ta Bosna zaboli, taj tvoj (ne)ispisani identitet kojim si obilježen, ma u kojem dijeli Auustralije kengure ganjao ili po švedskama, njemačkama, amerikama neba krao… ma kako govorio tjedan, hefta ili sedmica prođe… i ništa ti to više nije važno, progovara Petar Kralj u svojoj “recitaciji”. Vidim li to suzu u tvojoj zjeni?! ili jedna neispečena kafa još čeka, na dragog čeka, oko pola noći da ju popije, a tko, mislim, još, u pola noći kavu pije… dragi pije, itekako pije… tad mu je i najdraža…psssst…

No nejse, skiciram li svoj identitet, teško je to u ulici koja nosi strano ime, čije su knjige knjižnica pisane svim jezicima samo ne tvojim, i ti ih kupuješ, jer na nekom od jezika moraš čitati, i gdje su ti tuđi i strani običaji uistinu katkad smiješni i dosadni, dakle zamislim li taj svoj identitet, pokušam li s njim u kolce onako po domaći, ne ide baš ako se ne lažeš, ako si onaj koji nisi, koji bi htio biti, a nećeš, nikad neće, kao što gavran u onoj pjesmi ponavlja, ne, nikad više… nije tvoj identitet Stambol na Bosforu, njega posjećuješ kad ljetuješ; nije tvoj identitet ni korak sokacima kojima šetaš bez entuzijazma i interesa, no kad zapjeva taj singer of tales, sjedi mu paša na prijestolju, bolan, tužan, pada mrtav, pa mu draga pada isto takva, od čega, bona, pita me nećak, od sevdaha, bolan, velim. Šta je, tetka, sevdah…  Evo vidiš, ti lijepi djetinji dani oca, majku ožive, igre partizana i Nijemaca, no nitko nije htio biti Nijemac, pa ih skoro nikad nismo ni imali, a sad bi svaki treći Nijemcem želio biti… pa mature u našim prirodnim izdanjima, prve, kasnije i zadnje ljubavi, nestrpljenja dok se raduješ šetnji kroz park s najljepšim očima svijeta, naučena recitacija, dobivena petica, zaslužena kazna i djetinja robija; sjećanja na dane kad smo bili bliski, ili pak bliži, kad se sevdisalo naturalnim uzdahom neubranim cvijetom iz najljepše sarajevske ali i svake druge bašte, bašče ili avlije… svejedno, sve smo razumjeli i nismo mnogo zapitkivali. Ta uspomena, ta poklonjena usrećena uspomena…

 

Eto…

To je vidiš sevdah…

 

Zašto, majko, ne prosu vodu za mnom

 

Ljiljana Tadić-Adžamić

 

SEVDALINKA: Majka Meha ludog oženila

Majka Meha ludog oženila

i luda ga u đerdek spremila.

 

Kad se Meho našo kod djevojke,

on zaplaka, traži staru majku.

 

Njega tješi pod duvak djevojka:

-Nemo plakat, moji jadi Meho,

jer sam tebi nešto donijela.

 

U njedrima dunju i jabuku,

dunju grizi, jabuku miriši!

 

Inicijativa za nominaciju sevdalinke na listu nematerijalne baštine UNESCO

KARANFIL SE NA PUT SPREMA

Karanfil se na put sprema
I pjeva aman, aman
Na put sprema i pjeva
A draga mu konja sedla i plače
A draga mu konja sedla i plače

Ti odlaziš, mene mladu ostavljaš
Aman, aman, mene mladu ostavljaš
Ostavljam te mojoj majci i tvojoj
Aman, aman, mojoj majci i tvojoj

Šta će meni moja majka i tvoja
Aman, aman moja majka i tvoja
Kad ja nemam svog Dilbera kraj sebe.

Kad ja nemam svog dilbera kraj sebe!

 

SEVDALINKA: LIJEPI LI SU MOSTARSKI DUĆANI

 Lijepi li su mostarski dućani

Lijepi li su mostarski dućani
jos su ljepši mladi bazerdžani
jos su ljepši mladi bazerdzani
a najljepši bazerdžan Mustafa

Haj, prošetala Suljagina Fata
haj, prošetala do Mostara grada
luta Fata po čaršiji sama
ona trazi Muju bazerdžana

Nađe Muju u sedmom dućanu
hej, bolan, Mujo, daj mi oku zlata
hej, bolan, Mujo, daj mi oku zlata

Haj, nemam, nemam, Suljagina Fato
haj, danas, Fato, ja ne mjerim zlato
tereziju nosili jarani
pa se nesto terezija kvari
nego udji, magaza ovamo
uzmi zlata koliko ti drago
hej, uzmi zlata koliko ti drago

Haj, prevari se Suljagina Fata
haj, prevari se, žalosna joj majka
udje Fata u magazu sama
za njom uđe Mujo, zamandali vrata
hej, za njom Mujo zamandali vrata.