DA POSTOJI NEKO KO TE VOLI

DA  POSTOJI NEKO KO TE VOLI

 

Bio bi kraj  tebe

kad se rano probudiš,

branio te od pahulja,

skidao snijeg sa obraza,

s tobom prodirao mliječnu maglu

i dugo stajao za dvije karte više.

 

On bi  ushićeno čekao

tvoje stubišne  korake,

pokrivao te znojnu dok u snu letiš

nad ponorom, milovao raspucalu

kosu boje zrelog lješnika.

 

Da postoji  neko ko te voli

znao bi da ima dana

kad ne možeš  bez tuge,

da upijaš kišu ispod kišobrana

i modre ruke ledom griješ.

 

Znao bi da ljubav nije iznad života.

To je priča kojoj  vjeruješ ako je doživiš,

i san koji živiš ako mu potpuno vjeruješ.

 

Jasmina Hanjalić /Pjesma objavljena 2017./

 

 

 

 

GORAN BABIĆ

RAD NA ČOVJEKU

Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.

Goran Babić

 

AVERZIJA PREMA ALKOHOLU 

 

oh smirit ću se ja smirit

sa svojom tonom beskorisnih znanja

blagim mjestom skladištara

sa svojom perspektivnošću

ljubit ću ručicu generalnom direktoru

blagosiljat ću glupost partijskom sekretaru

i to će biti moja revolucija

osim prugice Brčko-Banovići osim malih lojalnih usklika

o kakvom revoltu govore bradati

sve moje htijenje svest će se na tih par hiljada ejakulacija

na pospanu ženu i narušeno zdravlje

i više će me bolit šestica gore lijevo

nego svjetska revolucija

prijelaz kvaniteta u kvalitet je možda

selidba iz jedne podstanarske sobice u drugu

jebe se ministrovom sinu u njegovom ford-mustangu

za Vijetnam i kvantnu mehaniku

u onom lijepom trenutku otkrovenja

pri 160 km/h

kad se opružim konačno na odar pred

idealističko uzašašće pljunut

ću usrdno na razvlašćenu klasu i na radni narod

na ustajanje u zoru na mitingovanje i sastanke

na pijanke i gladovanja na efektivno radno vrijeme

i inteligenciju na Froma i Heideggera na

strukturaliste i pragmatiste na nepismene i

LBJ-a na male kurvice ostarjelih funkcionerčića

na konvencionalnost tužne obavijesti

pišam ja ko bebica na lijepe reči

dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi

gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom

gdje me već razumiju sasma mala djeca ili tužni starci

o senilni svijete razbijena molekulo

čemu tvoja vila na Bermudima ili na Hvaru ili tvoja šuplja

glava u Zagrebu tvoj imažinizam opća impotencija

profesori su jednako sranje radnici su jednako sranje i piljarice i svinjarice i domaćice

poslije Blokove Dvanaestorice nije napisana pjesma

poslije Ujevića Hrvati tamburaju

Srblji nisu ni prestajali

mala zemljo tijesna li si svima

zaboga što uraditi s tobom

hajde zemljo da se pojebemo

tako si divno horizontalna tako dlakava

zemljo moja davno li se opredijelih

skorašnje li mi je opredijeljenje (M. Nastasijević)

tako i tvoj kaos kao u židovskoj lubanji

u krematorijumu ili u urni

o kakvoj sprdnji govore politikanti

o kojem očajanju

već sasvim sam miran zemljo moja možda zadovoljan

pijem svoje piće i jedem kruh svoj

i konačno svejedno je to meni i tebi

zvala se ti Hrvatska ili Tasmanija

gazili te majmuni ili ljudi

škropili te dušikom ili kalcijem

kopali u tebi grobove ili zahode

deflorirali te ili pošumljavali

koliko te god ljubili još se uvijek seremo po tebi

o tome ja tebi nježno a ti kako hoćeš

mudrost tvoja ili župnikova jednaka je obmana

spavajmo već jednom u dobroj vjeri bez sjekire za vratom

plodimo ženice bez pomisli o djeci

bez spoznaje bez svijesti

BABIC

Goran Babić /VIS, 1944/ književnik i dipl. ekonomista. Piše i drame. Živio i školovao se u Visu, Mostaru, Zagrebu i Beogradu.

KNJIŽEVNA DJELA:

Ptico jedna glupa u smrt zaljubljena. Zagreb 1966. — Lapot i druge listine iz ljetopisa. Zagreb 1969. — Ostale otvorene igre. Zagreb 1969. — Krabulja. Zagreb 1970. — Strašna djeca. Zagreb 1973. — Tri poeme. Beograd 1974. — Vjetrenjače trulo srce. Cetinje 1974. — Nova djeca. Dubrovnik 1975, Gornji Milanovac 1978. — Mjesečina, noćni lijes. Čakovec 1975. — Naša stvar. Rijeka 1975. — Blesan i Tulipan. Novi Sad 1977. — Dim i zima. Zagreb 1977. — Bića vatre, svjetlosti. Beograd 1978. — Dramski tekstovi, 1. Osijek 1979. — Kako se uči ljubav. Beograd 1979. — Noćna rasa. Zagreb 1979. — Smrt u snu. Zagreb 1979.– Duša, “Zrinski”, Čakovec, 1987

JASMINA HANJALIĆ: KAD ĆUTIMO

KAD ĆUTIMO

 

Kad ćutimo zadivljeni ljepotom

odraza raskošne vrbe u očima,

 

kad ruke svežemo u lanac kamni,

maštamo mistični ples iz  Konye,

 

liježemo u smijeh umjesto u postelju,

šum divlje rijeke upija nam damare,

 

kad utihnu riječi, nebo se poda suncu,

čula nam preliju mirisi tinjalog drveta,

 

kad urastemo u naše otvorene pore

da bi postali neponovljiva cjelina,

 

tad znam da nadjačali smo sebe,

strah od darivanja i od vrha.

 

Jasmina Hanjalić

/iz zbirke “Sve u jednom jedno u svemu” 2011./

bašta u maju 1

 

IZET KIKO SARAJLIĆ (1930-2002): SARAJEVO

 

SARAJEVO

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

Izet Kiko Sarajlić

sarajevo-bentbasa-kemal-becirevic

Foto: Kemal Bećirević

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898-1925)

 

daljine svijeta malene su da nas rastave
Osjećam te blizu već radi tog što jesi

i opet
tolika žudnja za ljubavi
i sjedinjenjem kao nekad

Prošla je ljubav (kako to već biva)
To i mi znamo sada

Netko se umiješao
i netko nas steže, vuče
i mi se bespomoćno upinjemo
da se vratimo i nepovratno

Mi smo bez ljubavi
i zalud želje nemoćne i kratke

 

 

GRAD

 

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramway koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljeska oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Objavljeno: 1913. – 1924.

 

IDILA

 

Zaboravismo zimu i studen, mraz i snijeg
i potjerasmo ovce na visoke vrhunce,
a pjesma sve nam ori niz njivu dol i brijeg –
slavimo ljetno sunce…

U selu tamo malom domovi drijemlju bijeli,
u hladu starih lipa,
pod kojim majke naše sanjare danak cijeli
i glede u vis plavu kud oblak rujni plovi
i mrije ko jeseni veseli, vedri snovi.

– Hajdemo!… eno tamo cure se na nas smiju,
a nama gore grudi –
i negdje puška puca; u duši radost budi
smijeh onih moma dviju…
– Hajdemo!… pjesma nek ori niz gore i vrhunce,
slavimo ljetno sunce!

Objavljeno: 1913. – 1924.

 

LJUBAV (U MODROJ NOĆI TVOJE TIJELO SNIVA)

 

U modroj noći tvoje tijelo sniva
Kroz tvoje tijelo crvene i plave struje teku
šume
Ja slušam njihov šum i ja se u san opijam
Ja tonem
Na površini svijest u zadnjim trzajima
(Ko sunce što se u vodama gasi).
Sve je jedno
U modrom beskraju je tvoje tijelo, tvoje golo bijelo tijelo
Kroz modri beskraj struje tvoje krvi šume ljubav
Ja, bog što sanja, spuštam svoju tešku pjanu glavu
na tvoju grud
i slušam

Objavljeno: 1913. – 1924.

 

ljubav

 

 

 

INGEBORG BACHMANN (1926-1973)

 

[S VEČERI, NAKON GLASA ZVONA]

S večeri, nakon glasa zvona
ja pitah majku: hoću li moć
objasniti sve moje dane
i kako pripremit moju noć.

Duboko, iz temelja uvijek željeh
reć bez ostatka sve što me dira
i u akordima pronaći pravi
zvuk, koji cijelu mene svira.

Sad tiho slušamo jedna drugu
I moja mati opet me sanja
I pogađa, ko pjesma stara
dur i mol moga postojanja.

 

(Prijevod  Mile  Stojić)

 

ISKAZATI TEMU

Koa Orfej sviram
Smrt na strunama života
i o ljepoti zemlje
i tvojih očiju, koje nebom upravljaju,
umijem samo iskazati tamu.

Ne zaboravi da si ti, iznenada,
onog jutra, kada je tvoje prenoćište
bilo još vlažno od rose i karanfil
počivao na tvom srcu
video tamnu rijeku,
koja je pored tebe proticala.

Struna šutnje
Nategnuta na vretenu od krvi,
dodirnuh tvoje zvečeće srce.
Preobrazi se uvojak
U kosu noćne sjene,
crni ti pramenovi pomrčine
zavejaše lice.

I ne pripadam tebi.
Ipak oboje jadikujemo.

Ali kao Orfej poznajem
Život na onoj strani smrti
i plavi mi se
Tvoje zauvijek zatvoreno oko.

 

ingeborg

 

 

Else Lasker-Schüler (1869 – 1945)

MOJA LJUBAVNA PJESMA

Na tvojim obrazima leže
zlatni golubovi.

A srce ti je vihor,
tvoja krv šumi poput moje krvi-

slatko
mimo malinova šipražja.

O, koliko mislim na te,
pitaj samo noć.

Nitko se ne zna igrati
toliko lijepo tvojim rukama

i graditi dvorce kao ja
od prstenjaka;

utvrde s visokim tornjevima!
Tad bivamo morskim razbojnicima.

I kad si tu,
vazda sam bogata.

Tako me svu uzimaš sebi,
tvoje srce vidim sijati zvijezdama.

Gušteri se presijavaju
u tvojoj utrobi.

I sav si od zlata –
Sve usne zadržavaju dah.

(Prijevod Mario Kopić)

 

VIDIŠ LI ME

Između zemlje i neba?
Nikad niko ne pređe preko moje staze.

Ali tvoje lice grije moj svijet,
od tebe potiče sve cvjetanje.

Kad me pogledaš,
srce mi postaje slatko.

Ležim pod tvojim osmijehom
i učim se da pripravljam dan i noć

da te opčinim, da te pustim da iščezneš,
uvijek igram tu jednu jedinu igru.

 

SAMO TEBE

Nebo nosi za pojasom oblaka
povijen Mjesec.

Pod srpastim likom
želim da počivam na tvojoj ruci.

Uvijek moram kako bura hoće,
more sam bez obale.

Ali otkako tražiš moje školjke,
svijetli mi srce.

Ono leži na mome dnu,
začarano.

Možda je moje srce svijet,
kuća –

i traži samo još tebe. –
Kako da te dozovem?

Else_Lasker-Schüler_1875