BIO-BIBLIOGRAFIJA MUJE MUSAGIĆA
Mujo Musagić je rođen 10. aprila 1947. u Duvnu (sada Tomislav-Grad). U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Višu pedagošku školu završava u Mostaru, a fakultetsko obrazovanje stiče u Sarajevu, u kojem živi i radi od 1978. godine.
Još kao učenik duvanjske gimnazije, Musagić objavljuje svoju prvu pjesmu u tadašnjem studentskom listu „Naši dani“, a potom, tokom studija u Mostaru, pjesme objavljuje u sedmičnom mostarskom listu „Sloboda“. Nakon osvojene prve nagrade na tradicionalnom Četrnaestofebruarskom konkursu (14. februar se tada obilježavao kao Dan oslobođenja Mostara) počinje, zajedno sa članovima tadašnje mostarske podružnice Udruženja pisaca BiH, nastupati na književnim večerima u Mostaru i nekim drugim mjestima Hercegovine,
Poslije zavšene Više pedagoške škole, Musagić se vraća u Duvno i tu, vršeći profesionalno funkciju predsjednika Općinske konferencije SSO, pokreće brojne aktivnosti vezane za aktivnost mladih. Pored ostalog organizator je i veoma respektabilne kulturne manifestacije „Duvanjski dani kulture“ u kojoj su, u petnaestak i više godina trajanja, učešće uzeli brojni istaknuti kulturni i književni stvaraoci iz Bosne i Hecegovine i tadašnje Jugoslavije. Bilo je to vrijeme veoma razuđene aktivnosti Književne omladine u našoj republici, pa se se, u okviru Duvanjskih dana kulture, organizovali Susreti književnih klubova iz Bosne i Hercegovine, kroz koje su prodefilovali brojni tada mladi pisci iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Bihaća, Banja Luke, Livna, Lukavca, Zenice…
Tih godina on objavljuje svoje pjesme u brojnim listovima i časopisima tadašnje nam zajedničke države („Tlo“, „Mladost“, „Lica“, „Oslobođenje“, „Sloboda“ „Odjek“, „Most“, „Mostovi“, „Brazde“…, učestvuje i na Prvom poetskom maratonu u Sarajevu i obavlja funkciju potpredsjednika Književne omladine BiH. U to vrijeme, preciznije 1969. godine, Mujo Musagić objavljuje i svoju prvu knjigu poezije pod naslovom „U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad“.
Nakon dolaska u Sarajevo Musagić je dvadetak godina obavljao poslove direktora i glavnog i ogovornog urednika NIP „Prosvjetni list“, glasila radnika u oblasti obrazovanja, nauke i kulture, čijih je nekoliko brojeva štampano i ratnim okolnostima. Tada su, kao što je poznato, djelovale tzv. ratne škole, sa reduciranim nastavnim planovima i programima, u gotovo nemogućim uslovima (podrumi, haustori, srušene školske zgrade, nedostatak udžbenika, lektirskih knjiga i sl.) pa je i „Prosvjetni list“, baš u tako izuzetno teškim okolnostima, trebao da odigra značajnu ulogu u podsticanju nastavničkog angažiranja i prilagođavanju nastave ratnim uslovima.
Nažalost, zbog uslova rada i života u opsjednutom Sarajevu, sa mnogo važnijih prioriteta, objavljeno je svega nekoliko „ratnih“ brojeva „Prosvjetnog lista“, pa, ipak, i tih nekoliko brojeva predstavljaju trajno svjedočanstvo vremena i prilika u kojima su rasla, odgajala se i učila sarajevska djeca, ali i djeca drugih opsjednutih gradova u našoj zemlji. U historiji školstva, u odgojno-obrazovnoj teoriji i praksi, nisu poznati slični primjeri takvog „ratnog školstva“, o čemu smo, nažalost, veoma brzo prestali pisati i govoriti. (Jedan američki fakultetski profesor je, usput da napomenemo, objavio dvije knjige o sarajevskim ratnim školama: o Dobrinjskoj gimnaziji i Trećoj gimnaziji)
Nakon rata Musagić obavlja i funkciju glavnog i odgovornog urednika „Prosvjetnog lista“, sve do penzionisanja, 2010. godine. U tim poslijeratnim brojevima, u rubrikama „Priča Prosvjetnog lista“, „Prosvjetni radnici – pjesnici“ objavljivana je poezija i proza brojnih bosanskohercegovačkih književnika, a u rubrici „Nova izdanja“, predstavljene su nove knjige domaćih pisaca, koje su bile uvrštavane u lektiru za osnovne i srednje škole. Nažalost, zajedno sa Musagićevim odlaskom u penziju, istu sudbinu je doživio i „Prosvjetni list“, koji je, nakon punih šezdeset i pet godina, prestao izlaziti.
U svim ovim godinama, o kojima smo nešto rekli, Mujo Musagić piše poeziju, koju povremeno objavljuje u listovima i časopisima, ali je, naročito u godinama prije rata, bio daleko od matice književnih zbivanja, izdavačkih kuća i književno-esnafskih organizacija, pa je tako i njegov književni rad bio poznat samo manjem broju književnika i književnih kritičara.Tek, pred sami rat, u proljeće 1992. iz štampe izlazi njegova druga pjesnička knjiga „Gorka izdaja trava“ koja je, kao i mnoge druge, daleko vrednije knjige, u ratnom haosu, gotovo i fizički uništena. Musagić je, naime, uspio svega nekoliko primjeraka ove knjige prenijeti u one svoje dvije, dozvoljene plastične kese najdragocjenjenih stvari, kada je kao „raseljeno lice“ prelazio u slobodni dio grada.
Mujo Musagić, nakon rata i brojnih ratnih nevolja, intenzivnije počinje objavljivati svoje knjige, pa tako slijede:
– „Stakleni dani“, poezija, 1997.
– „Soba“, poezija, 1998.
– „Baš nešto mislim“ poezija za djecu, 2002.
– „Ručak na Blekinom Potoku i druge priče iz opsjednutog grada“, priče, 2003.
– „Šta će sad raditi prsti“, poezija, 2005.
– „Peripatos kraj Miljacke“, poezija, 2007.
– „Sunce je ozbiljna zvijezda“, poezija, 2010.
a u rukopisu ima novu knjigu poezije za odrasle i novu knjigu priča za djecu i mlade, koja bi, bude li sreće, trebala biti njegova jedanaesta objavljena knjiga.
Mujo Musagić je zastupljen i u nekim izborima bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pjesništva, a njegovu poemu „A Srebrenice nije bilo“ veoma uspješno je dramatizirala spisateljica i dramaturg Ljubica Ostojić, a na sceni je, kažu uspješno, izvodi mostarski „eMTeeM“.
Godine 2011., po izboru članova žirija PEN centra BiH, Musagić je pjesmom „Čekajući barbare nove“ predstavljao pjesništvo Bosne i Hercegovine na Prvom međunarodnom pjesmičkom turniru u Mariboru.
Musagić je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
KNJIŽEVNI KUTAK 