Godišnjica smrti Alekse Šantića (27.5.1868. – 2.2.1924.)

IMADE VAS MNOGO

 

Imade vas mnogo – ta ko bi vas mogô
izbrojati,
svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
sa srebrom i zlatom, milionim’ para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
ali nikad, znajte, do neba ne stižu, –
U nebu je vječnost, u njima je nije,
vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
al’ sokoli nikad ne puze, ne gmile
ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj “sokoli s riječi”,
puziti kô crvi, sred prašine leći,
ostaviti braću nek ih dušman tare,
samo da stečete “obećane dare”…

Imade vas mnogo sa blagijem likom,
e bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
e bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
što istinu ljubi, koji boga slavi,
al’ u duši vašoj ništa drugo nije
do crnog demona, – tu se zlobno krije.

mostar

Na dan rođenja Admirala Mahića (1948-2015)

OBNAVLJANJE

 

Nigdje me nema.

Negdje sam nestao na putu k sebi.

O, ružo koja se rasipaš!

Ispred smeđe zgrade predsjedništva

pozdravljaju se dva stražara.

Nad zgradom Predsjedništva, u daljini

svjetluca planinski vrh.

kao visibaba.

Kako bi bilo da se i ja zaposlim

u zgradi predsjedništva?

Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća

i otići stražarima da traži posao.

Mogao bih biti solidan stražar, a moguće

i solidan predsjednik.

Ipak, prvo bih se oženio.

Da nisam zalutao negdje

između sfera.

Treba popraviti prislušne uređaje

između neba i zemlje.

Sve su me sfere natopile

i mene ne trebaju provjeravati, meni

treba vjerovati. Iako ne znam

otkud sol u moru

meni treba vjerovati.

 

Admiral Mahić

 

DSC_0300

 

PETAR KANAVELIĆ (27.12.1637 – 16.1.1719.)

BOJ OD CELOVA

Lijepa moja, celivajmo
usti s ustim sadruženi,
celivajuć uživajmo
slađe i jače zagrljeni.

Broj toliki od celova
neka uresi naša lica,
kolik ima strana ova
trava, listja i cvijećica.

Tako ugodno sjedinimo
celove ove, ma gospoje,
celovima da učinimo
od celova slatke boje.

Ter celove ko izabrane
ne bude umjet podavati,
necelivan neka ostane
a svijeh bude celivati.

Dobio sam, slatki brače,
bez celova zato ostani;
dobila si ti, ti pače,
celivat se tijem ne brani.

Što je ovo, da poznati
ne možemo, ma gospoje,
al’ je slađe celov dati,
ali u usti primit svoje?

Od celova slacijeh pravi
boj uzroči ovu smeću,
tijem celove ti ne ustavi,
ja celivat pristat neću,

neka ljubav strijel ognjene
jače u srca, naša trati,
kad celove tač medene
mi umijemo podavati.

U pepeo nas spržiti
nu će nje oganj kroz vlas mnogu,
ako ovako oživiti
nas celovi slatki mogu.

Za to skladno uzmnožimo
mi celove ove izbrane,
celovim se da obranimo
od ljuvene smrtne rane.

Petar Kanavelić

 

kanavelić

65 godina od smrti Isaka Samokovlije (1889-1955)

 

 BIJELA NIRVANA

 

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših zanesenih želja?
Moja je duša sita
kad sunca lijepo griju
a pale su krupne kiše.

Crvena krv ko plamen rumen i vreo
oblijece selom na bijelom suncu;
sljepoočnice biju
i ćutim: talasi zelenog žita
rastu i zriju.

Sunce, moja te misao voli
i tvome žaru ona srće smjelo.
Zrije.
U vlažnu zemlju prosiplje se iz nje
sjemenje svijetlo i zrelo.

I bijela ova klijališta dišu,
na moje grudi bronzane i svježe
korijenje se spušta u dubine tople :
svijet jedan raste i stvara se svijetom.

Podne je. Insekti zuje
i sjaje ko metal.
Ja pijem boje, mirise i zvuke,
ja ispijam svemir i rađam ga opet,
ja rastem sa zelenim biljem i cvijecem
i pružam ko cvjetove plave
svoje vrele ruke.

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio.

NIRVANA

 

64 godine od smrti Tina Ujevića (1891-1955)

 

 

tin

 

MENI BEZ MENE

 

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

 

DUŠA  U PRAŠINI 

 

Vise mrtva zvona u snu od kamena.
Sve riječi prekratke, sve misli pretijesne.
Povijest praznih slova steže, čelični obruč.
Savjest od dinamita. Plam svemira.
Pod mostovima teku, teku rijeke
kotrljajući pepeo uspomena.

Proživio nenadano
teži kamen nego bih nosio na leđima.
Kao ronac zaronio u ponore mora,
usud biva beskonačan,
breme se odvaljuje sa ramena.
Ljudi hrle, krute lutke sa maskama,
samo su tramvaji živi.

Ne obrazujemo oblik,
domovi obljepljuju i potčinjuju prostore.
Svi su živci i ganglije kao nepropjevani klavir.
Iščupana su crijeva iz utrobe.
Stogodišta moga drijemeža tovare me ugljenom i okaminama,
pada troskost iz prašume
u najdublji rudokop.
Bolest se bilježi na hartiji
dok, tamo dolje, između Prološca i lmotskoga, na buri
sviraju telegrafske žice na vjetru u protegama.

Kavana snošljiva kao udobna fotelja.
Ko će izvući rude iz mene.
Zlatne i srebrne žice?
Bolest, poezija puna proze
i nervoze –
vasiona strepi od straha
jedan stepen niže od sebe
i žuti u duhu.

Nema nikakvih stvari,
nego talasa i sjenka
povrh kojih pada prašina
treperenjem prolaznih vremena.
Moždani indigo u ljubičasto Oproštenje
struji:
Svakoga me jutra na ulici susreće jedna kokota.

Klečim na koljenima pred veličanstvom zemlje,
te jezikom i usnama ližem blato i prašinu
izmrvljenoga, razdrobljenoga duha.

 

Tin Ujević

IMG_20191020_142017_1

 

 

Tri godine od smrti Leonard Cohen-a (1934-2016)

 

CVIJEĆE  KOJE SAM  OSTAVIO NA TLU

 

Cvijeće koje sam ostavio na tlu,

koje nisam za tebe ubrao,

danas ga vraćam,

da bi vječno raslo,

ne u pjesmi ili mramoru,

nego gdje je uvelo i sagnjilo.

 

I brodove u njihovim velikim spremištima,

goleme i prolazne poput heroja,

brodove kojima nisam mogao zapovijedati,

danas ih vraćam

da bi vječno plovili,

ne kao uzorci ili u baladi,

nego gdje su se nasukali ili potonuli.

 

I dijete na čijim ramenima stojim,

čije sam žudnje pročistio

vladarskom, dostojanstvenom stegom,

danas ga vraćam,

da bi vječno čeznulo,

ne u ispovijesti ili biografiji,

nego gdje je cvjetalo,

postajući prepredeno i kosmato.

Nije mržnja ono što me odvodi od tebe,

što me vodi odricanju, izdajstvu:

to je umor, odlazim jer sam umoran od tebe,

Zlato, slonovača, meso, Bog, krv, mjesec –

postao sam ekspert za taj katalog.

 

Moje tijelo, nekoć tako častohlepno

moje tijelo postalo je muzej:

jedan dio pamtim po nečijim usnama

drugi po nečijoj ruci

ovaj po vlažnosti, onaj po vrelini.

 

Da li itko posjeduje nešto što sam nije napravio?

S tvojom ljepotom sam sito toliko malo povezan

kao i s konjskim grivama i vodopadima.

Ovo je moj posljednji katalog.

Bezglasno šapućem

– volim te, volim te –

i vječno se kreći.

 

leo