IN MEMORIAM: JOVANKA BABIĆ JELOVAC (1954-2020)

KADA UMREM

 

Kada umrem ne gasi svjetlo

jer život još u meni drijema.

Samo sam posustala od ljepota,

malo pobjegla od tuga.

 

Kada umrem otvori prozore,

pusti moru da pjeva,

galebu da leti

i jutru da me čeka.

 

Kada umrem ne zaboravi

da odlaska nema

već me potraži

među zvijezdama.

 

Kada umrem oprosti životu,

zagrli uspomene i koračaj dalje

ljubeći me u drugim ženama.

Jovanka Babić Jelovac

 

NIKOLA ŠIMIĆ TONIN/ IN MEMORIAM: PJESNIK I PREVODITELJ FIKRET CACAN UMRO JE U 62.GODINI

LJILJAN U TRNJU

 

In memoriam: Pjesnik i prevoditelj Fikret Cacan umro je sinoć u 62. godini.

Umro je Fikret Cacan, Ljiljan u trnju, kao je u zadnje vrijeme znao za sebe reći. Ljiljan u trnju je zbirka njegove poezije o kojoj sam pisao. Prizori ove poezije odvijaju se u raznim gradovima, na otocima i po zagrebačkim kvartovima, dok i same pjesme imaju vizualnu dimenziju, s nekoliko primjera grafičke poezije. Aktualni društveni srazovi i intimni lomovi, od djetinjstva do zrele dobi, a posebno mjesto u zbirci zauzima grad Zadar.

Toliko toga nas je povezivalo. Isti gradovi, isti ljudi, ljubav prema poeziji, prema ruskome jeziku, prema Srednjoj Bosni, prema Zadru, prema Dalmaciji, Zagrebu, Ljepoj našoj… Našem Valteru Šaroviću s kojim je drugovao za svojih zadarskih dana.

Fikret Cacan, slavist; prevodilac i bibliograf. Rođen u Zenici 28. juna 1958, studirao u Zadru i Zagrebu, gdje je diplomirao Komparativnu književnost i Filozofiju. Među ostalim, izradio bibliografije Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima 1945-1985. i Literatura o Ivanu Goranu Kovačiću te priredio katalog Izložbe iseljeničkog tiska 1989. g.

Preveo i priredio izabrane pjesme Ane Ahmatove, Nikolaja Zabolockog, Aleksandra Puškina, Borisa Pasternaka, Josifa Brodskog, Marine Cvetaeve, a za prijevod Pjesama i eseja Osipa Mandeljštama dobiva nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Godine 1999. izradio je katalog i postavio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu Izložbu Život i djelo Aleksandra Puškina u povodu 200. obljetnice pjesnikova rođenja, za što dobiva Puškinsko odličje Ministarstva kulture Ruske Federacije. Dva puta je predstavljao Hrvatsku na Danima slavenske pismenosti i kulture, u ruskim gradovima Kolomni i Tveru. Preveo je petnaestak ruskih i ukrajinskih romana i nekoliko važnijih publicističkih djela. Priredio za tisak više značajnih književnih, znanstvenih i filozofskih izdanja.

Objavio zbirku poezije: Ljiljan u trnju, Zagreb, 2010.

Radio kao urednik u Hini, od njezina osnutka 1990. g. Bio je glavni tajnik Hrvatskog književnog društva u Rijeci i prvi predsjednik zagrebačkog ogranka Hrvatsko književnog društva.

Nek ti je rahmet veliki, golemi, beskrajni, veći od naših planina Prijatelju.

(Pojam rahmet arapskog je podrijetla i u doslovnom prijevodu znači „milost (Božja)“, a odnosi se i na opraštanje grijeha, kao i na pokoj ili mir za umrle.).

 

Fikret Cacan: MORSKA UVALA

 

Pišem joj ime vrh pijeska.

Cijela plaža je mirna.

Podalje, s rta nedodirna,

na izlazak sunca čekam.

 

Stijena okrenuta obali

nada se žezi pa vjetru,

u procjepu je vrelu

more mlazovima kali,

dok se zalijeću, uspinju

i strmoglave vali

da bi navalom i nju

za kopno zakovali…

 

Ne ide to bez vjetra,

a ni lahora snena

što nijansama spektra

sluti dah nevremena,

ali površje gipko

kao gornja domena

klizi i gdje je plitko

da ga dočeka stijena.

 

Pozdrav rađanju sunca.

Njiše se trske snoplje.

A ja stihove buncam

s imenom njenim stopljen.

Zadar …

 

Nikola Šimić Tonin

 

CACAN

Sretan rođendan Biseri Alikadić (1939)

Slika

bestijalni san

Jedina žena sam u džungli,

I čudo sam.

Zvijeri mi prilaze.

Poriv moj za ljubavlju jak je.

Podajem se lavovima

Sa gizdavim grivama.

Pticama visokim,

Što me odmjeravaju prema sebi

Od pandže do kljuna.

Papagaji pri tome traže da im govorim.

Krokodili me ližu hrapavim jezikom.

Ja uživam, uživam, ja prosto krokodilim.

Onda dolaze misionarke. Nazivaju mi boga

I nude ljubav prema bližnjem,

Ali bližih od mojih zvjerova ja ne znam.

Posla neobavljena one odlaze.

Sa životinjama preboljevam samoću.

One me ližu, njuše, a ja to želim i hoću.

Samo mi ponekad ko miris naftalina

Misao i čula takne pitanje:

Kada li starost prepoznaju životinje?

IMG_20190825_133122

Godišnjica smrti Alekse Šantića (27.5.1868. – 2.2.1924.)

IMADE VAS MNOGO

 

Imade vas mnogo – ta ko bi vas mogô
izbrojati,
svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
sa srebrom i zlatom, milionim’ para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
ali nikad, znajte, do neba ne stižu, –
U nebu je vječnost, u njima je nije,
vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
al’ sokoli nikad ne puze, ne gmile
ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj “sokoli s riječi”,
puziti kô crvi, sred prašine leći,
ostaviti braću nek ih dušman tare,
samo da stečete “obećane dare”…

Imade vas mnogo sa blagijem likom,
e bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
e bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
što istinu ljubi, koji boga slavi,
al’ u duši vašoj ništa drugo nije
do crnog demona, – tu se zlobno krije.

mostar

Na dan rođenja Admirala Mahića (1948-2015)

OBNAVLJANJE

 

Nigdje me nema.

Negdje sam nestao na putu k sebi.

O, ružo koja se rasipaš!

Ispred smeđe zgrade predsjedništva

pozdravljaju se dva stražara.

Nad zgradom Predsjedništva, u daljini

svjetluca planinski vrh.

kao visibaba.

Kako bi bilo da se i ja zaposlim

u zgradi predsjedništva?

Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća

i otići stražarima da traži posao.

Mogao bih biti solidan stražar, a moguće

i solidan predsjednik.

Ipak, prvo bih se oženio.

Da nisam zalutao negdje

između sfera.

Treba popraviti prislušne uređaje

između neba i zemlje.

Sve su me sfere natopile

i mene ne trebaju provjeravati, meni

treba vjerovati. Iako ne znam

otkud sol u moru

meni treba vjerovati.

 

Admiral Mahić

 

DSC_0300

 

PETAR KANAVELIĆ (27.12.1637 – 16.1.1719.)

BOJ OD CELOVA

Lijepa moja, celivajmo
usti s ustim sadruženi,
celivajuć uživajmo
slađe i jače zagrljeni.

Broj toliki od celova
neka uresi naša lica,
kolik ima strana ova
trava, listja i cvijećica.

Tako ugodno sjedinimo
celove ove, ma gospoje,
celovima da učinimo
od celova slatke boje.

Ter celove ko izabrane
ne bude umjet podavati,
necelivan neka ostane
a svijeh bude celivati.

Dobio sam, slatki brače,
bez celova zato ostani;
dobila si ti, ti pače,
celivat se tijem ne brani.

Što je ovo, da poznati
ne možemo, ma gospoje,
al’ je slađe celov dati,
ali u usti primit svoje?

Od celova slacijeh pravi
boj uzroči ovu smeću,
tijem celove ti ne ustavi,
ja celivat pristat neću,

neka ljubav strijel ognjene
jače u srca, naša trati,
kad celove tač medene
mi umijemo podavati.

U pepeo nas spržiti
nu će nje oganj kroz vlas mnogu,
ako ovako oživiti
nas celovi slatki mogu.

Za to skladno uzmnožimo
mi celove ove izbrane,
celovim se da obranimo
od ljuvene smrtne rane.

Petar Kanavelić

 

kanavelić