MIRZANA PAŠIĆ KODRIĆ: ALMA JESTE REKLA

Ovaj put s knjigama u rukama Alma je istrčala najbrže. Čak nije pokupila ni stvari iz ormara i ladica svog nekadašnjeg radnog stola. Pobjegla. Oslobodila se. I to ovaj put ne bezglavno u stan da plače i zaboravlja. Ovaj put otišla je u policijsku upravu. Taksijem samo jednu stanicu. Najbrže. Da se, kojim slučajem, opet ne predomisli.
– Nasrtanje! Maltretiranje! Ucjenjivanje! Zbog toga sam došla i recite mi gdje da idem! Tražeći ostatke nasilja na njenom tijelu, policajac je odmjeri i spusti glavu. Bez verbalnog komentara. Kratka pauza. Prisutan je i Nezgodni Momenat.
– Sada sam dobro, reče ona histerično prekidajući Nezgodni Momenat. Tako je otpočeo sada već Nezgodni Dijalog.
– Tiše. Priđite.
– Nema potrebe da šapćete. Nisam baš silovana, ako na to mislite. Povrijeđena sam. Do kosti, srži, najsitnije ćelije mog bića!
– Ko Vas je povrijedio?
– Moj šef! Pedofilni stari manijak koji me godinu dana napastvuje i seksualno ucjenjuje!
Bio je to kraj Nezgodnog Dijaloga. Nastupa šutnja policajca koji opet spušta glavu. Nezgodni Momenat opet počinje, pa rečenica:
– Treći sprat, soba 123!
Opet tišina, pa nešto od onih glupih rečenica koje se govore kada se ne zna šta reći, ali treba. Tek da se kaže i ne ostane šutnja kao loš završetak Nezgodnog Dijaloga.
– Smirite se i pođite gore.
– Čudnim mehanizmima velika bijela vrata u Alminim očima, (ali samo da bi uvjetovala njeno nekretanje) pretvaraju se u bijeli zid i postaju nerazdvojna cjelina.
Alma stoji i gleda u nešto što je maločas vidjela kao vrata sobe 123, kako reče policajac, ali tih vrata odjednom više nema. Jednostavno ih nema. Nema ih, a ona zna da su tu. Pa moraju biti. Onaj stari žižak u želucu ponovo se počinje kotrljati njenim stomakom i lagano usijava njen trup. Naime, poput dinamitnog tumora koji se sve više zagrijavao prijeteći metastazirajućom eksplozijom, taj žižak kotrljao se danima, mjesecima, ali je tog jutra u redakciji dosegao najbržu tačku kolutanja i brzinom svjetlosti najprije razorio njen mozak, ostatak tijela isjeckao na komade, pa komadiće, sve do posljednje ćelije tkiva. Čak i atoma odjeće.
Alma je, zapravo, mislila da je činom te tjelesne dugoočekivane eksplozije razorena do najsitnijih mikroskopskih čestica, ali tumurozni žižak, čije prisustvo-kotrljanje opet sada osjeća ispred vrata sobe 123, svjedoči o očitoj tjelesnoj reinkernaciji. Da bi izbjegla već poznatu eksploziju općeg razaranja, Alma naglo otvara vrata. Tri muškarca sjede za radnim stolovima.
Alma šuti i Nezgodni Momenat stupa. Sve je zauzeo. Obuzeo skroz. Možda je sve njene riječi zaustavio kalendar-poster skoro gole žene iznad njihovih glava, koji Almi u tom trenutku djeluje kao njena perverzna posmrtnica, a natpis lož-ulja za automobile sa autogumom u pozadini – reklama posmrtnog osiguravajućeg društva. Alma i dalje šuti, žali skoro nagu pokojnicu na zidu, dok napokon ne progovara, ono što uvijek kaže kada otvori svaka vrata.
– Dobar dan!
– Šta Vam se desilo?
(Tu je i Nezgodni Momenat.)
– Želim prijaviti seksualno zlostavljanje. (Nezgodni Dijalog stupa.)
– DiraoVas je fizički?
– Da.
– Prijetio Vam je?
– Da.
– Ucjenjivao Vas je?
– Da.
– Nije Vas silovao?
– Ne baš, samo jer sam fizički jaka.
– Nedime, piši izjavu.
Završio je Nezgodni Dijalog, a Alma je spustila glavu. Čudom, uspjela je izbjeći već spomenutu eksploziju i ponovno razaranje tijela, pa čak i odjeće.
– Ime, prezime i datum rođenja?
– Alma Pitić, 29. 7. 1989.
– Ime oca?
– Nedim i Esma.
– Zanimanje?
– Novinarka.
Alma odjednom podiže glavu i i histerično ženi na posteru govori:
– Ma, bona, vjeruj mi, ono što se zapiše, pa i u policijskoj upravi, vječno je!